Bez očekivanja i pomisli da će ovdje naći posao za koji se školovao i posvetio mu velik dio života, 24-godišnji Aleksa Denčić prošle je jeseni iz Pančeva u Srbiji doselio u Rijeku s namjerom da konobari. On to i radi na Botelu Marina gdje provodi velik dio svojega radnoga dana, međutim, nakon što završi smjenu na Botelu, Aleksin radni dan nije gotov već se nastavlja, no u potpuno drukčijoj struci – folkloru.

Aleksa Denčić početkom je ove godine postao novi umjetnički direktor Folklornog ansambla Sveti Nikola u Rijeci, a koji djeluje u sklopu Srpskog kulturnog društva Prosvjeta – Pododbor Rijeka.

Nedugo nakon selidbe Aleksa je igrom slučaja upoznao Spasu Mutavskog, dugogodišnjeg rukovoditelja Folklornog ansambla, kao i predstavnike srpske zajednice u Rijeci. Važno je napomenuti kako je Spasa Mutavski ovaj Folklorni ansambl vodio još od 2001. godine, a nedavno je napunio 85. godina te su zajednički proslavili njegov rođendan, oproštaj od aktivnog bavljenja folklorom i ispraćaj u mirovinu. Radio je sve dok nije našao dostojnu zamjenu, Aleksu Denčića koji se folklorom bavi od svoje šeste godine, a koji je završio poznatu Srednju baletnu školu »Lujo Davičo« u Beogradu gdje je učio na Odsjeku za narodnu igru.

– Nas je u generaciji bilo svega 15 ili 16, tako da jest prestižna škola, ali nažalost zbog organizacije države mi koji završimo to nismo baš nešto cijenjeni i poštovani i nemamo priliku za ići dalje. Zato sam ja upisao fakultet, odnosno, Akademiju za muzikalno, tancovo i izobrazitelno izkustvo u Plovdivu u Bugarskoj. Zbog birokratskih i zdravstvenih problema još nisam završio, ali se i dalje vodim kao student i u planu je da završim to u naredne tri do četiri godine – priča nam Aleksa.

Multietnički centar

Kao koreograf se okušao već u srednjoj školi, radio je s brojnim amaterskim ansamblima, a imao je i priliku biti angažiran u Nacionalnom ansamblu »Kolo« u Srbiji. U pet mjeseci koliko živi u Rijeci toliko se velikih i važnih stvari dogodilo da ne može niti vjerovati u takav sretan splet okolnosti, a grad ga je oduševio iz više razloga – kako zbog same lokacije, tako i zbog svoje otvorenosti i multikulturalnosti.

– Svidjela mi se cijela priča o čuvanju tog našeg identiteta ovdje, uvijek potenciram to da je ovaj grad ekstremno otvoren prema svima i da za svakog ima mjesta. Samim time mislim da treba ovu našu zajednicu dići na neku višu razinu i trebamo se ponositi time što jesmo i da više nema straha da izađeš na ulicu i kažeš »da, ja sam Srbin« – govori nam Aleksa.

Grad iz kojeg dolazi je, kao i Rijeka, multietnički centar u kojemu živi više od 20 nacionalnih manjina, a prvo selo pored Pančeva je Starčevo u kojemu već duže od 250 godina postoji hrvatska katolička crkva. Kao i u Rijeci, u Pančevu nema netrpeljivosti i mržnje, a nacionalne manjine imaju subvencije i povlaštene cijene za korištenje gradskih prostora. Svaka nacionalna manjina ima pravo na svoj prostor, na svoju zajednicu i na svoje manifestacije, a kako se našalio Aleksa, prema tome je jedina razlika – more.

– Živjeti na moru je moj dječački san. Kad je bilo riječi o mojem doseljavanju, more je bila kritična stvar zbog koje sam ja i došao. Svako jutro kad ustanem, pijem kavu na svom balkonu i gledam u more. Ne moram ni ići na more da bih se kupao ili nešto, meni je samo taj pogled dovoljan – priča nam Aleksa.

