Dalibor Martinis, vizionar ili umjetnik, a najistinitije oboje, ovogodišnji je dobitnik nagrade za životno djelo Hrvatskog društva likovnih umjetnika. Transmedijalni umjetnik čije djelovanje obuhvaća niz različitih područja, a čiji se radovi danas nalaze u zbirkama brojnih svjetskih muzeja kao što su MoMA, Kunsthaus u Zürichu, Nacionalna galerija Kanade u Ottawi, Stedelijk muzej, Zaklada Erste za suvremenu umjetnost u Beču i mnogim drugim.

Sve se ozbiljnije pokrenulo nakon dobronamjernog savjeta profesora Danka Grlića, oca njegovog školskog kolege Rajka, koji je Martinisa savjetovao da prekine studij elektrotehnike i da odnese svoje radove na Akademiju likovnih umjetnosti.

Je li to bio prijelomni trenutak ili se u sve umiješala i riječca »umjetnost« koja se uplela u njegovo prezime mARTinis i već predviđeno ga odvela na cjeloživotno bavljenje idejom vremena, prema kojoj vrijeme ipak samo »stanuje« u zatvorenom krugu? Ipak, »putujući« kroz vrijeme ili vlastitu svijest, u njegov krug djelovanja štošta se uplelo.

Vrijeme u kojem je stasao od 60-ih do 80-ih godina također je bilo puno izazova. Svoju je umjetnost doživljavao, izražavao, činio i predstavljao u vrlo širokom rasponu od likovnih i grafičkih uradaka, performansa, videoumjetnosti, interaktivnih i prostornih instalacija.

Radove je izlagao na nekim od najvažnijih međunarodnih umjetničkih manifestacija poput Venecijanskog bijenala, Bijenala suvremene umjetnosti u Sao Paulu, u Južnoj Koreji, kao i na filmskim festivalima u Oberhausenu, Berlinu, Tokiju, Montrealu, San Franciscu, Beču i drugdje.

Radio je i na Radioteleviziji Zagreb kao urednik brojnih emisija iz kulture. Kontinuirano je djelovao i kao dizajner 70-ih i 80-ih godina izrađujući plakate za filmove, televiziju i druge publikacije.

Svoje je znanje i iskustvo dijelio i sa svojim studentima kao profesor na Odjelu za film i televiziju na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu te na Odsjeku za nove medije Akademije primijenjenih umjetnosti u Rijeci gdje danas ima status professor emeritus, a bio je i gostujući predavač na Ontario College of Art u Torontu.

Njegov umjetnički utjecaj izdvaja ga kao kultnu figuru na polju ne samo hrvatske kulture već i šire, čitave regije. Cjeloživotna mu je preokupacija – ideja vremena, a kako nam otkriva uskoro će njegov »Intervju s budućim sobom« dobiti i svoj nastavak.

O vizionarskim pogledima u budućnost svjedočit će intervju u kojem će, za razliku od prethodnog u kojem je samome sebi postavljao pitanja u budućnosti, sada uz pomoć umjetne inteligencije, koju je na neki način time i predvidio, razgovarati sa sobom u prošlosti.

Videoradovi

Dobitnik ste nagrade za životno djelo, na umjetničkoj sceni ste već nekoliko desetljeća. Kad bi ste se kao promatrač osvrnuli i zamislili svako desetljeće kao jednu umjetničku cjelinu, kako ih vidite, kako bi ste ih eventualno onaslovili?

– Tih je desetljeća i više od nekoliko, ha, ha… 60-e su bile godine radikalnih kulturnih i društvenih pokreta. Godina ‘68. je za moj krug prijatelja bila važna, jer je pokazala kako se neslaganje s postojećim može pretvoriti u društvenu snagu.

Također, Korčulanska ljetna filozofska škola koju su pokrenuli filozofi okupljeni oko časopisa Praxis značila je misaoni prodor lijevih ideja izvan okvira tada dominirajuće partijske ideje socijalizma ili komunizma.

