Uživati u bajkama

Neobičan posao poduzetne Ogulinke: ‘Zar se može živjeti od pričanja priča? E, pa – može se’

Marinko Krmpotić

snimio: Marinko Krmpotić, Domagoj Blažević

snimio: Marinko Krmpotić, Domagoj Blažević

Onog trenutka kad sam upoznala našu najpoznatiju pripovjedačicu Jasnu Held i vidjela o čemu je riječ, shvatila sam – to je to! Ja to mogu raditi, ja to volim, ja u tome uživam.



U bajkama uživaju svi, od pet pa do 105 godina, a ne samo djeca, rekla nam je i udijelila »packu« na naše pitanje o tome kako to izgleda pričati djeci bajke, Sabina Gvozdić, trenutačno jedna od ponajboljih hrvatskih pripovjedačica bajki.


A kad to ona kaže, onda je to istina i slušati je se mora, ne samo zbog toga što sjajno pripovijeda bajke, već i zato što već punih sedam godina vrlo uspješno vodi »Živu riječ«, Obrt za turističko vođenje i pripovijedanje. I upravo to – obrt za pripovijedanje – privuklo nam je pažnju i nagnalo da okrenemo broj ove pripovjedačice koja dolazi – a i to je nekako logično i normalno – iz Ogulina, zavičaja hrvatske bajke!


I priča je – jer tako to u zavičaju bajke i mora biti – zaista zanimljiva i nesvakidašnja. Srednju školu Sabina je završila u ono najgore vrijeme rata nakon kojeg je zbog odličnog znanja engleskog najprije radila u misiji OESC-a u Karlovcu, te potom u Olimpijskom centru Bjelolasica. No, kad je Bjelolasica izgorjela, dala je otkaz i našla se u teškoj situaciji.


Brendiranje Ogulina




No, evo što je bilo dalje, priča nam pripovjedačica Sabina…


– Nekako u to vrijeme počinje turističko brendiranje Ogulina kao zavičaja bajke, a ja sam to s dosta pažnje pratila jer su me bajke uvijek privlačile. U okviru tih aktivnosti organizirane su i radionice pripovijedanja pa sam odlučila prijaviti se i vidjeti o čemu se tu radi. I već prvog dana, praktično prvog sata, odnosno onog trenutka kad sam upoznala našu najpoznatiju pripovjedačicu Jasnu Held i vidjela o čemu je riječ shvatila sam – to je to! Ja to mogu raditi, ja to volim, ja u tome uživam.



Bilo je to 2011. godine i oduševljena mogućnostima nastavila sam se školovati, završila taj seminar te obavila sve potrebne zadatke u tijeku godine dana i stekla status pripovjedačice. I tako sam počela pripovijedati bajke i priče pri čemu su me ljudi kojima sam pripovijedala često pitali i za druge pojedinosti o Ogulinu – od Kleka do Đulinog ponora i drugih tema pa sam shvatila da bi bilo pametno i korisno završiti i za turističkog vodiča te spojiti ta dva posla.


Tako je i učinila, upisala je seminar za turističkog vodiča te po završetku, a to je bilo 2012. godine, osnovala Obrt za turističko vođenje i pripovijedanje.



Kad je pred sedam, osam godina godina počela učiti pripovijedanje bajki, Sabina sigurno nije očekivala da će koju godinu kasnije na već afirmiranom ogulinskom Festivalu bajki koji traje tri dana – imati cijeli jedan svoj dan!


– Naravno da sam zbog toga sretna. Svoj dan uvijek ima i Jasna Held, a dolaze sve više i pripovjedači iz cijelog svijeta pa su, recimo, proteklog ljeta gostovali Austrijanka Katarina Ritter, Natalie Bordeaux iz Francuske… Pričaju na svojim jezicima što se, naravno, prevodi simultano, a slušatelji sve to prihvaćaju s puno zanimanja, ističe Sabina Gvozdić.



– Naravno, moju odluku mnogi nisu razumjeli, sigurna sam da me neki nisu smatrali ni baš čistom jer – pa zar se može živjeti od pričanja priča!? E, pa – može se! Svakako, bilo je i onih drugih koji su mi pružali potporu, posebno moje divne kćeri Ružica i Katja, kao i drugi prijatelji. I tako je moj obrt »pričaone« zaživio, razvijao se i opstao. Iz godine u godinu posla je bilo sve više, a danas sam u takvoj situaciji da uz Ogulin jako puno radim i na Plitvičkim jezerima gdje je posjetiteljima u ponudi i pričanje bajki, gostujem u knjižnicama i školama po Hrvatskoj, ove ću godine prvi put gostovati na međunarodnom festivalu bajke u Sarajevu… radim i uživam!, govori nam Sabina.


Uvjerljivo i dojmljivo


Pojašnjava nam ovaj zanat i neke djeliće njegovih zakonitosti.


– Prije svega moraš znati govoriti i to je ono prvo što me je moja mentorica Jana Held naučila i što je, rekla bih, najbitnije što sam u životu naučila. Prenijeti priču uvjerljivo, dojmljivo i tako da u tih šezdesetak ili nešto manje minuta zadržiš pažnju slušatelja nije lako. Za dobro naučiti interpretirati i ispripovijedati jednu bajku potrebno je mjesec dana rada. Teže za naučiti su umjetničke bajke, dok su narodne jednostavnije i pružaju mogućnost improvizacije.



