Može li umjetnost općenito, napose književnost, pridonijeti našem učenju, moralnom razvoju te razumijevanju svijeta možda najbolje pokazuje nedavno objavljena znanstvena monografija »Arte, apprendimento, morale« prof. dr. sc. Elvija Baccarinija s Odsjeka za filozofiju i Odsjeka za talijanistiku Filozofskog fakulteta u Rijeci, predstavljena u Zajednici Talijana, koja ukazuje na moć umjetnosti, odnosno na činjenicu da umjetnost nije samo izvor onog estetskog užitka, već način stjecanja onog u današnja vremena prevažnog moralnog iskustva, kao i dubljeg razumijevanja same ljudske prirode.

Zahvalivši mnogima, sâm autor naglasio je da se ova knjiga ne uklapa u središnje područje njegova filozofskog interesa, koje čine politička i moralna filozofija, no između tih područja postoji preklapanje, pa smatra da je »umjetnost moćan izvor učenja i moralnog razvoja«. Glede samog pristupa umjetnosti, točnije književnosti, koji razvija, pak ističe da on odražava njegov profesionalni interes koji ima već nekoliko desetljeća.

Kako je uvodno kazala moderatorica izv. prof. dr. sc. Iris Vidmar Jovanović, autor je dosad objavio šest autorskih knjiga, koje su bile posvećene pitanjima etike, političke filozofije i bioetike, a ovo je njegova sedma knjiga, prva iz područja filozofije umjetnosti i filozofije književnosti, koja »na iznimno pristupačan, ali istodobno vrlo precizan, detaljan i dubok način prikazuje najvažnije teorije o kognitivnoj i moralnoj vrijednosti umjetnosti, osobito književnosti« te u tom smislu »predstavlja izvrstan priručnik ne samo studentima koji se žele upoznati s ovom temom, nego i svima koji se bave umjetnošću i filozofijom umjetnosti«.

Odnos umjetnosti i politike

»Što više zna, čovjek bolje razumije i ima veću vrijednost kao osoba«, kazao je prof. dr. sc. Boran Berčić, a na pitanje »koja je kognitivna vrijednost umjetnosti, odnosno ima li umjetnost spoznajnu vrijednost«, odgovor »što nam umjetnost, to jest književnost daje« pruža (i) Baccarinijeva knjiga.

– Jedan od najjednostavnijih argumenata protiv toga glasi da književnost ne može imati spoznajnu vrijednost jer opisuje nešto što nije stvarno, nešto što se nije dogodilo. Međutim, taj argument zapravo nije uvjerljiv.

Aristotel je, primjerice, smatrao da je književnost čak vrednija od povijesti jer povijest govori o onome što je bilo, a književnost o onome što je moglo biti. Upravo zato književnost pokriva širi spektar ljudskog iskustva i u tom smislu ima veću spoznajnu vrijednost. Potpuno je nevažno je li se neka priča doista dogodila ili nije.

U Hemingwayevoj priči »Starac i more« nije bitno je li starac zaista ulovio ribu niti je li događaj povijesno istinit. Bitno je ono što priča govori o ljudskoj prirodi, o potrebi čovjeka da se dokaže, da nadvlada samoga sebe i da pronađe smisao u vlastitom naporu. Isto vrijedi i za druge priče i umjetnička djela – ona govore o nečemu duboko ljudskom, ističe Berčić.

Upravo iz takve spoznajne uloge umjetnosti, dodaje, proizlazi i njezina moralna dimenzija, što je povezano s moralnim prosuđivanjem koje počiva na razvijanju moralnog senzibiliteta, i to na temelju stečena iskustva, pa u tom procesu književnost i umjetnost imaju važnu ulogu jer nas uče prepoznavati složenost situacija, razumjeti različite perspektive i donositi promišljenije moralne sudove.

Najposlije, podcrtava, to je osnova i za jedno od drugih, no ključnih pitanja kojima se knjiga bavi – odnosom umjetnosti i politike, to jest pitanjem treba li umjetnost biti angažirana i politična ili bi trebala ostati autonomna i neovisna o društvenim i političkim okolnostima, što je prisutno još u Platona, a upravo se između tih suprotstavljenih pozicija kreće i Baccarinijeva analiza, koja nastoji pokazati na koji način umjetnost može imati moralni i društveni značaj, a da pritom ne izgubi svoju umjetničku vrijednost.

