Iako je kao nit vodilja ovogodišnjeg Bijenala slikarstva u Hrvatskom društvu likovnih umjetnika istican odnos između takozvane štafelajne slike i novomedijskih promišljanja slikarstva, većina zanimljivih radova zbog kojih se isplati posjetiti izložbu, ipak ima puno više veze sa štafelajem nego s novim medijima. Vitalnost koja se zamjećuje u hrvatskom slikarstvu posljednjih godina tiče se upravo dobre stare slikarske vještine, kojoj se slikari svih generacija vraćaju s obnovljenom strašću.

Bijenale u Domu hrvatskih likovnih umjetnika okuplja radove 38 umjetnika i nudi presjek relevantnih zbivanja u domaćem slikarstvu u posljednje dvije godine. Među autorima su Stipan Tadić koji se predstavlja nedavno izloženim ciklusom crteža mrtvih životinja; Stjepan Šandrk koji velikim platnom »Spektakl« izriče ironičnu ego-tripersku kritiku kulture selfieja; Martina Grlić koja je iskoračila iz svijeta vladavine bezbrojnih nijansi sive u svijet živahnijeg kolorita, ali i dalje s fokusom na socijalističke, radničke motive; Pavle Pavlović koji posvećuje fotografsku pažnju stvarnosti; zatim Helena Janečić, Grgur Akrap, Rene Bachrach Krištofić, Sebastijan Dračić, Fedor Fischer, Duje Jurić, Ivona Jurić, Ivica Malčić…

– Mislim da je ovaj izbor reprezentativna slika onoga što je bilo bitno u hrvatskom slikarstvu u zadnje dvije godine; predstavili smo vrlo zanimljive autore koji slikarstvo promišljaju ne samo iz pozicije štafelaja, nego i iz pozicije novih tehnologija, digitalne, virtualne slike, softvera kojima se, uostalom, služe i slikari koji stvaraju na valu trenda figuracije – ističe Tomislav Buntak, član Ocjenjivačkog suda.

Na natječaj je stigla 191 prijava, a odabrano je 38 umjetnika. Zastupljene su sve generacije slikara: najmlađi je Lav Paripović koji ima samo 24 godine, a najstariji je doajen Josip Vaništa koji je prošle godine navršio devedesetu.

Za vizual plakata Bijenala uzet je, ne slučajno, jedan od dojmljivih radova iz novog ciklusa slikara Stipana Tadića, predstavljenog nedavno na izložbi u Galeriji Karas. Iz male »uvodne« slike koja prikazuje pitome zelene brežuljke, izrađene u tehnici gvaša i akvarela u maniri sladunjavih razglednica, teško biste mogli pretpostaviti da će uslijediti onoliko naturalizma, poderanih crijeva i krvi, koliko ih je u ovom Tadićevom ciklusu. Omiljeni zagrebački slikar i strip crtač, uvijek zainteresiran za ironijske zaokrete i kratke izlete u začudno – bilo da se radi o njegovom portretu Milana Bandića kao drčnog viteza na konju, bilo da se radi o pedantnoj, hiperrealističnoj slici obrijanog ženskog spolovila, ili pak o kritici betonizacije Jadrana koju je ponudio slikom »5. kolovoz« – Tadić je ovdje obuzet okrutnim ubojstvima iz nehaja, kojima naoko pitoma priroda oko nas vrvi. Mrtvi ptići, umrli od bolesti, pada iz gnijezda ili dokrajčeni od većih predatora, lisice razvaljenih, krvavih vilica, izbuljeni mrtvi psi, rasuta crijeva zgažene vjeverice… – takvi se motivi nude na njegovom dijelu izložbe u Džamiji, na kojoj je dobio povlašteno mjesto na početku postava.

Tadićeva kolegica Ivona Jurić, s kojom je u Karasu izlagao na izložbi pod naslovom »Živa i mrtva priroda«, također propituje nestalnu i krhku granicu između žive i mrtve prirode. Tadić to čini skrećući nam pažnju na patnju i umiranje koje se događa iza panoramskog pogleda na »prirodne ljepote« šuma i gora diljem Balkana. Ima nešto filmično u toj izmjeni planova – sa širokokutne pitoreskne panorame na krupne kadrove krvavih i gnojnih utroba. Nedostaje samo glazba, možda onakva kao u »Ubojstvima u Midsomeru«.

Kod Ivone Jurić, granica mrtve i žive prirode zapravo je staklena stijena njezinog šumskog ateljea; iza te granice događaju se divlje i neukrotive stvari kojima možemo biti samo pasivni svjedoci.