Sviđa mu se i glazbena scena grada, a kaže kako je otvorenost prema svim vrstama glazbe jako dobra stvar, iako će se uvijek naći onih koji kritiziraju popularnu ili folk glazbu koja dolazi iz Srbije.

– Mislim da ne treba da se vezujemo na to je li Rozga ili je, ne znam, Severina ili je baš Nataša Bekvalac ili neko drugi. Mislim sve je to donekle ista vrsta muzike, a sad »peva« li se ili »pjeva«, nema tu neke razlike – govori nam.

Podizanje svijesti

Pri uspoređivanju folklorne scene u Srbiji i Hrvatskoj, Aleksa je istaknuo kako za Srbiju ne može reći da država više ulaže u folklor, ali da se sami ljudi svakako više trude. Samo u njegovom gradu postoje tri kulturno-umjetnička društva, a u Beogradu gdje je i sam plesao u četiri, postoji još 30 društava.

– Naravno da država, bilo koja država mora stati iza svojih kulturnih djelatnika, bilo da su većinsko stanovništvo ili nacionalna manjina, država mora stati iza njih i podržavati ih jer je kulturno uzdizanje važna stvar u razvitku i nacija i naroda – kaže Aleksa.

Velika je razlika i kada se spominje sama srpska dijaspora, a u koju se često ubraja i Srbe u Hrvatskoj, gdje u riječkom ansamblu ima svega 20 plesača, dok će bilo koje kulturno-umjetničko društvo u Beču, Hamburgu, Essenu ili bilo gdje drugdje u Europi imati puno više. Uzrok ovoga, kako nam Aleksa objašnjava, je jezična barijera koju na ovim prostorima nemamo i zbog čega zajednice nemaju toliku potrebu za okupljanjem, što on smatra negativnim. Osim toga, problematičan je i način na koji ljudi percipiraju sam folklor.

– Kad generalno kažemo folklor, svi ljudi misle samo na taj ples i to pjevanje, ali folklor je po definiciji etnologije cjelokupna kultura jednog naroda, tako da kroz folklor možemo vidjeti i pismo i književnost i muziku i pjevanje i ples i glumu i tradiciju i vjerovanja. To je nešto na čemu moramo ovdje da radimo da bismo malo više podigli svijest ljudi o tome što je zapravo folklor i zašto je on bitan – govori nam te dodaje kako je podizanje svijesti teško izvedivo jer je teško i zainteresirati ciljane grupe.

Izuzetan uspjeh

Po dolasku u Rijeku, odnosno u Folklorni ansambl Sveti Nikola, Aleksa je zatekao izvođački ansambl s oko 15 plesača, dok ih je sada 20. Godinama je u Ansamblu postojala ideja o osnivanju dječje sekcije koju je uspio realizirati uz pomoć kolegice Ljubice Mihaljević koja sada vodi taj ansambl, a ubrzo je osnovana i veteranska sekcija koju sada vodi Suzana Kosanović. Ljubica i Suzana dugogodišnje su članice izvođačkog ansambla, a uz njihovu pomoć i vodstvo te Aleksinu inicijativu i program, sada Folklorni ansambl sa svim sekcijama broji više od 60 članova što je izuzetan uspjeh ostvaren u kratkom roku.

– Sada imamo taj veći broj ljudi i zovu nas na gostovanja, više nismo toliko anonimni, sve više se čuje za nas i za naše postojanje. U čudu sam od kako sam ovdje i na ovoj poziciji, ljudi nas zovu sa svih strana što je meni jako drago, a ja prvi nisam u Srbiji znao za ovaj ansambl i općenito ljudi u Srbiji ne znaju da postoje srpski ansambli u Hrvatskoj – kazao je Aleksa te kazao kako su pozvani na festival Jugonostalgije u Bavaništu u petom mjesecu, a odlaze i na seminare i profesionalna usavršavanja.