Sjećam se boravka u Korčuli tih dana, bili su to dani zanosa, ali i zabave, naravno. Razdoblje ‘70-ih su označile prvi kontakt s tada, za nas umjetnike, posve novim medijem – videom. Televizijska slika do tada je bila nešto isključivo institucionalno i produkcijski posve nedostupno pojedincu.

Onda je krajem 60-ih Sony izbacio na tržište takozvani portapack, prijenosnu kameru i videorekorder, i odjednom je taj medij postao nešto što smo i mi koji smo tragali za novim mogli koristiti i istraživati.

Moji prvi videoradovi nastali su u 70-ima i u njima sam nastojao istražiti rubna područja tog medija. Video »Open Reel« iz 1976. prikazuje proces i posljedice procesa snimanja pokretnih slika. Naslov »Open Reel« iliti »Otvoreni kolut« referira se na tadašnju tehniku snimanja, dakle dok još videovrpca, kao i ona magnetofonska, nije bila u kazetama.

U tom videu kamera snima mene koji se okrećem na klavirskom stolcu omotavajući videovrpcu oko glave, istu onu na kojoj se nalazi snimka omotavanja videovrpce oko moje glave. Dakle, kamera snima vrpcu koja bilježi taj proces snimanja.

Sljedeće 80-e su donijele produbljivanje mog odnosa različitim prostorima što je otvaralo moje bavljenje umjetnošću i nastojanje da se različiti elementi i različite dimenzije i sfere umjetničkog djelovanja povežu u jedan, meni smislen, ali istovremeno otvoren stvaralački sustav.

Desetljeća koja su slijedila potrošena su na nastavljanje takve prakse. Određena međunarodna afirmacija pridonijela je realizaciji nekih složenijih radova, ponajprije videoinstalacija. Uz to, trebalo je nešto raditi i za egzistenciju.

U mladosti sam radio grafički dizajn, ponajviše plakate za Galeriju suvremene umjetnosti kao i plakate za filmove iz produkcije Jadran filma. No, i tu sam nastojao naći malo prostora za društvenu intervenciju pa sam napravio seriju plakata koju sam nazvao »Zakaj Zagreb«.

Jedan je nosio pitanje: Zakaj je Zagreb tak zmazan?, drugi: Zakaj ništ’ ne igra u kinima? itd. U 80-im i 90-im sam radio na TV Zagreb, odnosno HRT-u kao autor i redatelj pop i kulturnih emisija što mi je pomoglo razumjeti širi društveni aspekt i značaj televizijske slike.

Generacija koja je dosta toga promijenila

Osim što ste stasali u zanimljivom razdoblju 70-ih i 80-ih godina, studirali ste i prijateljevali s Bracom Dimitrijevićem, Sanjom Iveković, Jagodom Kaloper, Rajkom Grlićem… Što je na sve vas, cijelu generaciju vrsnih umjetnika, najviše utjecalo?

– Sigurno da vam druženje s ljudima svoje generacije koji i sami nastoje pomaknuti granice onog vidljivog i prepoznatljivog i zagaziti u prostore izvan toga pomaže da se i sami s još više uvjerenja i motivacije upustite u istraživanje nepoznatog.

Pod »nepoznato« mislim na moje nepoznato, ne na svjetski značajna otkrića ili postignuća. Osvijestiti neke stvari sebi pretpostavka je za dosizanje eventualno šire značajnih dostignuća. Bili smo generacija koja je dosta toga promijenila u tadašnjem poimanju umjetnosti.

U tome nam je pomogla i klima i ideje koje su ljudi u tadašnjoj Galeriji suvremene umjetnosti u Zagrebu usmjerili prema novom u suvremenoj umjetnosti. Također, nešto ranije, već u 60-ima, postojale su umjetničke grupe, poput Gorgone i Exata, koje su otvarale nove prostore i nadolazećim nama.

