Brončana statua – ponos Lošinja / Snimio Bojan PURIĆ
U trenutku kad se našao pred nama na brodskoj palubi ni približno nismo mogli spoznati njegovu grandioznost i umjetničku vrijednost. Ležao je na šljunku u metalnom sarkofagu. Obrastao i pomalo nagrižen, odlomljene glave, oštećene noge. Uhvatio sam ga za nožni palac. Pretpostavljam da je bio palac. I, odmah su me ljudi od struke glasno upozorili da se to ne smije raditi
Iznenadio me poziv iz redakcije. Ne zbog prijedloga da napišem tekst, nego zbog teme i njena povoda. U subotu, 27. travnja, obilježava se 20. obljetnica vađenja Apoksiomena. Osobno, rađe upotrebljavam termine izronjavanja ili dizanja s morskog dna.
Dvadeset godina, je li moguće, pitam sam sebe. Čini mi se da je bilo nedavno, unatrag desetak godina. Zauvijek su mi ostali u sjećanju mnogi detalji tog velikog događaja, od prvog telefonskog poziva iz Malog Lošinja, do trenutka kad se pojavio ispred mene na morskoj površini.
Dan ranije, u predvečerje, nazvao me s Lošinja prijatelj, danas pokojni Rade Manzoni. Nažalost, mnogi akteri priče o Apoksiomenu više nisu među nama, uz mnoga imena moram dodavati ono »pokojni«.
Rade Manzoni informirao me o »senzacionalnom pronalasku vrijedne antičke statue u lošinjskom podmorju, o čemu proteklih dana bruju čitav otok«. »Priprema se njegovo izvlačenje, budi spreman, ja ću te nazvati«, rekao je i još je dodao da je »lošinjski akvatotorij pun policije i specijalaca«, da čuvaju vrijedno nalazište.
Iste večeri u redakciju je pristigla službena obavijest iz resornog ministarstva: »Kod otočića Orjule sutra se iz mora vadi antička skulptura«. Sve je dogovoreno kroz nekoliko minuta!
45 metara pod morem
Sljedećeg jutra u Brestovi čekamo ukrcaj na prvi trajekt. Dogovoreno je i prebacivanje do morskog lokaliteta kod Orjula, Zoran Tomić i njegova ekipa čekaju u Lučkoj kapetaniji. Brzo, koliko brzo se može putovati na otok, pa još dalje do nenaseljenog otočića, našli smo se na palubi broda »Zvonko«, velikog radnog broda lošinjske tvrtke specijalizirane za podvodne radove u vlasništvu Vlade Balenovića. Usidren je bio blizu sjevernog rta otočića Vele Orjule.
Dizanje antičke sklupture, tako su je tada nazivali, privuklo je na stožerni brod manju grupu znatiželjnika i puno više službenih osoba. Vrijeme je sporo prolazilo… Na dubini od 45 metara izmjenjivale su se ekipe ronilaca, a na brodu neizvjesnost je rasla. Na dnu mora nikada se ništa ne radi na brzinu, bez obzira na značenje onoga što se radi. Svaka brzopletost u tim uvjetima može biti kobna. A, nije ni lako raditi čovjeku u stranom ambijentu trodimenzionalnog kretanja.