Iako se rijetko kad probija u prvi plan, društvena realnost konstantno pulsira u pozadini ovih radova. Martina Grlić razvila je sebi svojstven i prepoznatljiv način uvođenja društvenih pitanja u svoje radove. Njezini tvornički motivi, izvedeni u pedeset (i više) nijansi sive, bude sjetnu misao na čehovljevske propale iluzije. Ovaj put nešto je više boja ušlo na njezina velika platna koja prikazuju dokolicu žena u socijalizmu: folklor svakodnevnog ispijanja kave u radničkim stanovima punih sobnih biljaka i cigaretnog dima.

– Živimo u doba gdje je svijet zasnovan na novcu, gospodarstvo i ekonomska kriza prijete ljudskim životima, mladi ljudi su bez posla. Zatvoreni smo u prostore iz kojih je teško izaći. Napušteni prostori, prazne hale, derutne građevine samo su neki od motiva kojima propitujem pitanja ljudske sudbine i čovjekovog duhovnog prostora – kaže Taritaš, na čijim su realističnim slikama hladne skladišne hale, onakve u kakvima je lako zamisliti nekakvo okrutno, nerazjašnjeno umorstvo.

Taritašev je srodnik, što se motiva začudnih prostora tiče, i Pavle Pavlović, slikar koji se od svih zastupljenih na bijenalu najviše približava fotorealizmu. Tu je i Stjepan Šandrk, mladi majstor portreta, koji je u novije vrijeme unio više humora u svoj rad – ponudivši, na primjer, ironični komentar »hrvatskih tragedija« slikom na kojoj grupa mladih i, očito, dobrostojećih ljudi pokazuje široke osmijehe mobitelu nasađenom na štap za »selfije«. Humora ne nedostaje ni na slikama Ivice Malčića koji je naklonost publike i kritike osvojio postavljajući samoga sebe za ishodište ironije; direktnim porukama koje ispisuje na svojim platnima on se ruga na vlastiti račun, a rugajući se sebi, ruga se i apsurdima konzumerističkog društva i položajem umjetnika u njemu.

Umjetnik Duje Jurić svojim slikarskim ciklusom »Psovke« nastavlja veliki niz autora koji su, od Kamova naovamo, bili očarani blasfemičnom, katarzičnom snagom psovke. Njegove slike većih formata od vrha do dna ispisane su »benignim« latiničnim slovima – međutim, dešifriranjem slova obilježenih mrljama tinte, otkrivaju se psovke – ludički zaigrane, subverzivne, provokativne, a tako poznate. Koncept je jednostavan, a poanta – ako je uopće ima – može se različito interpretirati. Jurićeve »šporke« pokliče (u koje uključuje tri materine i široki dijapazon glagola koji označavaju spolno općenje) možemo čitati kao drčni otpor represivnom sistemu, kao nemušto iskaljivanje privatnih frustracija, kao odušak od civilizacijskog imperativa lijepog ophođenja, kao grandioznu objavu isteka strpljenja svake vrste, kao radosno uživanje u transgresiji…

Predrag Todorović zastupljen je na Bijenalu svojim nagrađenim crtežom suhom iglom na metalnoj podlozi, djelom koje budi poštovanje uloženom strpljenju, vremenu i upornosti ugrađenoj u izvedbu rada. Na jednoj razini, Todorićev crtež čita se kao trijumf vještine i predanosti nad brzopoteznim, dopadljivim idejama na koje se suvremena umjetnost ponekad rado oslanja u nedostatku volje i sposobnosti da se dobru ideju dovede do dostojne, kvalitetne realizacije.

Kao i u prijašnja dva izdanja ove manifestacije, u sklopu kojih su paralelno s domaćim slikarima bili predstavljeni oni koji čine Berlin i Beč slikarski zanimljivim, i ovo Bijenale pruža okvir za predstavljanje jedne europske slikarske scene – red je sad na poljskom Gdansku (izložba »Exporting Gdansk« postavljena je u galeriji Bačva pod kustoskim konceptom Katarzyne Kosmale).

Obje se izložbe mogu razgledati do 6. prosinca. Uoči zatvaranja, 3. prosinca, bit će u HDLU-u predstavljen katalog ovogodišnjeg Bijenala te uručene nagrade najboljim autorima. Birat će ih ocjenjivački sud u sastavu Željko Marciuš, Patricia Kiš, Tomislav Buntak, Josip Zanki i Tomislav Vuić koji je odabrao i sudionike izložbe.