Tada su u Galeriji izlagali svjetski utjecajni umjetnici i postavljale su se izložbe od međunarodnog značaja, kao što je bila serija izložbi »Nove tendencije«.

Što je na vas osobno najviše utjecalo; naime često ste boravili i u inozemstvu, što ste tamo saznavali?

– Od kraja 70-ih godina Sanja Iveković i ja smo često boravili u Kanadi i Americi na poziv različitih umjetničkih organizacija i to je bilo iskustvo koje nas je sigurno u mnogočemu odredilo. Kontakti s umjetnicima iz velikih svjetskih sredina, izlaganje i predavanja u MoMA-i u New Yorku, Chicagu, Torontu, pa i sama putovanja po tom velikom, a za mene još iz djetinjstva pod utjecajem američkih filmova, mitskom kontinentu.

Evo, kad već to spominjemo, upravo se supruga Irena i ja spremamo na put u Ameriku. Ovaj put je razlog i poticaj rad na dokumentarnom filmu o ljudima s otoka Visa od kojih su neki još početkom 20. stoljeća, a među njima i moj pradjed, emigrirali u Ameriku bježeći od gladi i neimaštine, kao i o onima koji su ostali na otoku i unatoč izoliranosti ili baš zbog nje zadržali specifične jezične i narativne posebnosti. Sve to u okviru jednog većeg međunarodnog EU projekta koji vodimo kroz naš studio Omnimedia.

Performans formira iskustvo i samog umjetnika

Jednom ste izjavili kako je za vas uvijek više umjetnost sam proces stvaranja od nastajanja, ali za promatrača je umjetnost tek finalni proizvod u kojem se ogleda i energija procesa stvaranja?

– Često bude tako, ali je danas mnogo postupaka u stvaranju umjetničkog djela koji zadržavaju i u, kako kažete, »finalnom proizvodu« elemente procesa. Tome je tako jer su se pojavili novi mediji koji bilježe i reproduciraju proces.

Film, video, zvuk, traju u vremenu i omogućavaju umjetniku da zadrži procesualni karakter djela. Performans je po svojoj prirodi proces i to takav koji ne utječe samo na doživljaj gledatelja već u velikoj mjeri formira iskustvo samog umjetnika ili umjetnice.

To je svakako moje osobno iskustvo s performansom. Mogao bih navesti mnogo primjera iz vlastite prakse, uzmimo samo rad »JBT 29.12. 2004.« Taj performans bio je moja osobna reakcija na događaj rušenja Titove skulpture-spomenika, rad kipara Antuna Augustinčića, postavljenim eksplozivom.

Čim sam čuo za to otišao sam u Kumrovec i popeo se na tada prazni mramorni postament i zauzeo mjesto nepostojećeg Tita. Bio sam na neki način njegov dubler, privremena zamjena s namjerom da svojim zauzimanjem njegovog mjesta naglasim upravo ono suprotno – prisutnu odsutnost.

U tom postupku osjećao sam se vrlo izloženim, ta gesta nije bila pripremljeni glumački postupak već postavljanje sebe u situaciju, stanje izloženosti koje samo po sebi nije ugodno i svakako nije nešto rutinsko.

Nisam za to imao niti tražio nikakvu dozvolu, jer je sigurno ne bih ni dobio. Ono što hoću reći je da je performans često proces koji ne utječe samo na gledatelja već i na umjetnika koji ga čini – namjerno kažem »čini« jer ne volim riječ »izvodi«.

Kažete da je performans i osobno umjetnikovo propitivanje, reakcija. Kako su performansi utjecali na vas, što ste o sebi saznali kroz njih? Na koncu, nisu li neke životne odluke, situacije u koje se svjesno upuštamo s nekim intimnim pitanjima svojevrsni »performans« svakodnevnog života?

