Igor Meixner, vlasnik DLS-a, od javnosti ne skriva činjenicu da rizik od havarije LNG terminala postoji, ali uz uvjete da je odabrana suvremena tehnologija i da se poštuju ekoloških standardi, ovaj strateški projekt za Hrvatsku nije riskantan i nesiguran
Na prezentaciji održanoj u Općini Omišalj prije nekoliko dana, izrađivači Studije utjecaja na okoliš budući terminal za ukapljeni prirodni plin na otoku Krku klasificirali su – »kao opasnu tvar«. LNG terminal je opasan, objašnjeno je, zbog »generiranja velike količine para u slučaju njezina istjecanja, pri čemu brzina isparavanja ovisi i o procesnim parametrima na mjestu istjecanja i o uvjetima okoline«. Kaže se potom da su »ove pare, koje u najvećoj mjeri sadrže metan, u određenim uvjetima zapaljive«.
Premda se, dakle, ne isključuje mogućnost da se u LNG terminalu može dogoditi eksplozija ili požar, napominje se da do »velike nesreće može doći samo u slučaju istovremenog zatajenja svih sustava zaštite«.
Ovakav, realan pristup u izradi pripremne dokumentacije pri četvrtom pokušaju da se pored Omišlja izgradi terminal za ukapljeni plin – ne skriva se dakle mogućnost havarije – ekološkim aktivistima ulijeva povjerenje u ozbiljnost investitora, barem je to zasad samo nejaka državna kompanija LNG Hrvatska. Priznati svojim građanima da LNG na Krku sa sobom nosi izvjesnu dozu rizika za ljude, imovinu i okolinu, veliki je napredak za državu koja već dobrih dvadeset godina pokušava nametnuti plinski terminal kao nešto što je i ekološki i sigurnosno posve bezopasno.
Kako god bilo, do obistinjena prvog hrvatskog LNG terminala puno je, jasno, još koraka. Jedan od važnijih je i izrada izvješća o sigurnosti, odnosno, točnije rečeno, konačne sigurnosne analize i procjene rizika, što zakon uređuje Uredbom o sprječavanju velikih nesreća koje uključuju opasne tvari. Ovaj važan pripremni dokument za gradnju LNG terminala trenutačno rade stručnjaci riječkog DLS-a, tvrtke koja se bavi zaštitom okoliša i održivim razvojem i koja je slično izvješće o sigurnosti već napisala za DINA-Petrokemiju i JANAF, a koja je Ministarstvo zaštite okoliša i prirode prihvatilo. Premda su i sva njihova dosadašnja izvješća bila javna, pa će tako biti i ovo o LNG-u, dio javnosti već je nepovjerljiv prema onome što će u njima pisati. Strahuje se tako da se na Kvarneru stvara opasan, đavolji kemijski trokut DINA – JANAF – LNG. Igor Meixner, vlasnik i direktor DLS-a, inače sam stanovnik Omišlja, otklanja takvu mogućnost, ali ne osporava činjenicu da LNG donosi ovom kraju određene sigurnosne rizike.
Igor Meixner napominje da građani ne bi trebali strahovati niti u pogledu lokacije budućeg plinskog terminala, s obzirom na to da se on smije graditi isključivo u okviru postojeće industrijske zone DINA-Petrokemije. Svjetska praksa potvrđuje, kaže Meixner, da je kompatibilnu industriju najbolje graditi na istoj lokaciji, bez obzira na to što se stvara dojam da se sjeverni dio otoka pretvara u opasno područje. U tom kontekstu i on spominje da je na četiri kilometra od središta Barcelone izgrađen veliki LNG pogon. Naravno da žitelji Omišlja i Njivica, ali i cijelog otoka Krka, na uštrb daljnje industrijalizacije s pravom očekuju i određene benefite od LNG-a.
Najbolja tehnologija
Povjerenje u sigurnost ovom stručnjaku za procjenu rizika ulijeva i tehnologija izgradnje LNG na Krku o kojoj se zadnje vrijeme govori. Ona je, po njegovom mišljenju, najbolja moguća. Posebno se to odnosi na brodove koji bi u Kvarnerski zaljev dopremali ukapljeni plin.
– Slične spremnike plina imamo na svakoj benzinskoj stanici s UNP-om. Oni koji se voze na plin dobro znaju o sigurnosnim standardima za svoje plinske instalacije. Recimo, automobilski spremnik za plina otporan je i na metke, dok onaj obični, benzinski to nije. Svi mi manje-više u svom kućanstvu imamo neku plinsku bocu, koristimo se plinskim upaljačima. Želim, naime, reći da rizik postoji, ali da je on apsolutno prihvatljiv. Postoje brojne procedure i standardi koji ga čine prihvatljivim. Osim toga, LNG terminal na Krku nije nikakva svjetska novost za koju ne znamo što sa sobom nosi; on će biti samo copy-paste tehnologije koja se već odavno koristi, veli nam Igor Meixner.
