Uvala Zabodarski i prekrasna kamena vila s početka 20. stoljeća posljednjih su šezdeset godina ljetna rezidencija Vere Velebit, supruge pokojnog Vladimira Velebita, koji je u toj kući boravio nekoliko dana prije svoje smrti 2004. godine. 

Vitalna 93-godišnjakinja od 1992. redovna je čitateljica Novog lista, a isječke iz novina redovno šalje i sinu u Ženevu. Dane trenutno provodi u miru lošinjske uvale, a čitav njen život obilježili su muškarci imena Vladimir.

Otac joj je bio pokojni hrvatski slikar Vladimir Becić, udala se za Vladimira Velebita, a isto ime dali su i svom prvom sinu. No, loza Velebit tu ne staje, Vladimir se zove i njen unuk, ali i njegov sinčić, odnosno njen praunuk. 

 Nikad u Rusiju

Iako joj je suprug umro prije devet godina, gospođa Vera sa sjetom se prisjeća vremena koje su proveli zajedno, ali posljednjih trenutaka njegova života. Napustio ju je kada mu je bilo 97 godina, a zajedno su proveli 62 godine, i to kako ona kaže, velike sreće. Tajna njihova dugovječnog braka leži u činjenici da se nikad nisu svađali, jer kako kaže, za svađu je potrebno dvoje. 

  – Gdje god Vlatko išao, išla sam i ja. Nikad nisam bila ljubitelj lova, ali zbog njega sam ga zavoljela. Bila sam jako tolerantna i zato je naš brak uspio, priča gospođa Vera i prisjeća se suprugove smrti. 

  – Na ljeto 2004. godine, kao i inače, boravili smo na Lošinju. Inače bi svake godine 19. kolovoza u ovoj kući slavili njegov rođendan. Te godine nismo slavili jer sam ga natjerala da se dan ranije vratimo u Zagreb. Nekoliko dana nakon što smo u krugu obitelji proslavili njegov 97. rođendan, završio je u bolnici gdje je i 29. kolovoza umro, priča Vera koja na Lošinju boravi dva ljetna mjeseca, a društvo joj prave sinovi Vladimir, umirovljeni kirurg i Duško, arhitekt. 

  Vera je uz svog Vlatka bila na većini njegovih putovanja, a jedina zemlja u kojoj nikad nije bila jest Rusija u koju nije išla zbog ruskih optužbi da joj je suprug špijun. Prisjetila se te 1948. kada joj je suprug suočen s optužbama za špijunažu. 

Šlafrok za Tita

Da želi imati vlastitu kuću za odmor, Vladimir Velebit shvatio je kada je sa suprugom posjetio Tita na Brijunima. 

  – Nakon što se udala za Tita, Jovanka je kratko boravila kod nas u Rimu kako bi osjetila svjetski život, gdje je moj suprug 1951. postavljen za veleposlanika. Sjećam se da je htjela za Tita kupiti dar i onda sam poslala Vlatka s njom. Odabrao je šlafrok za koji je Tito kasnije izjavio da je kao za staru babu. Kako bi nam zahvalio što smo ugostili Jovanku u Rimu, Tito nas je pozvao na Brijune. Prilikom boravka na Vangi Vlatko je vidio jednu ruševinu, odnosno zaklon, i poželio sebi izgraditi nešto slično. Te iste godine u Rimu nas je posjetio arhitekt Riko Marasović i kazao nam kako nema smisla graditi kada ima toliko napuštenih kuća u Istri i Primorju. Godinu dana kasnije kipar Frano Kršinić posjetio nas je u Londonu i spomenuo kako se na Lošinju prodaju neke kuće pa zašto ih ne bismo pogledali. Vlatko je u siječnju 1954. boravio na Lošinju i zamolio je da ga brodom prevezu do uvale Zabodarski u kojoj su se nalazile tri napuštene kuće, sve u vlasništvu obitelji Martinolić. U ovu se zaljubio na prvi pogled iako je kuća imala samo zidove i podove. Sav namještaj, prozori i vrata bili su odneseni. Vlatko je odlučio kupiti kuću, a dvije godine kasnije djeca i ja sami smo došli na ljetovanje jer je on rješavao pitanje Trsta, prisjeća se Vera koja je prije zajedno sa suprugom, u veljači 1995. godine doživjela pravi šok. 

  – Najviše mi je žao što su nam izgorjele brojne fotografije s prijateljima koji su nas tijekom svih ovih godina posjećivali. Izgorjela nam je i knjiga gostiju, a na sreću u kući nije bilo vrijednih umjetnina. Nakon toga kuću smo obnovili, a na ljeto 1997. tamo smo proslavili 90. rođendan moga supruga, došlo je čak četrdeset naših prijatelja, prisjeća se Vera koju stalno obilaze susjedi među kojima je i 91-godišnji Janez Stanovnik, posljednji predsjednik Socijalističke republike Slovenije. 

  Kuća u neposrednoj blizini njihove sada je u vlasništvu sina Vladimira, a prije njega u najmu ju je imao bivši srpski novinar Bogdan Pešić. 

  – Sjećam se kada su nam jedne godine u posjet došli najstariji nećak kralja Georgea VI, odnosno prvi rođak kraljice Elizabete II grof Harewood i njegova supruga Marion Stein. Kako su nam u ono vrijeme telegrami stizali s nekoliko dana zakašnjenja, nismo znali kada stižu. Došli su brodom iz Dubrovnika, točnije s Dubrovačkog festivala, gdje je Harewood bio pozvan kao svjetski poznati muzikolog i naš susjed Bogdan Pešić ih je slučajno vidio kako čekaju i doveo ih barkom k nama. Bila je mrkla noć i sjećam se da se Marion jako bojala. Kako u kući nismo imali puno hrane, poslužila sam ih onim što sam imala, paštašutom. Sljedeće jutro kada su vidjeli gdje se nalaze, bili su oduševljeni, priča Vera koja je nakon Rima i Londona živjela u Beogradu. Godine 1960. Velebit dobiva poziv glavnog tajnika OUN-a i postaje izvršni tajnik Europske ekonomske komisije OUN-a sa sjedištem u Ženevi. Tu je dužnost obavljao sve do 1970., kada odlazi u mirovinu. Posljednji diplomatski zadatak obavio je kao emisar Carnegijeve fondacije u izraelsko-palestinskom sukobu. Nakon umirovljenja Vera i Vladimir Velebit živjeli su u Zagrebu i ljeta nastavljali provoditi na Lošinju.