– Vraćam se na prošlu razliku između činjenja i izvedbe. Gluma je izvedba, sviranje instrumenta je izvedba, ali performans je činjenje. Performans ponavljanjem postaje prazan, jer za taj akt neko izvedbeno savršenstvo nije ono čemu se teži.

Nasuprot tome ovdje se radi o autentičnosti tjelesnog događaja, istinitosti stanja u kojem se umjetnik ili umjetnica izlaže ušima i očima prisutnih gledatelja, prkošenju vlastitom sramu ili nelagodi.

Tom činjenju prethodi umjetnikova odluka da tako nešto učini jer vjeruje da time stvara neku novu vrijednost u svojem malom ili malo većem svijetu u kojem nastoji stvarati. Ta je odluka, barem u mojem slučaju, uvijek dobivala prednost nad eventualnim nesigurnostima ili strahom.

Vrijeme kao cjeloživotna tema

Poznata je vaša zaokupljenost vremenom koja izaziva brojna pitanja. Primjerice, prema nekim teorijama vrijeme ne postoji, jer tvrde kako budućnost prethodi sadašnjosti. Je li vaša izložba »Nemam vremena« smještena u krug u kojem se sve zbivalo bila na tragu takvog ili sličnog razmišljanja?

– Da, vrijeme kao moguće postojeća, ali isto tako nepostojeća dimenzija moja je cjeloživotna tema. Spomenuti rani video »Open Reel« pokušao sam objasniti kao postupak brisanja granice između onog prošlog i onog trenutnog zahvaljujući mediju koji to omogućuje.

Videoinstalacija »Nemam vremena« koju sam prošle godine realizirao i izložio u Domu HDLU u Zagrebu također luta tako shvaćenim vremenom. Sve u njoj rotira. I prostor podijeljen na 4 jednake, križno postavljene »sobe«, na svaki od svojih 8 zidnih ploha-ekrana prikazuje kružna okretanja te iste sobe, kruženje oko Arc de Triomphea u Parizu, kružni let kamere na dronu oko same zgrade u kojoj je izložba.

Ništa nema početka ni kraja, na stolu u svakoj sobi u vazi su isti crveni tulipani samo što su u jednoj oni svježi i uspravni, u drugoj već blago povijeni, u trećoj posve uveli, a u četvrtoj opet blago povijeni da bi u petoj, ustvari opet onoj prvoj bili svježi i uspravni.

Taj sam dio spomenute instalacije sagradio kao scenografiju za predstavu Krležinog »Areteja« koju je režirao Ivica Buljan prije nekoliko godina u HNK-u u Zagrebu, gdje sam imao mogućnost koristiti se rotirajućom, takozvanom rundbinom kako bih postigao efekt tulipana koji na sceni u sobama koje stalno rotiraju venu i rastu, venu i rastu bez početka i kraja.

Talijanski fizičar Carlo Rovelli, pomalo poetski, objašnjava svijet-univerzum kao krajolik koji se sastoji od neizmjerno mnogo »sada«, dakle trenutaka koji ne poznaju prošlost ili budućnost.

Nije li to pomalo kontradiktorno s obzirom da ste unutar vremenskog kruga stavili i samog sebe vodeći intervju sa sobom u vremenskom razmaku od 31 godine.

– Pa ne, radi se o istom postupku dovođenja u pitanje vremena kao linearnog procesa koji ima svoj početak i kraj. Opet se vraćam na video i televiziju koja omogućuje paralelizam prošlog i sadašnjeg.

Taj medijski performans započeo sam 1978. godine u jednom art centru u Vancouveru. Na sceni, pred publikom, postavljao sam 20-ak pitanja jednom budućem Daliboru Martinisu iz godine 2000.

Plan je bio dakle da Dalibor Martinis iz 2000. godine na njih odgovori u televizijskom intervjuu. No, trebalo je proći još deset godina da se taj plan uspije realizirati, na HRT-u. U TV studiju su se suočili Dalibor Martinis iz 1978. i Dalibor Martinis iz 2010.

