Priča Nade Turak

Torbice s dušom jedne hrabre mame: Vješte ruke Matuljke razveselile djecu širom svijeta

Alenka Juričić Bukarica

Ovo je posao koji me čini sretnom - Nada Turak / Snimio Marko GRACIN

Ovo je posao koji me čini sretnom - Nada Turak / Snimio Marko GRACIN

U veljači 2013. godine u obitelj nam se uselio, kako znam reći, »podstanar« po imenu Diabetes Mellitus te odlučio biti naš životni suputnik. Kroničnu autoimunu bolest, koju je dobio moj tada 13-godišnji sin Mateo, odlučili smo prihvatiti kao jedan nedostatak, a ne bolest koja bi ga sprečavala u bilo čemu



Najveća nagrada i dokaz da ono što radi itekako ima smisla, zasigurno su brojni video klipići koje joj šalju zahvalni mali kupci. Jer vidjeti dijete koje se rasplače od sreće kada dobije njenu torbicu, najveća je satisfakcija. Ona je Nada Turak iz Poljana kraj Permana, i izrađuje doista posebne, u svijetu jedinstvene kožne torbice koje nisu samo modni dodatak.


Riječ je, naime, o torbicama koje dijabetičari koriste za inzulinske pumpe, senzore, glukometre i sve ono što po prirodi bolesti, uvijek moraju imati sa sobom. A Nadina priča krenula je, dakle, s kožom.



– Za kraj ove priče mogu reći da su pozitivan stav i pozitivno razmišljanje jači od svega, ako vjerujete u sebe, misli postaju djela, djela postaju navike, a navike postaju život… I zato mislite dobro, da biste živjeli dobro, zaključila je.Dodajmo i kako se ove unikatne torbice mogu naći na facebook stranici https://www.facebook.com/Esperont/




Naime, kako će reći, otkako je završila srednju Tekstilnu školu u Rijeci pa do danas, radi s ovim materijalom. Tako se danas u njenoj maloj radioni u obiteljskoj kući na stalažama mogu naći najrazličitije boje i dezeni kože. Žene bi rekle, pravi mali raj. Slučaj je htio, da je svoj prvi posao našla u radnji koja se bavila upravo izradom kožne konfekcije, kao i drugi, gdje je naučila kako izrađivati ortopedske cipele i ustvari modelirati.


– U toj sam firmi radila devet godina. Ondje sam imala sreću da me jedan stari, sada već pokojni profesor iz Karlovca naučio modelirati, tako da sam u malo manje od mjesec dana svladala teoriju i praksu. Jednostavno mi je takav način rada s kožom bio izazov i nekako odmah legao. Izrađivali smo prema kalupima ortopedske cipele i to iskustvo modeliranja mi i danas pomaže u ovom poslu, prisjetila se naša sugovornica dodajući kako je 1. srpnja 2015. godine konačno otvorila svoj obrt i našla svoju oazu mira u stvaranju nečega što je ispunjava te čini sretnom i zadovoljnom. ESPERONT je, naime, obrt za izradu i popravak kožne konfekcije i galanterije koji će ove godine proslaviti peti rođendan. Međutim, priča Esperonta, što na baskijskom jeziku znači »nada « počinje nešto ranije…


Unikati iz Nadine radionice / Snimio Marko GRACIN


Unikati iz Nadine radionice / Snimio Marko GRACIN



U bolnici


– U veljači 2013. godine u obitelj nam se uselio, kako znam reći, »podstanar« po imenu Diabetes Mellitus te odlučio biti naš životni suputnik. U početku smo svi bili u šoku, ali kad smo malo bolje pogledali i vidjeli da u životu ima puno gorih stvari, postavili smo se tako da smo tu kroničnu autoimunu bolest, koju je dobio moj tada 13-godišnji sin Mateo, odlučili prihvatiti kao jedan nedostatak, a ne bolest koja bi ga sprečavala u bilo čemu. Njegova gušterača više nije mogla proizvoditi inzulin i on ga jednostavno mora primati izvana. Danas je moj sin dvadesetogodišnjak koji živi svoju mladost punim plućima isto kao i njegovi vršnjaci, student je druge godine Pomorskog fakulteta u Rijeci, uz koji uspije i raditi, vatreni je navijač Rijeke te član Mučićevih zvončara s kojima je aktivan od svoje prve godine života, ispričala je ova uvijek pozitivna mama.