Upravo su ovog mjeseca bili na seminaru umjetničkih rukovoditelja u Beču koji organizira Krovna organizacija nezavisnih srpskih društava Donje Austrije »KOSSA«, a ranije su bili i u Ljubljani u organizaciji Saveza Srpskih društava Slovenije gdje su učili o metodici narodne igre, kao i o igrama iz Pčinje i Kraljeva i okoline. Znanje je to od ključne važnosti za svakog rukovoditelja, pa tako i Suzanu i Ljubicu koje su početnice u vođenju ansambla.

– To je bitno i za mene kao koreografa jer se svaka koreografija temelji na znanjima stečenim u terenskom istraživanju koje je u ovim godinama realno neizvedivo jer su pokazivači u jako poznim godinama i ne mogu više predavati sve ono što su ranije naučili, tako da su seminari stručno usavršavanje gdje ljudi koji su imali prilike da rade terenska istraživanja prenesu znanje nama kao voditeljima. Da bih napravio koreografiju moram istražiti oblast o kojoj se radi, istražiti običaje, nošnju način života, način ponašanja i sve ostalo, pa tek onda prijeći na sam ples – objašnjava nam Aleksa.

Različit pristup

Voli raditi s izvođačkim ansamblom, iako priznaje da katkad dolaze do nesuglasica, no naglašava kako je to normalno jer svatko ima svoj način rada i moraju se jedni drugima prilagoditi. Velike su i razlike u pristupu između dugogodišnjeg rukovoditelja Spase Mutavskog i novog rukovoditelja Alekse Denčića, kako zbog toga što su potpuno različite generacije, tako i zbog različitog obrazovanja. Međutim, ono što je Aleksi najvažnije je da plesači imaju želju i volju, a on ih nastoji čim više motivirati, ponajviše organiziranjem nastupa i gostovanja – prošle su godine išli na turneju u Italiji, dok se ove godine planira još jedna turneja.

– Sam ne mogu postići toliko puno jer nisam ansambl već samo onaj koji će potpisati koreografiju i izaći na scenu da se zahvali i najavi. Sam ne mogu ništa jer ne plešem, imao sam zdravstvenih problema zbog kojih mi je ples zabranjen što je najveća kazna za nas umjetnike. Naravno, toga se ne pridržavam uvijek, na probama plešem koliko i ansambl, samo što na kraju s njima ne izlazim na scenu – kaže Aleksa.

S obzirom na to da je bivši plesač svjestan je tome što plesačima treba i što žele, zbog čega, kako nam govori, nikada ne očekuje od njih da urade nešto što im nije ugodno. S obzirom na metodu po kojoj je školovan Aleksa njeguje izvorni stil koji se bazira na scenskoj izvedbi koja je stilizirana i uljepšana, kako bi cjelokupni dojam nastupa bio ljepši i atraktivniji. Zakon scene nalaže da korak moraju pokazati u izvornom obliku i kretnjama, stoga se fokusiraju na stiliziranje detalja poput pozicije stopala, noge ili ruke.

U repertoaru izvođački ansambl ima pet koreografija koje je radio Spasa Mutavski, a koje će nastaviti izvoditi, dok trenutno rade i na dvije nove koreografije. Ono što im predstavlja problem su kostimi kojih nema puno, tako da mogu raditi samo na onim koreografijama za koje već imaju kostime. Novooformljena dječja sekcija okupila je petnaestak djece koja su iznimno zainteresirana, a za sada su u fazi učenja osnovnih koraka i pokreta te držanja formacija. Uzrasta su od pet pa do trinaest godina, a Aleksa je mišljenja da s djecom treba početi raditi što ranije.

– S djecom treba početi raditi od neke četvrte ili pete godine zato što tad najbolje potječemo razvoj djeteta. Folklor je jako složena stvar koja koristi koordinaciju pokreta, scenski izraz, koordinaciju glave s rukama, ruku s nogama, pogled, okretanje tijela i još mnogo toga. Složen je i kompleksan, a baš je zato jedan od najboljih, recimo sportova, za razvoj djece – govori nam.