Drugi je odgovarao na pitanja prvog. Razmak od 32 godine učinio je da onaj iz 1978. izgleda kao sin ovog iz 2010., ali razgovor je uspostavio stvaran odnos između njih, njihovih katkad različitih katkad sličnih pogleda na umjetnost i svijet. Prvo pitanje je glasilo: Je li Dalibor Martinis iz 2000. živ?

Konfiguracije umjesto značenja

Podrazumijeva li to da je vrijeme ipak odigralo svoju ulogu u vašim intimnim promjenama?

– To je pitanje na koje je teško dati jedan odgovor. Svi smo mi u nekim stvarima i pogledima tijekom tog sumnjivog pojma vremena sazrijevali, ali ostaje otvoreno pitanje u kojoj mjeri nas je to promijenilo.

Kažu da se stari ljudi na kraju života najviše sjećaju svojeg djetinjstva što će reći da od nekog trenutka krećemo s vožnjom unatrag. A Dalibor Martinis iz 2010. u jednom odgovoru onom iz 1978. konstatira: »Nisam ja ni tu ni tamo kao što nisi ni ti i, ako smo mi uopće ista osoba, onda ta osoba nije ni ti ni ja.«

Pitanje vremena, ili njegovih fragmenata, često dovodi do pitanja bivanja i smisla. U kakvom su oni odnosu prema vašem mišljenju?

– Jednu veliku seriju radova nazivam »Data Recovery« pomalo se igrajući računalnim jezikom. To su radovi koji generiraju neki prošli događaj ili samo fragment nekog prošlog događaja, jer fragment uspijeva zadržati svoju autentičnost bez opasnosti da se zapadne u neko teatralno interpretiranje društvene ili osobne prošlosti.

Povijest je neprekinuti niz konfabulacija, spontana i planska proizvodnja lažnih uspomena. Da bih to izbjegao nastojim se baviti konfiguracijama umjesto značenjima. Unutar takvog »Data recoveryja« realizirao sam i »Vječnu vatru gnjeva«, niz urbanih intervencija paljenjem automobila u javnom prostoru različitih gradova.

Njima sam želio komemorirati onaj čin pobune kojom su pripadnici rubnih društvenih, ekonomskih i urbanih grupa iskazivali nezadovoljstvo svojim statusom. To je počelo u Francuskoj tamo negdje početkom 2000-ih, ali se poslije proširilo čitavim svijetom.

Pitao sam se zašto je baš palež automobila tako jasno označavao tu gestu i onda sam bez namjere da upirem prstom u razloge i politički kontekst odlučio iz cjeline izdvojiti sam čin i događaj automobila u plamenu.

Napravio sam više takvih intervencija, a kako su one bile stvarne po svojem destruktivnom karakteru često su ih prolaznici doživljavali kao baš takav možebitni akt pobune. Jednako tako netko tko ponešto zna o mom radu može pomisliti – gle, to Martinis opet izvodi svoju akciju paleža auta.

Zagonetke često imaju domino efekt, imate li trenutačno nekih pitanja na koja tražite odgovore?

– Gdje sam zaboga zametnuo naočale? Ha, ha…

Kritički i kreativni odnos

Danas živimo u hipermedijskom trenutku. Koliko se vama kao umjetniku, koji je i do sada koristio multimedijski prostor, to čini izazovnim? Mnogi to doživljavaju gotovo apokaliptičnim. Kakav je vaš stav?

– To je pitanje na koje nemam neki pametni odgovor. Digitalno doba ili kako je filozof Žarko Paić definirao širi društveni pojam nazvavši ga tehnosferom stanje je u koje se sam čovjek, radeći tisućljećima na svom razvoju, doveo.

Ljudi će, dakle, morati prihvatiti ono što donosi život u tehnosferi i kako smo mi, kao i manje-više sva živa bića, prilagodljivi tako će se i nove generaciji najvjerojatnije naučiti živjeti s tim izazovima. Da te promjene budu razvojne, a ne destruktivne biti će potrebno razvijati kritički i kreativni odnos spram njih. To nas je održalo, doduše samo relativno uspješno, i do sada.

