RIJEKA » Sustav tijela je represivan, režim tijela totalitaristički. Potrebe tijela temeljni su poligon političkih manipulacija; čovjek ne posjeduje tijelo već tijelo posjeduje čovjeka, a čovjeka posjeduju oni koji su prigrabili i u svojim rukama drže resurse za njegovo fizičko održavanje. Damir Stojnić, akademski slikar i docent na Katedri za slikarstvo riječke Akademiji primijenjenih umjetnosti, tim riječima uvodi nas u izložbu »Vlast tijela/Tijelo vlasti« koja će sutra u 19,30 sati biti otvorena u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti. 

   Stojnić je koncipirao izložbu koja se bavi temom tijela i prolaznosti te odnosom tijela i vlasti, a inspirirana je posljednjim poglavljem knjige Michaela Foucaulta: »Volja za znanjem – povijest seksualnosti«. 

  »Mrtve« slike

Na izložbi je okupio zanimljivu selekciju radova troje mladih autora koji završavaju ili su nedavno diplomirali na APURI, te odabranih djela na temu tijela afirmiranih autora i klasika hrvatske umjetnosti iz fundusa Muzeja moderne i suvremene umjetnosti. To su Dorotea Smrkinić, Dino Topolnjak i Silvana Vodnica Filičić čiji će radovi biti predstavljeni uz djela Vlahe Bukovca, Koste Angelija Radovanija, Zdenka Balabanića, Dušana Džamonje, Toma Gotovca i Zlatka Kutnjaka.   

   Dorotea Smrkinić predstavljena je fotografskim diptihom »Abacus« te slikarskim triptihom »Biotanati« izvedenim u tehnici akrila na platnu. Naslikane je aktove, kako se vidi iz popratnog videa, izlagala nasilnoj »smrti«. Muški akt kamenovanju, a ženske aktove davljenju u vodi i spaljivanju. Problematizirajući pitanje života slike i realnosti kao jedne vrste holograma, autorica dokida razliku između slike i živoga predloška time što, uništavajući je, sliku izlaže istim procesima kojima je moguće usmrtiti i živo biće. Ili njenim riječima: »Možda slike nisu i ne mogu biti žive, ali barem mogu umrijeti kao živa bića«. Ovim radovima suprotstavljen je »Portret mrtve djevojke« Vlahe Bukovca ili prikaz obješenih kmetova nakon Seljačke bune na slici Zdenka Balabanića koji »mrtvom« slikom prikazuju umiranje živih bića i tvore kontrapunkt s njenom intencijom da vlastite »mrtve« slike oživi smrću živih. 

   Diptih »Abacus 1 & 2« foto-dokument je performansa u kojemu autorica žiletom zarezuje podlaktice na vlastitim rukama. Na rezovima se pojavljuju kapljice krvi asocirajući na kuglice nanizane na šipku abacusa, drevne sprave za računanje. Rad, kroz numeričku analogiju s tetoviranim podlakticama logoraša, istovremeno tematizira pitanje holokausta, narastajuću prijetnju »barkodiranja« ljudskog tijela, njegovo svođenje na monetu kroz trgovinu ljudskim organima, a ujedno postavlja pitanje u kojoj smo mjeri već biološki mikročipirani i uvjetovani kodom vlastitih krvnih fluida i genetskog naslijeđa. 

»Topos« besmisla

Silvana Vodnica Filičić predstavljena je s dva slikarska poliptiha »Posljednja večera« i »Sve isti kurac« izvedenih u tehnici ulja na mediapanu. Prema Nietzcheu »Bog je mrtav«, a njegova ga je tvorevina – čovjek – nadživjela kako bi se razvijala u pravcu božanskog i postala nadčovjekom. Autorica ironizira tu sintagmu odnosom čovjeka kao tvorca upotrebnih predmeta koji će nadživjeti mnoge generacije, što interpretira polukružnom kompozicijom serije slika s prikazom osuvremenjenog jedaćeg pribora »Posljednje večere« bez ijednog ljudskog lika.

  Izložba će biti otvorena do 3. svibnja.