PROČITALI SMO

Nova knjiga Nikše Sviličića: Priča o ljudima i ljubavi u doba korone

Marinko Krmpotić

Ovu bismo knjigu – prenesemo li je u svijet rock glazbe – mogli nazvati konceptualnim albumom. I to jako dobrim - na ponos Nikši Sviličiću. Njegov »recept ljubavi« istodobno je i način izlaska iz krize



ZAGREB – »Spasit će nas ljubav«, pjevao je Jura Stublić 1982. godine na sjajnom albumu grupe Film »Sva čuda svijeta«, a nepunih četrdesetak godina kasnije ta se »parola dana«, kako ju je sam nazvao Stublić, itekako može primijeniti na pažnje vrijednu novu knjigu hrvatskog intelektualca, erudita i književnika Nikše Sviličića, zbirku ovećih priča nazvanu »Zadnja stanica ljubav«. Ljubav kao zadnja stanica ustvari je prvo rješenje ogromne krize koja je pogodila čovječanstvo kroz pandemiju koronavirusa koja, htjeli mi to ili ne, u potpunosti mijenja svijet, a da bi se iz te velike i sveobuhvatne promjene izašlo boljim nužna je – ljubav.


Naravno, to je jedno od mogućih tumačenja novog literarnog djela književnika koji se prvi put predstavio pred nepune tri godine sjajnom knjigom »Druga strana slutnje«, a sad taj zapaženi debitantski istup nastavlja novom odličnom knjigom. Sličnosti između tih dvaju Sviličićevih djela su u tome što je više no očigledno kako mu kao autoru najviše odgovara veća pripovijetka, pri čemu nastoji kroz različite priče iskristalizirati i ponuditi čitatelju određenu ideju. U slučaju ove knjige ta se ideja temelji na tome da likovi ovih priča, nakon što prođu jaku katarzu zbog dramatičnih susreta s bolešću COVID-19 – osobno ili preko svojih najmilijih – dolaze, osim u jednom slučaju, do spoznaja koje ih nedvojbeno čine boljim i potpunijim ljudima no što su to bili prije. Oni koji to ne uspiju pa, primjerice, umjesto ljubavi odaberu mržnju – padaju još dublje, poput lika Damira Rodina iz pripovijetke »Demonski usud«, jedine koja ne nudi pobjedu pozitivnih ideja.


Posljedice pandemije


Taj Sviličićev »recept ljubavi« istodobno je i način izlaska iz krize jer samo čovjek koji spozna ljubav i u stanju je voljeti sebe i druge, može stvoriti svijet bolji od ovog, svijet u kojem je korona po mnogočemu kazna za dosadašnje egoistično i krajnje bezobzirno ponašanje koje je u najvećoj mjeri karakterizirao baš nedostatak ljubavi, razumijevanja i empatije. Da bi iznio te svoje teze i ideje autor stvara pet priča vezanih za doba korone, dakle uz razdoblje od kraja 2019. godine kad se epidemija pojavila u Kini, pa do ove naše 2021. godine. Tragične i teške posljedice pandemije neće biti uzaludne, poručuje Sviličić kroz svoje likove i njihove životne priče, ukoliko se u nama samima dogodi promjena i ukoliko shvatimo, poput Fedore iz uvodne priče »Fedorin sindrom«, kako treba itekako cijeniti stvari i ljude koje ti izgledaju toliko obični da ti već idu na živce, a tek kad dođeš u situaciju gubitka tih »dosadnih« ljudi i trenutaka, shvaćaš koliko vrijede i koliko je bogatstvo život.
Priča »Nešto kao ljubav« kroz lik Dore i tragičnu sudbinu njenog dečka Franka poručuje kako povjerenje mora biti vrlo važan element svake veze, a sjajna pripovijetka »Noblesse oblige« na iznimno dojmljiv način kroz lik Dolores Prkačin svjedoči o ispraznosti vanjskog i pojavnog, jer se pod udarima novonastalog stanja žena kojoj je jedini smisao života bio izgledati što bolje i na to trošiti ogromne novce, pretvara u osobu koja itekako shvaća snagu ljubavi, suosjećajnosti i ljepote malih običnih stvari.


