Završnica ove otužne koronizirane godine nije mogla proći bez stanovitih paradoksa i anomalija. Dok su u Rijeci kafići zatvoreni, a njihove terase na Rivi zauzimaju plišani medvjedići, njene kinodvorane ipak su odoljele pandemiji. Iako je prostor Art-kina sveden na 20 maskiranih posjetitelja po projekciji, dok je svaki drugi red prekriven vrpcom nalik onoj koja obilježava prizorište zločina u forenzičnim serijama.
S druge strane, tršćanska kina trenutno su zatvorena, ali zato kafići rade kao da se korona događa negdje drugdje, s penzićima koji ispijaju ritualni jutarnji »capo«, iako se smatraju rizičnom skupinom.

Sveprisutni Netflix

Još je bizarnija bila dodjela ovogodišnjih europskih Oscara koji su zaokružili pandemijsku filmsku 2020. na najtužniji mogući način. Umjesto planiranog islandskog crvenog tepiha, dodjela se održala na simboličnoj lokaciji berlinskog Futuriuma. Futurium je COVID-19. Možda bi sve to bilo emotivnije da je umjesto njegova interijera nalik TV studiju, s Wimom Wendersom & Co., odabran atrij berlinskog Arsenala ili neka slična kinolokacija, orijentirana na radikalnu i inu filmofiliju. Zato nije ni čudo da je Europska filmska nagrada dodijeljena Winterbergovu filmu »Drunk« aka »Još jedna runda« s pijanim Madsom Mikkelsenom i njegovim sredovječnim krizama. Na kraju ove sumorne koronizirane godine, ne preostaje nam drugo nego da u maniri Mikkelsena naručimo još jednu rundu, pijani od očaja.

Naravno, filmska 2020. nije baš bila tako crna, koroni unatoč. Iako Mikkelsenov profesor povijesti objašnjava učenicima da je Winston Churchill napisao brojne povijesne knjige i spasio svijet od fašizma u totalno alkoholiziranom stanju. Zato nam Winterberg u svom filmu nije ponudio ništa novo. Publika riječkog Art-kina zasigurno se prisjeća »Velikog žderanja« Marca Ferrerija, koji je uz ciklus »Opsesivnost« bio njegov ovogodišnji kinotečni programski vrhunac. Ferrerijev komad prikazan je povodom dodjele nagrade »Vladimir Vuković« za životno djelo našem voljenom Aldu Paquoli, jer je to on tražio (nagradu tradicionalno dodjeljuje Hrvatsko društvo filmskih kritičara). Iako je Vinterbergov laureat miljama udaljen od Von Trierovih ranih provokacija (šifra: »Idioti«). O genijalnom Ferreriju da i ne govorimo.

No, ako je najnoviji Batman COVID-19 pozitivan (šifra: Robert Pattinson), onda nitko od nas više nije siguran. Ni superheroji više nisu ono što su nekad bili. Zato je sveprisutni Netflix bio i ostao najveći pobjednik pandemije, s Fincherovim »Mankom«, još jednim remek-djelom braće Safdie (šifra: »Uncut Gems«) i još jednom ludorijom genijalnog ali dostatno klaustrofobičnog Charlieja Kaufmana (šifra: »I’m Thinking of Ending Things«). Iako je Cannes ignorirao njegove produkcije favorizirajući staro dobro kino, kojeg ne može zamijeniti nijedan laptop. Jer, gledanje filmova prije svega je kolektivno iskustvo. Iako su američki klinci ovisili o dobroti i budžetu vlastitih roditelja, koji su morali potrošiti 30 dolara da bi im na kanalu Disney+ kupili virtualnu ulaznicu za igranofilmsku verziju »Mulan«. A sve je počelo tako idealno.

Kolektivno pročišćenje

Berlinale se održao u »fizičkom« izdanju i svi smo vjerovali da se korona događa nekom drugom. Onda nam se dogodio lockdown. Festivali A-lige lančano su otkazivali svoja ovogodišnja izdanja. Najprije Cannes, a potom Karlovy Vary i Locarno. Situacija se donekle vratila u normalu s venecijanskom Mostrom, poput neke vrste kolektivnog pročišćenja, uz dosad neviđene zaštitne mjere, s termoskenerima, dvoranama koje su mirisale na bolnički trakt, fabriciranim visokim temperaturama i paranoidnim frustracijama, ali i ponekim odsutnim novinarom s dijagnozom nepopravljivog hipohondra. Iako je ovogodišnja Mostra bila njegov ultimativni raj. Mjerenje temperature pet puta dnevno pa i češće, njegov je ultimativni orgazam.

Jer, Mostra je dokazala onu neodoljivu žudnju, najprije sramežljivu, a potom viralnu, da opet budemo zajedno i dijelimo tu čudnu stvar koju neki nazivaju filmom. Pa makar bili razdvojeni zapečaćenom foteljom. Barem smo mogli raširiti noge. Jer, možda će iduće izdanje Mostre, ali i nekih drugih festivala, od Cannesa pa nadalje, nanovo vratiti svoju humanu dimenziju, koliko god ona bila krhka u ovim teškim vremenima. Možda ćemo se opet družiti u Veneciji, Locarnu i Cannesu iduće godine, uz još jednu rundu filma i prosecca, parafraziramo li pijanog Mikkelsena. Ono po čemu ćemo pamtiti ovogodišnju Mostru, neodoljivi je »The Disciple« Chaitanye Tamhanea koji slijedi kontemplativnu tradiciju velikog Satyaita Raya, s autorovim junakom koji između dva drkanja prikuplja i digitalizira staroindijske raga napjeve. Ali i bolnoj storiji Jasmile Žbanić (»Quo vadis, Aida«), koja je umjesto zaslužene kinodistibucije na »ovim prostorima«, okončala u »on demand« izdanju.