Nikada se niste politički opredjeljivali, ali uvijek naglašavate kako ste spremni na iskorak. Što bi danas predstavljalo iskorak, u kojem smjeru smatrate da bi trebalo razmišljati, čime bi se čovjek/umjetnik trebao zaokupljati, odnosno na koji način?

– Nemam neki recept koji bi eventualno trebao nekom drugom išta značiti. Uvijek ponavljam kad me pitaju može li umjetnost promijeniti svijet: da, umjetnost je promijenila moj svijet. I siguran sam da je to učinila i mnogim drugim umjetnicima.

Slobodno mišljenje i sloboda stvaranja izvan zadanih okvira koje nam postavlja društvo ili naše vlastite predrasude, financijski ili bilo koji drugi izvanumjetnički interes, to je moj način održavanja vjere u umjetnost.

Ono što je zajedničko politici i estetici jest brisanje granica između vidljivog i nevidljivog, čujnog i nečujnog, zamislivog i nezamislivog, mogućeg i nemogućeg, da citiram francuskog mislioca Jacquesa Rancierea. Po Žarku Paiću političko je nešto posve drugo od politike kao tehnologije upravljaštva i logike moći.

Umjetnost treba tražiti potvrdu u stvarnom životu

Za vašu umjetnost karakterističan je i »bijeg iz muzeja«, a s obzirom na spomenuti hipermedijski trenutak smatrate li da u tom smislu dolazi novo vrijeme?

– Nisam neki posebno napaljeni mrzitelj muzeja. Oni imaju značajnu ulogu u očuvanju uvida u našu prošlost. Problem sa smještajem djela suvremene umjetnosti u muzeje je u tome što muzej ta djela disciplinira, uvodi ih u neki svoj sustav u kojem su pravila slična za sve iako se umjetnička djela često jako razlikuju ne samo po tehnikama, medijima ili veličini već i po vlastitom načinu uspostavljanja odnosa s gledateljem.

Neka traže dobro oko, neka aktivnu participaciju, neka promišljanje o onom šte postoji izvan samog djela. Zato ću se ovdje opet vratiti na mladenačko iskustvo izlaganja u nekadašnjoj maloj gornjogradskoj Galeriji suvremene umjetnosti koja je uspjela unatoč malim prostornim gabaritima održavati djela koja je izlagala živim.

Ukoliko umjetnost izađe iz muzeja nije li to njezina pobjeda, znači li to da je pramac čovječanstva usmjeren u dobrom smjeru?

– Mislim da bi umjetnost trebala svoju potvrdu tražiti i u stvarnom životnom okolišu pa onda, ako društvo odluči da treba biti sačuvana izlaganjem u muzeju, naći se i tamo. Medijska umjetnost, od fotografije, filma, videa, pa do digitalnih sustava u tom je smislu otpornija, za nju je muzej samo jedan od mogućih konteksta, nikako jedini.

No, ne vjerujem da umjetnost ima takvu kapetansku moć održavati čamac čovječanstva u nekom smjeru. Vidjeli smo nebrojeno puta u povijesti kako gruba sila na tom planu postiže puno zapaženije rezultate.

Ponovni susret s D.M.-om

Jeste li prisutni, upoznati s društvenim mrežama? Kako vama izgledaju te platforme?

– U početku mi je to izgledalo kao zanimljiv prostor komunikacije, ali s vremenom mi se komunikacija koju one nude sve manje dopadala tako da sad samo s vremena na vrijeme pogledam je li netko preko Fejsa poslao neku baš meni upućenu poruku.