Pitali smo, kako se ustanovilo da sin boluje od dijabetesa tipa 1.- Kako je ušao u pubertet, izrastao je visok, što nije bilo čudno s obzirom da u familiji imamo visinu. No, izgubio je na težini, što možda isto ne bi bilo za zabrinuti se, no, meni je kao majci instinkt govorio da nešto nije u redu. To nije bila prirodna mršavost, vidjelo se da nešto ipak nije u redu, a tu je bio i umor, malaksalost… To se zna pribrojiti obavezama u školi i slično, no srećom smo obratili pažnju na te promjene. Isto tako, da nešto nije kako treba, ukazao je taj miris acetona. Ništa, rekla sam suprugu, idemo doktoru i vadili smo krv. Sjećam se da je sin taj dan došao kući iz škole i zvali smo kakvi su nalazi. Doktor nam je samo rekao da je šećer povišen i treba u odmah bolnicu. Naravno, rekli smo da ćemo sutra, sin je tek stigao iz škole pa dok malo pojede, odmori… No, doktor je rekao, trebate otići odmah! Naravno, isti čas smo otišli, uslijedila su dva dana šoka, plača i nevjerice, međutim, kako je on to vrlo zrelo prihvatio kao nešto s čime će i dalje normalno živjeti, samo uz određenu rutinu, i mi smo se kao roditelji sabrali i krenuli dalje. U bolnici su nam rekli da će Mateo ondje ostati onoliko koliko nama roditeljima treba da naučimo sve o postupanju i tretmanu i kada to svladamo, može kući. I već nakon 11 dana sin je bio otpušten iz bolnice. I uz usvojene rutine oko inzulina živimo sasvim normalnim životom.


: Za izradu pernice potroši se cijeli dan / Snimio Marko GRACIN


: Za izradu pernice potroši se cijeli dan / Snimio Marko GRACIN



Volim pomagati


Nažalost, u današnje vrijeme brojimo ogroman broj djece i mladih oboljele od dijabetesa pa i ovim putem apeliram na rano otkrivanje bolesti. Dakle, nemojte zanemarivati simptome kao što su gubitak težine, pojačana žeđ i mokrenje, jer upravo ranim otkrivanjem bolesti, mogu se spriječiti ketoacidoza i ostale komplikacije koje može izazvati nekontrolirani dijabetes, istakla je ova hrabra mama. I dodala kako je s dijabetesom ustvari krenula i priča s torbicama, za koje njeni korisnici znaju reći da su čarobne, da imaju dušu.


– Vjerujem da se to u njima osjeti jer je u kreiranje torbica uključeno puno ljubavi i emocija jedne majke. Dosta sam aktivna na društvenim mrežama, na facebooku sam administrator triju grupa u koje su uključeni roditelji djece dijabetičara, gdje volim pomoći savjetom i riječima podrške, osobito novootkrivenim. A ideja o torbicama veže se upravo uz Udrugu Mellitus Ri. Naime, potpredsjednica udruge Aleksandra Marović, koju sam igrom slučaja upoznala jer su nam djeca isti dan primljena u bolnicu, kada je čula čime se bavim, pitala je, bih li njenom sinu napravila kožnu torbicu. Naime, sva ta djeca koriste inzulin, da li u penovima ili u inzulinskim pumpama, te glukometre i senzore pomoću kojih mjere razinu šećera u krvi. Sve su to skupocjeni uređaji koji trebaju nekakvu zaštitu. Preko HZZO-a možete dobiti običnu crnu torbicu u koju se pospreme ovi uređaji i inzulin, međutim, ovdje govorimo o djeci kojima obična crna torbica sigurno nije pretjerano draga. A i koža je materijal koji tu, u pravilu skupu aparaturu, duže i bolje čuva. I tako je krenulo. Prva je bila plava torbica, onda je stigla naružba za torbicu s autićem… I tako se glas o mojim torbicama širio. Puno mi je pomogao i facebook tako da danas svoje proizvode šaljem u više od 30 zemalja Europe i svijeta. Najviše korisnika, osim iz Hrvatske, imam u Italiji, Njemačkoj, Sloveniji, Francuskoj, Velikoj Britaniji, mada sam slala i u daleki Novi Zeland, Australiju, Kanadu. Evo ih na stolu i torbice, odnosno dio od pedeset njih koje uskoro šaljem u Saudijsku Arabiju.