S pomoćnog broda »Zrinski« na ekranu smo povremeno pratili što rade ronioci dolje, na dnu. Jedan je nosio kameru na glavi, a imali su i tonsku komunikaciju, s površine su im davana uputstva. Slika nije bila naročita, more na dnu dosta se zamutilo, nazirala se tek nekakva nepomična silueta i pokreti ronilaca. Ništa impresivno za površnog promatrača…
Čekanje se razvuklo, pričamo samo o jednoj temi, mijenjam sugovornike, upoznajem ljude raznih struka, ronioce, muzealce, konzervatore, ljude iz ministarstava. Saznao sam i priču o pronalasku statue, službenu i onaj dio što nikada nije potvrđen, a što je tih dana prepričavan na Lošinju. Upoznao sam i pronalazača – taj »sretnik« bio je Rene Wouters, ronilac amater iz Belgije. »Samo jedan totalni amater mogao je ovdje roniti i ovo naći, nema ribe, dno je totalno nezanimljivo, nema se što snimiti, ni tražiti«, komentirao je Vlado Balenović, dugogodišnji poznati ronilac. I njega već dugo nema…
Uz sva saznanja o Apoksiomenu što su kroz dva desetljeća ponuđena hrvatskoj javnosti, neminovno se vraćamo pitanju: kako je takvo djelo dospjelo u hrvatski Jadran, u lošinjski akvatorij blizu nenaseljenog otočića Vele Orjule? I izvan standardnih ruta plovidbe. Tu se redaju samo pretpostavke, nema decidiranog odgovora. Neki povjesničari smatraju da su ga Rimljani prevozili iz Grčke prema nekom od sjevernojadranskih gradova, da ga je vjerojatno kupio neki bogati patricij za ukrašavanje svoje vile ili ljetnikovca. U tijeku plovidbe, vjerojatno, došlo je do brodoloma, možda ih je zahvatilo nevrijeme… Apoksiomen je dospio na morsko dno i ostavljen nama Hrvatima u trajno nasljeđe.
Izvlačenju nikad kraja
Tada sam, prvi put, čuo naziv apoksiomen. Pisali smo ga s malim »a«, jer nije vlastito ime. Tek kasnije u nas je postao Apoksiomen. Nestrpljivo smo ga čekali, da vidimo kako izgleda, eventualno pokušamo saznati kako je dospio na dno mora u lošinjskom akvatoriju. Sunce se počelo naginjati prema zapadu i – konačno, pokreće se brodska dizalica. Opet bez žurbe… Svi smo na krmi, netremice gledamo u dubinu i ne vidimo da se bilo što dolje događa, ili miče…
Izvlačenju nikad kraja. Vitlo se prokleto sporo vrti, stječe se dojam da je sajla duga stotinu metara. Dizaličar je na sredini broda, ne vidi more gdje bi trebao izroniti »neznanac iz dubine«, pa mu uputstva daje Krešo Lekić, dugogodišnji direktor brodogradilišta u Nerezinama, danas u dobrim spominjanjima.
»…Pomalo vira… ferma… majna… vira… vira pomalo …«, komandira Krešo. Svi nagnuti preko krme zurimo u duboko plavetnilo. Konačno..! Izronio je, nakon dva tisućljeća snivanja na dnu našeg Jadranskog mora, vidimo ga… Polako, oprezno, sarkofag izrađen posebno za njega spušta se na pripremljeno postolje. Na trenutak, na brodu je zavladao muk, pa slijedi spontani pljesak. Čuju se pucnji, otvaraju se boce pjenušca. Ushićenje je veliko!
Pozdravio sam ga istog trena kad je brodska dizalica spustila metalni sarkofag na palubu, uhvatio za nožni palac. Pretpostavljam da je bio palac, jer na onako obraštenu tijelu detalje se teško moglo razaznati. I, odmah su me ljudi od struke glasno upozorili da se to ne smije raditi. Poslije sam tog čovjeka sreo nekoliko puta, davao mi je mnoga stručna objašnjenja. Smiljan Gluščević iz Arheološkog muzeja u Zadru, jedan od naših vodećih znanstvenika podmorske arheologije.
A dalje – poznata priča
Uzbudljiv dan dosegao je vrhunac! U trenutku kad se apoksiomen našao pred nama na brodskoj palubi ni približno nismo mogli spoznati njegovu grandioznost i umjetničku vrijednost. Ležao je na šljunku u metalnom sarkofagu. Obrastao i pomalo nagrižen, odlomljene glave, oštećene noge. Vidljiva je, međutim, bila njegova statura. Oni koji ga prvi put vide u muzeju ne mogu sebi prispodobiti njegovu sliku i izgled u trenutku izronjavanja. Arheolozi i povjesničari »na licu mjesta« davali su nam objašnjenja. Sat povijesti na brodu, na otvorenom moru.