RIJEKA  Brojni štovatelji djela riječkog slikara Ivana Kinkele okupili su se sinoć u Muzeju grada Rijeke, gdje je predstavljena monografija o životu i radu umjetnika, uz prigodnu izložbu crteža što ih je u Muzeju grada i Muzeju moderne i suvremene umjetnosti darovala slikareva udovica, Silvana Kinkela.

Monografiju su priredile povjesničarke umjetnosti Branka Arh i Daina Glavočić, koje potpisuju izbor djela i tekstove; grafički ju je oblikovala Vesna Rožman, a objavljena u izdanju Društva povjesničara umjetnosti Rijeke, Istre i Hrvatskog primorja.

   Ivan Kinkela, kako je istaknula Branka Arh, bio je jedan od najviđenijih umjetnika riječkog likovnog kruga druge polovice 20. stoljeća. Knjiga sabire njegov život i najbolje stvaralačke trenutke u gotovo šest desetljeća bavljenja likovnošću.

   Ostvario je velik opus slika i crteža koji se u monografiji mogu pratiti kroz nekoliko cjelina, a Rijeka je bila i ostala nepresušnim vrelom njegovih slikarskih i crtačkih inspiracija. Potkrijepljeno je to i riječima samog autora, koji je u jednom od intervjua izjavio:

   – Za mene je Rijeka otvorena knjiga koju valja stalno likovno čitati. To je poput strasne ljubavi čitatelja za nekim pjesnikom: stihove skoro zna napamet, pa opet otvara ishabane stranice. Premda znam svaku kaletu, kuću, dimnjak, portal, prozor, odbljesak svjetla… još uvijek me tjera da zapisujem svaku promjenu u gradu. Crtež je moj dnevnik o Rijeci…

   Ivan Kinkela bio je samouk, ali je posjedovao urođenu darovitost za crtež i vjerovao je u neprestano učenje. Godine 1952. pohađao je slikarski tečaj kod Jakova Smokvine, gdje se našao zajedno s Vojom Radoičićem, Zvonimirom Kamenarom i Brankom Marčeta.

   U razdoblju od 1953. do 1960. godine bio je zaokupljen Starim gradom, mjestima svoga djetinjstva, vizurama urušenih i devastiranih prostora, ruinama koje su doslovno nestajale, a on ih je prenosio doslovno, s puno emocija i s puno pojedinosti. Na prvoj samostalnoj izložbi u Malom salonu 1963. predstavio se motivima kora platana, korijena i mahovine, prozračnim akvarelima reduciranog iskaza na rubu apstrakcije, a već drugom izložbom na istu temu osvojio je publiku i likovnu kritiku. Vanda Ekl i Radmila Matejčić koje su pratile njegov rad, nakon ovih su izložbi ukazivale da na Kinkelu treba ozbiljno računati.

   Najveće priznanje njegova likovnog rada bilo je sudjelovanje na Prvoj međunarodnoj izložbi originalnog crteža 1968. godine, kad se sa crtežom »Život raslinja« jedini od riječkih autora našao uz domaće i svjetske velikane crteža, poput Picassa, Hartunga, Nives Kavurić Kurtović, Zlatka Pricu, Miroslava Šuteja… Nakon toga slijedili su pozivi na sudjelovanje na značajnim izložbama u Zagrebu i Rijeci. Bilo je to najkreativnije i najuspješnije razdoblje njegova bavljenja likovnošću. U razdoblju od 1970. do 2009. našao se pred novim izazovom, zaintrigiralo ga je slikanje uljenim bojama s pogledom na novi realizam, a zadnji njegov kreativni angažman bili su minijaturni crteži za zajedničku izložbu HDLUR-a 2009. godine.

   Kinkela je, kako je naglasila Branka Arh, svoju stvaralačku znatiželju ostvario u raznim tehnikama – u akvarelu, temperi, ulju, akrilu, grafičkim tehnikama, ali nikad nije zanemario crtež. Crtež je bio konstanta na kojoj je temeljio sav svoj likovni rad, a crteži nadrealističkih usmjerenja njegova su najznačajnija ostvarenja.

   Cijeli svoj radni vijek Kinkela je bio vezan uz riječko Elektroprimorje, a kao vrlo duhovitog i izuzetno kritičnog čovjeka u vrlo emotivnom govoru opisala ga je Daina Glavočić.