Mališani, a i odrasle žene na njene torbice često ne gledaju kao torbice u kojima nose lijekove, već kao na – modni dodatak / Snimio Marko GRACIN


Mališani, a i odrasle žene na njene torbice često ne gledaju kao torbice u kojima nose lijekove, već kao na – modni dodatak / Snimio Marko GRACIN



Koža iz Italije


Moji korisnici su većinom djeca kojoj dajem mogućnost odabira boje torbice, slike ili pak natpisa na njoj. To ih jako veseli i često dobijem pismo ili poruku zahvale. Osobito me veseli kada uspijem s tom jednom malom torbicom pomoći djetetu oko ostanka u bolnici i pobijediti strah od nepoznatog. Naime, kada dijete dobije inzulinsku pumpicu, ono mora biti hospitalizirano nekoliko dana dok se pumpica postavi i dok roditelji prođu edukaciju. Svi znamo koliko je ostanak u bolnici traumatičan za dijete i onda kada čujete da se to dijete veseli ići u bolnicu jer će dobiti torbicu s likom svoga psića i sa svojim imenom, što da vam kažem… Ja sam ispunjena, moje srce je na mjestu i to je ono što me gura naprijed te motivira da radim još bolje i kreativnije, s ponosom nam je ispričala ova vrijedna Poljanka.


Naravno, istakla je kako veliku pomoć ima i od svoje obitelji. Tako je suprug Siniša, koji se bavi izradom i postavom tendi, priznaje ipak vičniji u izradi slika na računalu tako da je on zadužen za slaganje imena mališana te sličica, likova i crteža koje žele na svojim torbicama. Te se slike tiskaju na poseban papir kojeg naručuju iz Velike Britanije, a koji je moguće lijepiti na kožu. Samu kožu pak nabavlja iz Italije, a svaki je proizvod jedinstven. Unikat u kojeg ova kreativka unosi i dio svoje inspiracije, svoju vještinu, vrijeme i trud. Ali i pozitivan duh i veselje. Ideja i zahtjeva, doznajemo, ima najrazličitijih. Od šarenila i motiva leptirića, cvjetića i slično, do klasičnih tamnijih boja. No njih najviše vole muškarci. Mališani, a i odrasle žene u konačnici njene torbice često ne gledaju kao torbice u kojima nose lijekove, već kao na – modni dodatak. Izrađen od prave kože, ručno rađen i u dezenima i bojama koje sami žele. Kad ih već moraju imati, ove torbice donose svojim vlasnicima ustvari puno veselja i dobre energije što se, doista, najbolje vidi na licima mališana koji Nadi šalju svoje videe zahvale.


Mali šegrt je i sivi mačak Rino / Snimio Marko GRACIN


Mali šegrt je i sivi mačak Rino / Snimio Marko GRACIN



Od 0 do 24


S obzirom da je sve ručni rad, od krojenja, do modeliranja i šivanja, naša sugovornica na dan uspije izraditi tri do četiri manje torbice, no za takozvane pernice joj, s obzirom na njihovu ipak veću složenot, treba i cijeli dan rada. No bez obzira na sve, ove veće »pernice« koštaju tek 280 kuna.


Otkrila je i kako joj izgleda radni dan. Preko dana je u radioni za šivaćim strojem, dok velik dio narudžbi zaprima u večernjim satima pa zna reći kako joj radni dan traje od nula do 24. Doznali smo i tko sve pomaže. Subote su tijekom pusta posebno zanimljive. Tada se u radioni skupe Nada, potom stariji sin Mateo i mlađi Dino te svi zajedno kroje, režu, slažu, kombiniraju. I naviju pusnu muziku na najjače. Što reći nego, pravi pusni šaraj! A redovni mali šegrt je i sivi mačak Rino koji vlada malom obiteljskom radionom. Inače, naša sugovornica z guštom nam je ispričala i kako su pusni običaji u njihovoj kući nezaobilazni. Oba sina su u Mučićevim zvončarima od najmanjih nogu, a nezaobilazno je i maškaranje. To peto godišnje doba i druženje se ne propuštaju.- Ni straha da će se užanca zatrt! Nikako!, istaknula je naša simpatična sugovornica.


: Na ovom mjestu nastaju unikatne kožne torbice koje putuju po svijetu / Snimio Marko GRACIN


: Na ovom mjestu nastaju unikatne kožne torbice koje putuju po svijetu / Snimio Marko GRACIN