Originalni doprinosi

Da se radi o knjizi koja je »čitko pisana«, »o vrijednom udžbeniku«, »rukopisu koji ne samo da nije dosadan, nego je vrlo zanimljiv i vrlo ohrabrujuć« te da je »čitajući knjigu kao recenzent mnogo naučio«, istaknuo je i prof. dr. sc. Aljoša Pužar, pritom naglasivši da autor »prekrasno iznosi neke ključne analitičke teorije o autonomiji ili neautonomiji književnog djela«.

– Autor se opredjeljuje za umjerenu do skoro nikakvu autonomiju. Ne toliko kao što bi se dogodilo u kontinentalnoj filozofiji gdje se ta autonomija rasplinjuje, naročito u postmodernim verzijama.

Ovdje je uredno mišljenje, uredno porubljeno, međutim činjenica jest da autonomije književnog čina, pa i književne recenzije, nema. Autor jako dobro, baveći se svojim uzorima i izvorima, govori o emocionalnosti pisanja i čitanja, o čuvstvenosti, odnosno o afektivnosti, što je ključno zato što je uzorkovanje osjećaja ključan kanal za formiranje moralnog sentimenta ili nekakve etičke pozicije u svijetu.

I tu ova autorova studija izvodi neke od tih trenutaka, pa je vidljiva ljubav prema pozitivnoutopijskom. Koliko god se autor tome ne da, jer želi ostati u okvirima valjano izvedenog analitičkog postupka, osjeća se, makar između redaka, jedna progresivna crta, odnosno vjera u mogućnost da književnost i umjetnost mogu ojačati naš kapacitet za (etičko i političko) rasuđivanje.

U tom smislu knjiga nije neutralna; vrlo je angažirana, ocjenjuje Pužar te dodaje da je ovim rukopisom koji i on sâm preporučuje, »autor pogodio svrhu«.

»Već na prvim stranicama knjige«, govori izv. prof. dr. sc. Corrina Gerbaz-Giuliano s Odsjeka za talijanistiku riječkog Filozofskog fakulteta, koja je knjigu i lektorirala, »autor pojašnjava kako ova knjiga ne proizlazi izravno iz središnjeg područja njegovih filozofskih interesa, tradicionalno vezanih uz političku i moralnu filozofiju«, no nedvojbeno »pokazuje kako je povezanost tih područja s estetskom refleksijom duboka i trajna, utemeljena na uvjerenju da umjetnost predstavlja temeljnu priliku za učenje i moralno oblikovanje«.

– Pri oblikovanju ovoga djela autor je nastojao povezati različite teorijske i nastavne ciljeve; s jedne strane, knjiga proizlazi iz potrebe da se predstave argumenti koji se smatraju osobito važnima za razumijevanje doprinosa koji umjetnost – a posebno književnost – može pružiti procesima učenja i moralnog razvoja.

Tako gledano, autor okuplja promišljanja i uvide nastale u dijalogu s brojnim filozofkinjama i filozofima koji su se bavili tim pitanjima, istodobno nudeći i vlastite originalne doprinose. Knjiga se stoga predstavlja kao vrijedan doprinos suvremenoj raspravi unutar ovoga područja istraživanja, ocjenjuje lektorica

Metodološki pristup

»Autorov metodološki pristup«, ističe dalje, »usmjeren je na produbljivanje teorijskih jezgri koje na najuvjerljiviji način pokazuju kako umjetnost može značajno utjecati na procese učenja i moralne izgradnje«.

– Istodobno se razvija i promišljanje o samoj vrijednosti umjetničkih djela, pri čemu autor zastupa stajalište da doprinos umjetnosti moralnom razvoju treba promatrati ne samo kao dio njezine pragmatične vrijednosti, nego i kao sastavni dio njezine istinske umjetničke vrijednosti.

Knjiga čitatelju nudi talijanski jezik iznimno visoke razine, sposoban spojiti argumentacijsku preciznost i književnu profinjenost. Tekst je ispisan stilom koji je istodobno suzdržan i elegantan, čime se u potpunosti ističe dubina filozofske refleksije koju autor razvija, govori o knjizi Gerbaz-Giuliano s jezičnog aspekta.

Autor se u svojoj novoj knjizi »bavi filozofijom politike, etikom, epistemologijom i, na kraju, filozofijom umjetnosti te uspijeva napraviti vrlo logičan spoj između svih tih područja«, kazala je doc. dr. sc. Milica Czerny Urban, naglasivši da autor pokazuje kako »su to sve relevantne teme kojima bismo se zapravo svi trebali na neki način baviti«.