Neke dijelove, bilo da je riječ o umjetničkim ili narodnim bajkama, obavezno prenosim baš kako ih je autor ili autorica napisao jer, primjerice, kako nadmašiti Ivanin opis Regoča? Čemu izmišljati kad, primjerice, imaš ovo: »Zastane Kosjenka za jednim zidom i vidje velikog čovjeka kako spava. Ma tako je velik taj čovjek bio, kao najviši hrast u najvišoj šumi. Ma imao je glavu kao badanj i bradu kao stog kukuruzovine. Imao je plašt od debelog platna i remen od pet sežanja, pripovijeda nam Sabina Ivanin tekst, dodajući kako je sat vremena pripovijedanja maksimum, ponajprije zbog koncentracije.



Brendiranje Ogulina kao zavičaja bajke je izuzetno dobro jer mi zaista jesmo, ne samo zbog Ivane Brlić Maćuranić, već i zbog bogate nematerijalne baštine i posebne i neobične prirode – Klek, Đulin ponor… – bajkovito područje. To što imamo veliko je bogatstvo i na nama je da propagiramo i što kvalitetnije interpretiramo, a onima koji su došli na tu ideju treba biti zahvalan, mislim ponajprije na Draganu Luciju Ratković Aydemir, ali i neke Ogulince koji su dali i daju velik doprinos razvoju ideje brendiranja Ogulina kao zavičaja bajke, ističe Sabina Gvozdić.



Prva, a to znači i nezaboravna priča koju je Sabina ispripovijedala, bila je poetska bajka Vesne Krmpotić »Dvije frule«, a nakon toga slijedile su brojne druge od kojih je, ističe Sabina Gvozdić, zaista teško odabrati najdražu.


– Najbolja i najdraža mi je, u stvari, uvijek ona koju baš pripovijedam jer se u nju maksimalno uživim i nastojim je prenijeti sa svim emocijama koje sadrži. No, kad bih baš morala birati, onda bih od domaćih na prvo mjesto stavila čuvenu Ivaninu bajku »Regoč«, a od stranih »Carevo novo ruho«. Za lik mi je teško odrediti koji mi je najdraži jer pripovjedač mora »postati« svaki lik u bajci i tu je izbor gotovo pa nemoguć, govori Sabina koja na pitanje postoji li »sezona pričanja bajki« odgovara potvrdno pojašnjavajući kako se najviše priča od ožujka do lipnja, bajke i priče popularne su i tijekom ljeta te posebno jeseni da bi tamo negdje krajem studenog počelo usporavanje, a preko zime se pripovjedači najčešće odmaraju.


Kazivačko vođenje


Naravno, Sabinino pripovijedanje posebno je zanimljivo, privlačno i dojmljivo baš u Ogulinu.



– To je logično jer ne samo da su najljepše hrvatske bajke stvorene ovdje zahvaljujući Ivani Brlić Mažuranić, već je ona likove, sadržaj i zbivanja crpila iz prošlosti i zemljopisnih karakteristika ovog našeg kraja pa jednostavno nema bolje »pozornice« za pričanje njenih priča od Ogulina. Nema tih »kulisa« koje mogu biti bolje od našeg lijepog Ogulina za pripovijedanje »Šume Striborove« i »Regoča«. Te su najljepše hrvatske bajke ovdje i nastale pa svaka riječ, svaki opis ima itekakvu snagu… jer se o Regoču pripovijeda nad Đulinim ponorom koji je Ivanu i inspirirao za ovu bajku u kojoj Ivana Brlić Mažuranić vjerno opisuje svoj zavičaj.



– Nikad nećeš pogriješiti ako s odraslima pričaš kao s djecom, a s djecom kao odraslima. Djeca uživaju u bajkama i pričama, mnogi od njih upoznati su s pričama Ivane Brlić Mažuranić i drugim bajkama. Naravno, za to velike zasluge imaju i roditelji koji, kad dođu s djecom, također pažljivo slušaju i uživaju u pripovijedanju bajki, govori Sabina Gvozdić.



To što ja radim u Ogulinu je tzv. kazivačko vođenje kojem idealno odgovara to što je Ogulin brendiran kao zavičaj bajke i što je osmišljena autorska ruta bajke koja sjedinjuje stvaralaštvo Ivane Brlić Mažuranić i podatke o našem kraju. Najveći dio pripovijedanja u samom Ogulinu veže se uz središte Ogulina, odnosno Stari grad koji pruža dovoljno sadržaja za lijepu jednosatnu pripovjedačku turu tijekom koje se slušateljima pojasne razne pojedinosti, spoje priče Ivane Brlić Mažuranić sa povijesnim činjenicama o Starom gradu Ogulinu, ponornicu Dobru i 16 kilometara podzemnih hodnika…



Sve to lako se i sjajno veže s Regočem, Kosjenkom, Tintilinićima, a dodatak – ili uvod, kako hoćete, svakako je Ivanina kuća bajke koja je institucionalizirani dio priče i vrlo je korisna u brandiranju Ogulina kao zavičaja bajke, rekla nam je pripovjedačica Sabina, a sami se najbolje u sve to možete uvjeriti tako da posjetite Ogulin pri čemu vam baš puno može pomoći Sabinin obrt »Živa riječ«, obrt za turističko vođenje i pripovijedanje, o kojem je puno moguće saznati na internet adresi www.ogulintales.com.