Posljednje dane ne može spavati, kaže kako popije kapi valerijane kako bi se malo opustila. Na svaki zvuk poruke na mobitelu skače u strahu od najgorih vijesti, a kad krene govoriti o situaciji u Ukrajini, porukama najmilijih, suze joj naviru na oči.

Olena Stančin, Ukrajinka je s riječkom adresom, zaposlena u trgovini u Opatiji. U Hrvatskoj živi od 2007. godine, a kaže kako je došla zbog ljubavi, supruga s kojim ima trinaestogodišnju kćer.

Njezina sestra s obitelji i otac nalaze se trenutno u Ukrajini, u jednom selu udaljenom oko 160 kilometara od Kijeva iz kojeg su otišli ujutro prvog dana invazije, a sestrična s djecom i mamom je i dalje u glavnom gradu Ukrajine.

Sestrična i njezina kći su u stanu, iako žive u dijelu grada koji je bio bombardiran jer je dijete bolesno, pod temperaturom, a sestričnin 25-godišnji sin otišao je u sklonište sa svojom djevojkom.

Neočekivani rat

– Mene je ovdje strah, a možete misliti kako je njima. Svako jutro kad se probudim, prvo gledam tko je online. Provjeravam kako su, jesu li dobro. Onda redovito na Instagramu pogledam objave svojih ukrajinskih prijatelja.

Znate, najbolji dojam o tome što se događa stekne se kada vidite što sve snime obični ljudi sa svojih prozora. A onda krenem na medije i vijesti. Cijeli dan sam u toku s događanjima, gledam, slušam i strahujem.

Sestra i tata koji je bio vojno lice i sada je u mirovini, ne žele iz Ukrajine. Mislim da bi bilo i izuzetno teško i opasno u ovom trenutku proći oko 700 kilometara, koliko im treba do granice. Put nije siguran, puca se na sve strane.

Samo iz Kijeva do tog sela za prijeći tih 160 kilometara trebalo im je osam sati. Muž moje sestre, koji je sada u teritorijalnoj obrani, molio me da nagovorim sestru da dođe ovdje u Rijeku, ali ona ne želi.

U području tog sela za sada nema razaranja, ali avioni stalno prelijeću, vide se bespilotne letjelice, čuje se buka iz daljine, priča Olena, a na pitanje jesu li očekivali invaziju Rusije i jesu li se za to pripremili, Olena kaže kako definitivno nisu očekivali ovakav rat, no kako vjeruje da mnogi Ukrajinci s obzirom na sve proživljeno kroz povijest u kući imaju neke zalihe hrane.

Ispričala je kako već prvog dana u selu gdje su joj tata i sestra, na policama u trgovini nije bilo ničega osim votke, a drugog dana nestala je i votka jer im je to trebalo za izradu Molotovljevih koktela.

– Apolitična sam, ne pratim politiku. Mislim da Putina ništa neće zaustaviti u njegovom naumu, ali čovjek se uvijek u sebi nada da će ovome doći kraj. Ukrajinci za ovu situaciju nemaju plan B, imaju samo plan A jer neće potpisati predaju, oni su takav narod, to je u našem genetskom kodu.

Povijest nas je naučila tome. Ukrajinski narod preživio je gladomor 1933. godine. Moji djed i baka su to preživjeli, kasnije su preživjeli i zarobljeništvo u Drugom svjetskom ratu, a onda i veliko poslijeratno siromaštvo.

Teški trenuci

U vrijeme Sovjetskog Saveza imali smo teške trenutke, a onda se dogodio njegov raspad, Narančasta revolucija, Majdan, a sada Ukrajina brani cijeli svijet od čovjeka koji je poludio. Za ovo ne okrivljujem ruski narod, samo Putina.

Ruskom narodu možda samo zamjeram što nije bio aktivniji, što je često zatvarao oči. Teških sudbina s obje strane ima već sada, uništenih obitelji. Moji ruski prijatelji koji žive u Rijeci, baš kao i ja, hvataju se za glavu, ne mogu vjerovati što se dešava. Sa svima njima sam u kontaktu, plaču i oni, i teško im je.

Čista ruska ili čista ukrajinska krv postoji, ali većina nas smo »mješanci«. Volim reći da smo svi nekoć krenuli iz istog sela, odnosno da su naši temelji isti, a na našim odvojenim putovima smo kasnije skupljali različite stavove, kreirali različita mišljenja, drukčije političke poglede.

Međutim, šteta će ovim ratom sigurno nastati u odnosima Rusa i Ukrajinaca. Baš sam neki dan zvala prijateljicu u Rusiju, naravno da smo razgovarale o ratu. Ona je u jednoj situaciji počela govoriti kako to nisu njihovi, nego naši tenkovi na ulicama, ispalo je kao da pucamo sami po sebi.

Mislim da oni dobivaju drukčije informacije, da zasigurno vlada neka vrsta medijske blokade. Svaka država vodi svoju propagandu, ali smatram da sada svatko od nas treba uključiti svoju pamet, rekla je Olena, dijete oficira, tenkista.

– Samo sam jednom kao djevojčica čula zvuk tenka kako prolazi. Ta buka bila mi je strašna, nepodnošljiva. Ne mogu ni zamisliti kroz što sada prolaze ta djeca, zaključila je riječka Ukrajinka.