– Polazi od ideje da nam umjetnost može ponuditi određeni moralno-kognitivni doprinos, da nam služi kao mehanizam spoznavanja nečega o svijetu oko nas, ali i sebi samima, da taj dio spoznavanja i toga što umjetnost može ponuditi jest relevatno za vrijednost umjetnosti. Istodobno, metode i načini kojima dolazimo do tih spoznaja autor preuzima iz određenih mehanizama političke filozofije.

Sve teme kojima se bavi međusobno su prožete poljima koja voli i kojima se posvećuje u svom radu. To je uistinu divan primjer kako se u filozofiji stvari isprepliću, i kako kako nisu udaljene niti međusobno apstraktno odvojene, pa je i lekcija o tome kako se filozofija može promatrati kao mnogo šire tema od ovih naših pojedinačnih tema kojima se inače specifično bavimo, tumnači Czerny Urban.

»Knjiga je«, dodaje, »i dobar prikaz toga kako se vodi filozofska rasprava«, pa su »poštovanje, pažnja, sustavnost, opreznost i, rekla bih, svojevrsni fair play prema neistomišljenicima značajan dio ove knjige«, koja »ne ostaje samo na teorijskoj razini«.

– Ne mislim pritom samo na sadržaj i način na koji autor odgovara argumentima drugih autora, nego i na odgojnu dimenziju teksta, koja je bitna. Budući da knjiga funkcionira i kao svojevrsni udžbenički materijal, ona pokazuje kako se sustavno pristupa određenoj temi i kako se s neistomišljenicima komunicira pošteno i argumentirano.

Knjiga ne ostaje na apstraktnoj teorijskoj razini; upravo suprotno, koristeći primjere koji su s jedne strane općepoznati, a s druge strane bliski čitatelju, autor približava temu kojom se bavi.

Ono što mi se čini posebno važnim jest da autor tijekom cijele rasprave zadržava zdrav razum i zdravorazumski pristup unutar te složene teorijske mreže. Pokušava, i u tome uspijeva, pokazati da čak i kada nam umjetnost nudi perspektive koje u stvarnom životu možda ne bismo prihvatili, iz njih ipak možemo nešto naučiti i dobiti za sebe, ističe Czerny Urban.

Kognitivizam i moralizam u umjetnosti

Autor, ističe dalje, »pruža dodatni argument svojoj tezi da umjetnost zaista može ponuditi značajan kognitivni doprinos koji je relevantan kada vrednujemo umjetničko djelo«.

– Često govorimo da živimo u izazovnim vremenima, ali zaista mislim da se nalazimo u svijetu u kojem su vrijednosti neprestano pod upitnikom, u kojem ih stalno preispitujemo i pitamo se što je važno i kako trebamo živjeti. U takvom svijetu umjetnost se često pokušava opravdati ekonomskim kategorijama i tržišnom logikom. Ova knjiga pruža alate kojima možemo pokazati da umjetnost i filozofija imaju mnogo dublje značenje za naše živote, pojašnjava Czerny Urban.

Naglasivši da je autor na temelju »druženja i razgovora s ljudima koji ga okružuju ulazio u nova filozofska područja i upravo je zato njegov filozofski raspon toliko širok«, prof. dr. sc. Snježana Prijić Samaržija kazala je da ovim djelom on »otvara nove filozofske teme i piše o onome o čemu razgovara sa svojim prijateljima«.

– Platon je svoje dijaloge često naslovljavao imenom osobe i određenom vrlinom ili temom. Kad bih ja trebala napisati takav naslov, rekla bih: »Elvio Baccarini ili o prijateljstvu«. Riječ je o autoru koji se bavio etikom, političkom filozofijom, metaetikom, bioetikom i mnogim drugim područjima, sve do filozofije umjetnosti.

Upravo zato mislim da su prijateljstvo i filozofija kod njega duboko isprepleteni. Možda to govori i o nečemu još važnijem: za Elvija je život filozofija, a filozofija život. Kod njega se te dvije stvari ne mogu razdvojiti. Teško je povući granicu između profesionalnog rada i osobnog života, napominje.

»Jedna od središnjih teza ove knjige«, ističe, »jest objasniti što su kognitivizam i moralizam u umjetnosti te pokazati da umjetnička vrijednost nekog djela nije sadržana samo u njegovoj estetskoj dimenziji«.

– Ona se nalazi i u činjenici da umjetnost proširuje naše horizonte, produbljuje naše razumijevanje svijeta, stavlja nas u perspektive koje inače ne bismo mogli doživjeti te nam omogućuje nova iskustva.

