Gavran na Lošinj redovito dolazi od 1997., a već tri i pol godine ima tu i stan pa na otoku provodi četiri mjeseca godišnje, tu se opušta i nalazi inspiraciju. Ovog je ljeta prvi put upriličio Dane Teatra Gavran, koji su izazvali veliki interes i dokazali koliko je kulturna komponenta svojstvena Lošinju i njegovim gostima
Najizvođeniji suvremeni hrvatski dramatičar u zemlji i inozemstvu u proteklih dvadesetak godina, dobitnik brojnih priznanja i nagrada, Miro Gavran ovog je ljeta prvi put upriličio Dane Teatra Gavran u Malom Lošinju.
Predstave prema njegovim tekstovima odigrane su četiri četvrtka za redom tijekom srpnja i kolovoza. Prva na redu bila je izvedba komedije »Pacijent doktora Freuda« u režiji Roberta Raponje i interpretaciji Peđe Gvozdića, Jakova Gavrana i Ana-Marije Percaić, potom komedija »Lutka« u režiji Mladene Gavran s Doris Pinčić i Robertom Kurbašom u glavnim ulogama. Lošinjskoj je publici predstavljena i monokomedija »Hotel Babilon« u režiji Aide Bukvić s Mladenom Gavran koja u ovoj predstavi interpretira čak jedanaest različitih uloga, dok je za zatvaranje manifestacije odabrana komedija »Sladoled« u režiji Borisa Svrtana, s Anom Vilenicom i Mladenom Gavran u glavnim ulogama.
– Iznimno sam sretan što su sve četiri predstave koje smo izveli na prvim Danima Teatra Gavran u Malom Lošinju naišle na iznimno topao prijem publike. Kako je interes publike bio iznad svih očekivanja, na svakoj su predstavi bila ispunjena sva sjedeća, a i pomoćna mjesta. Zadnja predstava »Sladoled« igrala je čak dva dana za redom. Uz to, građani Lošinja i turisti ovoga grada i otoka pokazali su istinski interes za teatarske predstave, a pored publike iz Hrvatske, bio je ne mali broj gledatelja iz drugih zemalja, reći će Miro Gavran, čija je biografija od travnja ove godine bogatija za status člana Ruske akademije književnosti u Moskvi, dok je u svibnju izabran za člana suradnika Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu.
Komedija za Lošinjane
Izvodeći vaše predstave, Mali Lošinj u svojoj turističkoj i umjetničkoj ponudi dobiva novu, drugačiju, dodatnu dimenziju. Smatrate li da se Lošinj, dosad prepoznatljiv kao otok zdravog života, može promovirati i kao destinacija kulture i kulturnog turizma? Ima li, po vašem mišljenju, Lošinj taj potencijal koji je negdje skriven i neiskorišten?
– Zahvaljujući svome poslu, mogu reći da sam dobro proputovao našu obalu, a i cijelu Hrvatsku, pa mogu s većom sigurnošću ustvrditi da je Mali Lošinj među onim rijetkim gradovima koji popriličnu pozornost poklanjaju kulturi – kada uzmemo sve ono što proteklih godina turisti i građani Lošinja mogu dobiti na tom planu od Festivala jazza i klapa, brojnih izložbi i koncerata, pa Osorskih glazbenih večeri, kazališnih gostovanja, možemo reći da Lošinj na dobar način povezuje turizam i kulturu. Kada je kazalište u pitanju, važno je spomenuti i Kazalište JAK, jedno od najuspješnijih amaterskih kazališta u zemlji, koje nerijetko surađuje s profesionalnim glumcima, redateljima, scenografima i kostimografima, pa je na taj način poradilo i na njegovanju kazališne publike.
Budući da na Lošinj dolazim sa željom da se opustim, nešto napišem, a i odmorim se od zagrebačkog ritma, moja supruga i ja smo shvatili da nam je ljepše biti bez televizora. Tako da ovdje više vremena provedemo u čitanju knjiga, u maštanju o novim predstavama.
Poznato je da imate stan u Lošinju. Je li Lošinj, koji vas očito privlači, mjesto vaše spisateljske inspiracije? Pronalazite li na otoku mir, neophodnu koncentraciju?
– Na otok Lošinj dolazim od 1997. godine, kada sam ovdje prvi put ljetovao i napisao komediju »Otelo sa Suska« za lošinjske glumce. A od prije tri i pol godine ovdje imamo i svoj stan, tako da ovdje supruga i ja provedemo svake godine po četiri mjeseca.
Mjesto inspiracije
Znači Lošinj je postao vaš drugi dom?
– Ovdje se više ne smatram turistom, nego mogu reći da mi je uz Zagreb, Lošinj drugi dom. Doista je on mjesto moje spisateljske inspiracije, pa nije čudno i da sam dobar dio radnje u svome romanu »Jedini svjedok ljepote« situirao baš na Lošinj – želeći se na taj način bar malo odužiti ovome otoku koji mi je pružio doista mnogo i na kome se osjećam sretnim i zadovoljnim.
Meni se čini da onaj profil gostiju koji dolazi na Lošinj, a riječ je o obiteljskim i često obrazovanim gostima, želi i očekuje u turističkoj ponudi dobiti i kvalitetnu kulturnu ponudu, pa sam sretan što su i Grad Mali Lošinj i Gradska knjižnica i čitaonica i Teatar GAVRAN s ovom revijom naših predstava zajedničkim zauzimanjem proširili tu ponudu.
Zanimljivo je da s uspjehom pišete i stvarate i za mlade i za stare. Naizgled je nespojivo da u vašem bogatom književnom opusu, u kojem ima i teških predstava i knjiga, ima mjesta i za dječju književnost. Kako to kod vas funkcionira, u kojem trenutku i na koji način donosite odluku kakvoj ćete knjizi ili predstavi pristupiti u idućem razdoblju? Na što vas, uostalom, Lošinj inspirira?
– Prvu knjigu za mlade »Svašta u mojoj glavi« počeo sam pisati tek tri mjeseca nakon što nam se rodio sin Jakov. Do tada sam dobrih deset godina pisao isključivo za odrasle, ali kada čovjek dobije svoje dijete, počne rekapitulirati svoj život i vraćati se i u svoje djetinjstvo. Uz to, osvijestio sam da su najjače životne, ali i čitateljske emocije u djece, i da je iznimno važno da već u ranoj dobi djeca dobiju u ruke literaturu koja je sugestivna, dobro napisana, te ispunjena emocijama i humorom. Sve to je dovelo do toga da sam jedno vrijeme intenzivnije pisao za djecu i mlade, a onda je došlo do zasićenja, pa je nastupila desetogodišnja pauza u pisanju za mlade koja je bila okončana romanom »Profesorica iz snova« koji su zavoljeli i mladi i roditelji zbog opisa puberteta, a i meni je taj roman jako drag. Inače, kada mi se javi neka ideja, odmah znam je li to za odrasle ili za mlade, da li je u pitanju drama ili komedija, tako da sam na Lošinju pisao i ozbiljni roman inspiriran Biblijom »Poncije Pilat«, ali i komediju »Zabranjeno smijanje«, a ove godine i najnoviju komediju »Pivo« o odnosu oca i sina, koju će Teatar Gavran premijerno izvesti početkom iduće godine.