Demonski usud




»Demonski usud« kroz priču o smrtonosnoj ljubomori odudara od pozitivne energije ostalih pripovijedaka ove knjige, ali se svojim mračnim završetkom uklapa u ideju i poruku kako nas ljubav može učiniti boljim. Naime, Damir, glavni lik te priče, ljubomoru i mržnju pretpostavlja ljubavi, a to vodi u – smrt. Napokon, iznimna je završna futuristička »Doplata za déjà vu« u kojoj svjedočimo silini dubokih osjećaja koji su za samog čina koji ih je potaknuo (prvi poljubac) trajali tek nekoliko sekundi, ali sjećanja na to blaženstvo u svijesti glavnog lika Dina traju osamdeset godina i pretvaraju se u glavnu pokretačku snagu cijelog njegovog života.
Sviličić svoje štorije pripovijeda na razumljiv i zanimljiv način, dobro oživljavajući različite sredine u kojima se odvijaju zbivanja. Tako nam »Fedorin sindrom« daje uvid u tipičnu dalmatinsku otočku obitelj s nizom duhovitih pojedinosti koje rastu do urnebesnog crescenda kad Fedora po povraku na otok naleti na snimanje filma s temom iz Drugog svjetskog rata, odnosno u suludo dobroj epizodi pokušaja seksa u doba korone. U »Nešto kao ljubav« svjedočimo obrisima nacionalizma i primitivizma, a »Noblesse oblige« sjajna je slika svijeta skorojevića i novih hrvatskih bogataša, da bi se u »Demonskom usudu« istaknuo nesrazmjer između očitih intelektualnih sposobnosti i potpunog nedostatka emocionalne inteligencije.


Kraljica zbirke


No, po mnogočemu je »kraljica« cijele ove zbirke izvrsna »Naplata za déjà vu« u kojoj Sviličić pokazuje kako može biti i jako dobar pisac znanstveno-fantastičnih sadržaja. Koncepcija svijeta budućnosti koju je iznio, SF pojedinosti koje je osmislio stvarajući priču, slika »duše« i psihe čovjeka u tom hrabrom novom svijetu, zaplet vezan za tehnološku mogućnost po kojoj ćemo u ne tako dalekoj budućnosti moći na 300 sekundi oživjeti najintenzivnije osećaje iz nekog od ranijih događaja iz svog života… Sve je to tako dobro postavljeno i složeno da ova priča od šezdesetak stranica može biti izvrstan temelj za cijeli roman ili film.
Kao što je dobar u mijenjanju stilova izražavanja svojih likova, Sviličić je isto tako uvjerljiv i u pristupu temama pa uz već spomenutu SF priču imamo u »Noblesse oblige« elemente satire, »Demonski usud« zalazi i suvereno kroči područjem uspješnog iskazivanja mračnih područja psihe jednog intelektulca, a sve je to upotpunjeno i kafkijanskim i orvelijanskim scenama kontroliranja pandemije kovid patrolama koje podsjećaju na mračne slike nasilja iz distopijskog filmskog remek-djela »Paklena naranča«. »Fedorin sindrom« relaksirajuća je i – usprkos odlično oslikanoj psihozi straha od zaraze koja je tresla cijeli svijet prošlog proljeća – ugodna skica i obiteljskog života, a »Nešto kao ljubav« je, baš kako joj i naslov kaže, jedna vrsta ljubavne priče kojoj za to potpuno određenje nedostaje baš ono što je nedostajalo vezi Dore i Franka – ljubav.


Stilski pristup


Ističe se Sviličić i u drugim područjima stilskog pristupa pa svjedočimo mnogočemu raznom; pripovijedanju u kojem je stalno nazočan pripovjedač koji se zna i obratiti čitatelju; nelinearnom pripovijedanju koje traži aktivnog čitatelja; uvodi u priče su citati ne slavnih osoba, već likova iz te priče; radi jačanja dojma realnost je »pojačana« pa Hrvatska koju Sviličić opisuje broji stotine tisuća oboljelih i desetke tisuća mrtvih… No, sve je to složeno baš kako treba, djeluje skladno, suvislo i smisleno pa bi knjigu »Zadnja postaja ljubav« mogli možda nazvati ne knjigom pripovijedaka, već romanom o ljudima i ljubavi u doba korone. Odnosno, ako smo u početku ovog prikaza spomenuli rock pjevača Stublića, onda bismo ovu knjigu – prenesemo li ju u svijet rock glazbe – mogli nazvati konceptualnim albumom. I to jako dobrim – na ponos Nikši Sviličiću, ali i onima kojima je knjigu i posvetio: »Mojoj Andreji i mom Lovri, kao putokaz na njihovu putu prema mudrosti, snazi i ljepoti«. Mudrost, snaga i ljepota sveto su trojstvo koje može čovječanstvo – bude li dovoljno pameti i ljubavi – odvesti u neka vremena puno bolja od ovih sadašnjih omeđenih silnim strahovima.