On demand

Nažalost, hrvatska filmskofestivalska jesen nije slijedila Mostrin primjer. Nakon online Motovuna, sličnu »on demand« strategiju koristio je Zagreb Film Festival, ali i Human Rights Film Festival, čije su online projekcije barem bile besplatne, koliko god one sve više pretvarale kinodvorane u nekakve elitne prostore. Tek su kuratori Subversive Film Festivala vratili film u njegov prirodni habitat, konkretnije, zagrebačko Kina Kinoteka, nakon što su tradicionalni svibanjski termin zbog lockdowna morali prebaciti na prosinac. Sa »Ženom koja je bježala« ekstraordinarnog Honga Sangsooa kao još jednog autorova komada koji priča o uljezima i još jednog u kojem se ukazuje njegova muza Kim Min-hee, ali i neodoljivim »Oblakom u njenoj sobi« kineske debitantice Zheng Lu Xinyuan, koji je trijumfirao na ovogodišnjem Rotterdamu.

Filmsku 2020. pamtit ćemo i po neuništivom Tajvancu Tsai Ming-liangu (šifra: »Dani«), u spoju akupunkture, masaže i homoseksa, s autorovim glumcem fetišem i životnim patnerom Lee Kang-shengom. Ali i neodoljivom Philippeu Garrelu, čiji je »Le Sel des larmes« premijerno prikazan u konkurenciji ovogodišnjeg Berlinalea, u kojem se stara pariška škola za stolare doima poput Sorbonne. A najbolji film 2020. prema kritičarima prestižnog filmskog časopisa »Sight and Sound« je »Lovers Rock« Stevea McQueena, jedna od najsugestivnijih priča autorove miniserije »Small Axe« inspirirane songom Boba Marleya i ambijentirane u miljeu karipske komune londonskog Notting Hilla, što samo dokazuje kolika je krhka linija koja razdvaja male ekrane od onih velikih (prve tri epizode McQueenove »kolekcije« trebale su biti premijerno prikazane na ovogodišnjem Cannesu).

Djedica doksa

I u doku-zoni događale su se intrigantne stvari. Uz impresivnog Alexandera Nanaua (šifra: »Kolektiv«) koji slijedi trajektoriju Puiove »Smrti gospodina Lazarescua«, te dva velika autorska i bračna para – Tizza Covi & Rainer Frimmel (»Bilješke iz podzemlja«) i Martina Parenti & Massimo D’Anolfi (»Rat i mir«) – dokumentarnu 2020. pamtit ćemo prvenstveno po iznimnom komadu 90-godišnjeg Fredericka Wisemana, koji nije samo zaludio »Cahiersove« kritičare, uvrstivši njegov »City Hall« na vodeće mjesto Top 10 ljestvice naj filmova u 2020., već je taj agilni djedica doksa definitivno i intimni laureat autora teksta koji držite u ruci. Jer, za lucidnog Wisemana, film ne može riješiti traume s kojima se autor pozabavio u kompletnom maestralnom opusu, niti ih je u stanju procesuirati, već stvoriti neku vrstu suživota u zoni institucionalne pukotine, u supermarketu zvanom SAD. U začudnom skladu, čiji je ključni koncept »elastičnost«. To je ključna riječ koju u Wisemanovu komadu ponavlja gradonačelnik Bostona, čiji grad proživljava unutarnje traume, od atentata na maratonu 2013. pa nadalje.

Zato ima proklete simbolike da je Wisemanov komad prikazan na venecijanskoj Mostri samo par mjeseci prije razvikanog Juričanova »Kumeka«. Nanovo su u igri gradovi i njihovi »kumeki«, konkretnije, bostonski gradonačelnik Marty Walsh. No za razliku od Bandića koji postaje studija korupcije na djelu, Walsh postaje studija demokracije na djelu. Zato je Wisemanov doks još jedan kamenolom trauma, sa susretima ratnih veterana, javne rasprave o otvaranju legalne prodavaonice indijske konoplje, deratizacije jednog trošnog stana i slučaja vozača koji je nepropisno parkirao auto ispred gradskog hidranta (»Upravo sam postao otac!«). Jer, »City Hall« je kvintesencijalni Wiseman (autor trenutno ne živi u Bostonu u kojem je rođen, već u Parizu). S Walshom koji izgovara jednu od ključnih rečenica u filmu – »Stavljamo socijalnu pravdu u srce naše misije«. Zato ima neke proklete simbolike da se Wisemanov komad zaustavlja prije COVID-19 ere. Zato »City Hall« pokazuje da pandemija nije zaustavila film. On je žilaviji no ikad. Ostaje nam tek onaj nostalgični Wendersov stol, s Bergmanom, Makavejevom & Co. na koji se referirao Istvan Szabo na dodijeli europskih Oscara, u emotivnoj potrazi za izgubljenim vremenima Europske filmske akademije. S Frau Angelom kao velikom »filmofilkom«, koja se zahvalila tandemu Doring & Wenders na njihovu radu, nakon što je zatvorila njemačka kina, ali ne i banke.