Umjetnost nam omogućuje da promišljamo različite situacije morala, nemorala, imoralizma i utopije. Na neki način ona je više od samog života. Meni je posebno zanimljiva kognitivistička pozicija koju Elvio brani – stajalište da vrijednost umjetnosti nije samo u njezinoj formi ili imaginaciji, nego i u tome što nas ona uči, što proširuje naše razumijevanje i našu spoznaju.

Ta mi je teza vrlo bliska i intuitivna. A kada Elvio iznese svoje argumente i obrazloženja, čovjek se gotovo zapita može li uopće biti išta drugo osim kognitivist, priča Prijić Samaržija.

Kako pojašnjava, »autor pokušava pokazati da umjetnost ne donosi istinu na način na koji to čine znanost ili filozofija; ona nam ne nudi dokaze ni argumente u klasičnom smislu, ali nam pomaže razumjeti ljudska stanja, razumjeti krhkost dobra, razumjeti sebe i svijet«, a »upravo taj pojam razumijevanja danas postaje sve važniji i u epistemologiji«.

– Sve se više napušta ideja da je jedina intelektualna vrijednost dosezanje istine. Vrijednost spoznaje sve se više vidi u tome da bolje razumijemo svijet i same sebe. Možete pročitati tekst i zapamtiti informacije o njegovoj temi, radnji ili sadržaju, ali to nije dovoljno.

Potrebno je čitati s razumijevanjem. To je ona dublja razina susreta s umjetnošću na kojoj zahvaćamo određene aspekte svijeta, života, sebe i ljudskog iskustva. To je razina na kojoj nas umjetnost obogaćuje, proširuje i mijenja. To je zapravo bit onoga što nam Elvio želi pokazati. Njegov kognitivizam pokušava pokazati da epistemička vrijednost nije samo istina, nego nešto mnogo više od toga.

Umjetnost ne možemo smatrati istinski vrijednom ako nam na neki način nije proširila naše intelektualne, spoznajne, životne i moralne horizonte. U tom smislu postoji i jedna zanimljiva fenomenološka povezanost između uživanja u umjetnosti i uživanja u spoznaji nečega novoga. Upravo ta nerazdvojivost estetskog i spoznajnog iskustva dodatno potvrđuje ono što Elvio nastoji pokazati, tumači profesorica.

Sedam poglavlja

Ono što posebno valja istaknuti, nadodaje, jest činjenica da je tijekom čitanja knjige došla do dojma da autor otvara »jedno područje koje još nije do kraja artikulirao, no ono se već nazire u njegovoj argumentaciji – njegov kognitivizam ima potencijal povezati se s epistemologijom vrlina«.

– Naime, ono što umjetnost čini nije samo da nam pruža razumijevanje. Ona nas oblikuje kao spoznajne subjekte. Čini nas intelektualno osjetljivijima, kritičnijima, refleksivnijima i sposobnijima za promišljanje.

Drugim riječima, umjetnost razvija naše epistemičke vrline. Upravo tu vidim prostor za daljnji razvoj autorove teorije. Čini mi se da su svi elementi već prisutni u knjizi, samo ih možda još treba dodatno imenovati i teorijski razraditi.

Zato ovu knjigu vidim kao knjigu u kojoj se uživa, knjigu koja nas uči, proširuje naše horizonte i oplemenjuje nas. Ona nas potiče na razmišljanje, na čitanje, na gledanje i na doživljavanje svijeta, zaključuje Prijić Samaržija te dodaje da je zbog svega toga njezina »preporuka za čitanje iskrena i bezrezervna«.

Uz predgovor, uvod, zaključak i bibilografiju, knjiga ima sedam poglavlja – »I contributi dell’arte narrativa all’apprendimento e allo sviluppo morale e il loro valore artistico«, »Arte narrativa, esperienze formative ed equilibrio riflessivo« (»Doprinosi narativne umjetnosti učenju i moralnom razvoju te njihova umjetnička vrijednost«), »Il valore dell’arte« (»Vrijednost umjetnosti«), »L’immoralismo cognitivo e il valore artistico« (»Kognitivni imoralizam i umjetnička vrijednost«), »La fragilità del bene nel ‘Cavallo di cartapesta’ di Osvaldo Ramous« (»Krhkost dobra u romanu ‘Il cavallo di cartapesta’ Osvalda Ramousa«), »Utopia e realismo« (»Utopija i realizam«), »Apprendimento e arte d’avanguardia. Appendice al capitolo 1« (»Učenje i avangardna umjetnost. Dodatak prvom poglavlju«). Knjiga u izdanju Filozofskog fakulteta u Rijeci broji 151 stranicu.