Vizualno zagađenje
Dilema glede tehnologije same gradnje LNG terminala – dakle kopneni ili plutajući – po njemu ne igra neku veliku sigurnosnu ulogu. Igor Meixner napominje da je sa svim tehnologijama gradnje dobro upoznat, da sve one imaju svoje prednosti i mane i da je prema tome doista nezahvalno govoriti o tome koja bi najprihvatljivija bila za Omišalj.
Izrađivači Studije utjecaja na okoliš kažu da u blizini budućeg plinskog terminala nema zaštićenih kopnenih eko sustava temeljem Zakona o zaštiti prirode. Prema izvodu Državnog zavoda za zaštitu prirode, na širem području nalaze se zaštićeni ornitološki rezervati Glavine – Mala luka i Fojiška – Podpredošćica, te posebni rezervat šumske vegetacije Glavotok. Stoga se utjecaj LNG na ova zaštićena područja može isključiti.
– Najčešće se spominje tehnologija izgradnje kopnenog terminala, koja bi Krku donijela dva nova betonska spremnika, koja su mediji prozvali betonskim tortama, a ekolozi negoduju zbog vizualnog zagađenja. Ali ovaj dio Krka ionako je odavno vizualno devastiran industrijom i dvije nove građevine neće ga bitnije poružniti. Cijeli život sam u Omišlju i ne mogu reći da su mi postrojenja DINA-Petrokemije ili JANAF-a lijepa, jer doista nisu. Nitko se od nas ovdje ne veseli gledajući sve te cijevi, dimnjake i žicu. Neki vjerojatno neće biti sretni ni zbog činjenice da će jednog dana ovdje stizati golemi LNG brodovi i da će ih biti puno. U sustavu kojem živimo, moramo biti spremni na kompromise, a vizualno zagađenje o kojem se ovdje govori, neminovnost je svake industrije. Danak koji joj moramo platiti. Međutim, postoje razne solucije; jedna od njih je da spremnici za plin dijelom ukopaju. Sa sigurnosnog aspekta ove dvije tehnologije izgradnje LNG-a ne razlikuje se. Pucanje opreme ili ljudska greška jednako su mogući uzročnici nesreće i na kopnu i na moru. Ne smijemo u svemu tome zanemariti ni maritimne rizike; popuštanje veza ili pucanje konopa uslijed nevere može isto biti kobno, napominje Meixner.
Dina je sigurna
Govorilo se tako da je situacija u pogonima u Omišlju alarmantna, jer »postoji mogućnost da je oprema neispravna i da se u tankovima nalazi 900 tona kemikalija za koje se ne zna u kakvom su stanju«. Doduše, izvanredni koordinirani inspekcijski nadzor, kojeg je pokrenulo Ministarstva zaštite okoliša i prirode, demantirao je apokaliptične scenarije. Nadzorom je naime utvrđeno »da ne postoji opasnost za radnike i stanovništvo, kao ni za imovinu u krugu postrojenja i u okolici, jer su kemikalije u ispravnom stanju, ispravno uskladištene i čuvane te da u ovim okolnostima nisu opasne«.
– Ondašnja DINA bila je dobro održavana industrija u čiju je sigurnost uložen ogroman novac. DINA-u je zbog visokih sigurnosnih standarda svojevremeno nagradio njezin investitor, DOW Chemical. Prosjek nesreće na radu u DINA-i je bio rjeđi nego u identičnim pogonima DOW Chemicala u svijetu. Kao ilustraciju navest ću da nije bilo šanse da netko u pogonu puši. DINA je sve do prije pet godina predstavljala pojam sigurnosti za kemijsku industriju. Stoji da je u međuvremenu upala u probleme, ali koordinirani inspekcijski nadzor ustvrdio je da svejedno ova kemijska industrija ne predstavlja opasnost za ljude i okolicu, kazuje Igor Meixner.
U tom istom nadzoru Državni inspektorat naložio je da DINA izradi reviziju procjene opasnosti, jer njezini pogoni već duže vrijeme ne rade. Igor Meixner potvrđuje da njegovo izvješće niti ne može važiti u bitno izmijenjenim okolnostima, kada pogoni ne rade. Napominje da su radnici DINA-e zadnjih dana alarmirali javnost pukim hipotezama. Ipak, svjestan je da se unatoč svemu nesreće događaju. Vlak s gotovo 80 vagona-cisterni punih zapaljivog goriva iskočio je nedavno iz tračnica u Kanadi, a buktinja je uništila na desetke kuća. O takvim mogućnostima, govore takozvane »matrice rizika«.
– Statistika nam govori da svakih sto tisuća prijeđenih kilometara vozač može očekivati prometnu nesreću. Jasno, statistika nam ne govori o razmjerima te saobraćajke; ona može biti tek s manjom materijalnom štetom, ali i pogibeljna. Isto tako, privez broda s ukapljenim plinom jednom u milijun puta može biti koban. Međutim, ove matrice rizike ne mogu nam dati odgovor na pitanje u kojoj mjeri će havarija biti kobna, jer ne znamo hoće li posada na vrijeme uočiti da negdje istječe plin, pa će zaustaviti sve procese ili će pak doći do pogibeljne havarije, zaključuje Igor Meixner.
