Ljudski um je sposoban automatski generirati “lažna sjećanja” u tren oka.

To su pokazala četiri eksperimenta koja je provelo Sveučilište u Amsterdamu u kojima je sudjelovalo 534 volontera.

Volonterima su prikazani nasumični nizovi slova iz abecede, a od kojih su neka bila zrcalna (npr. Ɔ umjesto C ).

Pola sekunde nakon gledanja slajda, gotovo 20% dobrovoljaca stvorilo je iluzorno sjećanje na slova koja su upravo pogledali, a postotak onih koji su imali lažno sjećanje porastao je na 30% nakon tri sekunde.

U praksi, kada su se slova pojavljivala kao zrcaljena i nepravilno napisana, vjerojatnije je da će ljudi zapamtiti pseudoslovo kao pravo slovo i neće uočiti razliku.

Ovi mali eksperimenti pokazuju da naše pamćenje nije uvijek vjeran i točan prikaz onoga što percipiramo.

Naprotiv, čini se da je “oblikovano” da zapamtimo ono što smo očekivali vidjeti.

Ako dobro poznajemo slova abecede i često ih imamo pred očima, naš mozak očekuje da ih vidi napisana na određeni način i to dovodi do stvaranja izmijenjenih sjećanja.

Kako bi bili sigurni da su sudionici istraživanja napravili lažna sjećanja, a ne netočne pretpostavke na temelju svog prethodnog znanja, istraživači su ih zamolili da ocijene sigurnost svog prisjećanja na ljestvici od 1 do 4.

Kao dio evaluacije, svi sudionici su s velikom sigurnošću izjavili da su vidjeli slovo napisano ispravno – čak i kada je na njegovom mjestu stajalo jedno napisano zrcalno.

No, to nije sve! Kao što se i očekivalo, volonteri su se pokazali sklonijima pogrešno zamijeniti pseudoslovo s pravim pismom, a ne učiniti suprotno – ukazujući na činjenicu da su lažna sjećanja posljedica našeg znanja o svijetu.

Što je s dugoročnim pamćenjem?

Nekoliko je istraživanja pokazalo da se čak i u slučaju dugoročnog pamćenja mogu stvoriti lažna i izmijenjena sjećanja u usporedbi s onim što su bile činjenice.

Dapače, u sjećanje možemo prizvati traumatične događaje koje zapravo nismo doživjeli ili koje smo doživjeli drugačije od onoga za što tvrdimo da se sjećamo, a to ne znači da namjerno lažemo (sebi i drugima).

Riječ je o fenomenu poznatom u znanstvenoj literaturi kao “teorija zamagljenih tragova”, prema kojoj su naša sjećanja sinteza dvaju dijelova: doslovnog dijela, koji je ono što se dogodilo u stvarnom životu, i suštinskog dijela, u kojem osoba tumači značenje događaja na temelju semantičke analize.

Dakle, priče drugih, naša uvjerenja, naše iskustvo i naša naknadna iskustva mijenjaju i modificiraju naša sjećanja, koja se drugačije percipiraju.