Čini mi se da, iako mnoge zemlje na razini državnih i međunarodnih institucija nastoje zaustaviti prodor komercijalnih kompanija u privatne živote ljudi, ti isti ljudi nastoje biti što više »otkriveni« i iskoristiti onu čuvenu Warholovu proročansku konstataciju da će u budućnosti svatko biti 15 minuta slavan.

Pripremate li uskoro nešto, čime ste trenutačno zaokupljeni?

– Osim rada na dokumentarnom filmu koji sam prije spomenuo, pripremam još jednu fazu projekta razgovora D.M.-a sa D.M.-om. Prije desetak godina realizirao sam veliku videoinstalaciju u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu koju sam nazvao »Request_reply.DM/2077«.

Ona se sastojala od 15 videofilmova projiciranih na 15 ekrana od kojih je svaki u sebi sadržao i pitanje koje sam poslao nekom budućem D.M.-u iz 2077. godine za kojeg sam vjerovao da će u nekom posthumanom obliku egzistirati.

Danas već znamo da je to apsolutno moguće i da iz svega što je pohranjeno u našim kompjutorima, kao tekst, slike ili tisuće razmijenjenih poruka će biti moguće generirati »lik i djelo« svakog od nas.

Sada slijedi opet susret Dalibora Martinisa iz one davne 1978. s ovim sadašnjim, to će reći sa mnom, ali sada ću ja biti taj koji postavlja pitanja, a Dalibor Martinis iz 1978. godine onaj koji će na njih odgovarati. Volio bih da to opet bude u formi televizijskog talk showa kao što je bio i onaj prvi.

Život kao fatalna spolna bolest

S obzirom na vašu zaokupljenost vremenom i putovanju kroz vrijeme, jeste li skloniji fatalističkom pogledu na život ili to smatrate potpunom besmislicom?

– Morali bismo se prvo dogovoriti glede značenja pojma »fatalizam«. Od svih definicija života najdraža mi je ona koja konstatira da je život fatalna spolna bolest. I to je ok, uvjeren sam da bi bilo beskrajno dosadno živjeti vječno.

Izjavili ste kako ste baveći se umjetnošću upoznavali sebe. Je li to sreća? Kakav je to proces?

– To je jedan spor i dugotrajan proces, traje otprilike kao i gore spomenuta bolest. Stalni napori da stvorite nešto što do sada još niste stvorili pomaže vam u osjećaju da to sve skupa ipak ima nekog smisla, što naravno ne znači da stvarno i ima.

Profesor Danko Grlić naredio mi je da prestanem glumiti elektrotehničara

Da ste kojim slučajem zaista upisali studij elektrotehnike možda ne biste imali tolikog prostora za upoznavanjem sebe, bi li vas to učinilo manje sretnim?

– Pa ja jesam upisao studij elektrotehnike, davao ispite i položio prvu godinu, ali sam onda prihvatio prijateljsku, ali oštru kritiku profesora Danka Grlića, oca mojeg šulkolege Rajka koji mi je gotovo pa naredio da neka izvolim odnijeti svoje crteže na prijemni Akademije likovnih umjetnosti umjesto da glumim nekog elektrotehničara.

Starije od sebe treba slušati pa sam i ja poslušao. No, vjerujem da bi godinu, dvije kasnije i sam dorastao do takvog zaključka. Ipak, iz sadašnje perspektive medijskog umjetnika mislim da mi je nešto stečenog tehničkog znanja na kraju krajeva dobro došlo.

Ideja nameće medij

Zašto vas privlače transmedijalni projekti?

– To transmedijalno djelovanje nije više nešto posebno, već pojavom konceptualne umjetnosti ideja je postala onaj konstantni i konstruktivni faktor umjetničkog djela, a medij je sredstvo koje umjetnik izabire upravo rukovodeći se idejom ili konceptom.

Ideja mi obično sama nametne određeni medij. Neke možete izraziti crtežom, neke tekstom ili pokretnim slikama, a neke, poput one spomenute »Vječne vatre gnjeva«, jedino faktičnim i izravnim paležom automobila.