Fizičko zdravlje

Kako vrijedi za djecu, tako vrijedi i za odrasle jer su prednosti folklora brojne kada se osvrnemo na fizičko zdravlje ljudi.

– Folklor je fizički jako naporan, ljudi toliko para daju na teretane i razne sportove, jer samo ako usporedimo nogomet, košarku i folklor, gdje se na nogometu većinom koriste noge, na košarci većinom ruke, a u folkloru koristimo sve, tu su i piruete i skokovi i čučnjevi, razne stvari. Teško je objasniti ljudima kada dođu na probu da odradimo dva cardio treninga u dva sata. Svjetske nogometne ekipe su svojevremeno na kondicijskim treninzima plesale folklor upravo jer je jako zahtjevan. Dakle, bitan je i zbog zdravlja, jer zdravlje, druženje, kultura, putovanja – sve je to folklor – kaže Aleksa.

Premda se nazivaju veteranskom sekcijom, kako nam Aleksa kaže, oni zapravo i nisu veterani jer to podrazumijeva da su se ranije bavili folklorom, već je to zapravo skupina rekreativaca punih volje i želje za plesom i druženjem. S obzirom na to da većinom nemaju prethodno znanje i vještinu igranja folklora, program koji Aleksa piše za njih u potpunosti je prilagođen i tome, ali i njihovim godinama kako im ples ne bi bio previše fizički zahtjevan. Za ovu je sekciju uvjerljivo najveći interes, a trenutno ih je više od 20.

– Oni su prije svega jedna vesela skupina ljudi, s osmijehom dolaze na te probe i nikada im nije problem naći vremena za probu, oni će doći pola sata ranije i ostati još pola sata duže. Bitno im je da su skupa, da rade nešto zajedno i da je njima lijepo. Ta je sekcija moja zamisao koja je uspješno sprovedena u djelo. Naravno, i tu može doći do nesuglasica jer su članovi sekciju više zamišljali kao društveni klub u kojem će sjediti, pričati, pjevati, a ponekad i zaplesati. Objasnio sam ih zašto sam ih okupio i što radimo, na što su oni većinom pristali, a na Balkanu postoji puno festivala koji su isključivo za veterane i namijenjeni, tako da nipošto neće biti uskraćeni za putovanja i nastupe, stoga će biti punopravan ansambl – objasnio je Aleksa.

Svi hoće – besplatno

Na samom kraju dotakli smo se i statusa kulture u današnjem društvu te psihologije modernog čovjeka o kojoj Aleksa ima dojam da svi traže besplatnu kartu za kazalište, za operu, folklor ili bilo što drugo, dok će potom u birtiji kada dođe njihova pjesma ostaviti debeo bakšiš. Mišljenja je da je danas kultura postala najjeftinija i samim time najmanje cijenjena – karte za bilo koje predstave, opere i koncerte nikada nisu bile pristupačnije, izložbe i književne večeri su uglavnom besplatne, a i ako se prodaju karte, primjerice za folklorne festivale, to je simbolična cijena. Sličnog je statusa i folklor koji svi smatraju slobodnom aktivnošću.

– Naravno da je svim mojim plesačima ovo hobi i dobra volja što dolaze, ali meni ovo nije hobi. Iako trenutno ne mogu živjeti od toga, u potpunosti sam posvećen ovome što radim. Imao sam trenutaka kada bih u tri sata poslijepodne završio s poslom od kojega živim, a onda do jedanaest sati navečer radio na stvarima koje su važne i meni, ali i cijeloj zajednici. To je nešto što se ne može razumjeti i olako se shvaća jer nije toliko zastupljeno. Mi kulturnjaci nismo takvi da ćemo izaći i žaliti se što radimo do 20 sati dnevno jer mi to radimo prvenstveno jer volimo. Bilo bi idealno da mogu živjeti od tog posla, otići u ured nasmijan i naravno da bih bez problema ostao raditi i prekovremeno, samo mi je važno da mogu živjeti od posla koji volim – zaključio je Aleksa.