Ovih dana u Francuskoj se vodi književna polemika. Akademija Goncourt, naime, maknula je Thélysona Oréliena s popisa kandidata za ovu najprestižniju francusku književnu nagradu.

Dogodilo se to da je Akademija odlučila ukloniti roman »C’était ca ou mourir« (»Bilo je to ili smrt«) kanadsko-haićanskog pisca Oréliena nakon što je otkrila navodni plagijat i poslije nekoliko analiza zaključila da je djelo uglavnom proizvedeno uz pomoć umjetne inteligencije. U svojoj izjavi Akademija objašnjava da su uzeti u obzir i rezultati nekoliko analiza koje su proveli istraživački novinari. Organizacija opravdava odluku navodeći želju da očuva i ugled nagrade i ulogu same institucije.

Kako je izjavila Akademija, ovdje se radi o slanju jasne poruke, dajući do znanja da ne podržava niti legitimira »ni na koji način stvaranje tekstova generiranih uz pomoć umjetne inteligencije«. Akademija Goncourt potvrdila je da neće dalje komentirati tu temu i najavila da će svoju drugu selekciju objaviti 6. listopada ove godine.

Prozvani Orélien je pak odmah porekao optužbu, uz riječi: »Oduvijek sam bio strastven prema stvaralaštvu i književnosti. Ne vidim zašto bih se osjećao prisiljenim koristiti stroj.«, rekao je za Libération, dodajući da sastavlja dosje sa svojim izdavačem kako bi dokazao da je on autor knjige. »Moje tradicije su haićanske i karipske. Slike, ponavljanja i ritmovi su živa riječ; oni su moji«, ustvrdio je pisac. Izdavač Grasset također je stao u njegovu obranu, navodeći da su optužbe strašno štetne za pisca s iznimnom životnom pričom čiji je kreativni rad originalan i snažan. Roman govori o učitelju koji bježi od nasilja bandi na Haitiju i njegovim avanturama prije nego što konačno stigne do Kanade, gdje ponovo otkriva »pravo da diše bez straha«.

Njegov roman je bio dio početnog izbora od 16 finalista koje je Goncourtova nagrada objavila 2. rujna. Taj će se popis suziti na osam djela, a kasnije na četiri. Do sada je »C’était ca ou mourir« bio u utrci i uživa velik uspjeh u Francuskoj s više od 30.000 prodanih primjeraka i prijevodima na više od 20 jezika.

Prošle godine slična rasprava vodila se oko romana »Shy Girl« (»Stidljiva djevojka«) Mije Ballard, koji je povučen zbog tajnog korištenja tehnologije. Europska regulativa već nalaže jasno označavanje UI tekstova, a ovakvi primjeri otvaraju etičku dilemu: da li umjetna inteligencija pruža autorima moćan alat ili nepovratno »poravnava« jezik i briše unikatne stvaralačke glasove?

U horor romanu »Shy Girl«, koji je anonimna autorica Mia Ballard samostalno objavila na Amazonu početkom 2025. godine, djevojka u teškoj financijskoj situaciji pristaje živjeti kao kućni ljubimac pohotnog bogataša. Nakon što je knjiga postigla zapažen uspjeh na TikToku, izdavačka kuća Hachette Book Group otkupila je prava i objavila je u Velikoj Britaniji.

A onda je na društvenim mrežama izbio skandal. Analiza teksta na programu Pangram, alatu koji akademska zajednica masovno koristi, pokazala je da je čak 70 posto romana napisala umjetna inteligencija. Pritisak ogorčenih čitalaca primorao je Hachette, izdavača koji inače proklamira »kreativnu originalnost«, da povuče knjigu iz prodaje nakon što je već bilo prodano 1.800 primjeraka. Ballard se branila tvrdnjom da je tehnologiju koristio urednik kojeg je unajmila za redakturu teksta, a ne ona sama, ali uzalud. Gubitak kredibiliteta nepovratno joj je uništio književnu karijeru.

Kako je za El Pais napisala Ana Vidal Egea, ova polarizacija mišljenja prisiljava izdavačke kuće da zauzmu jasan stav.

– Dok jedni smatraju da umjetna inteligencija ne bi bila problem kada bi izdavači prestali objavljivati lošu literaturu, na radikalnijim forumima Reddita čitaoci idu toliko daleko da izjavljuju kako uopće ne čitaju književnost nastalu nakon 2020. godine. Vezano uz to najviše zabrinjava činjenica da se s apsolutnom sigurnošću ne može utvrditi je li neki tekst prepušten mašini.

Iako detektori UI tekstova tvrde da imaju stopu lažno pozitivnih rezultata od svega 1 posto, stvarnost je složenija. Tim Requarth sa Sveučilišta u New Yorku i autor biltena The Third Hemisphere, koji se bavi uticajem tehnologije na ljudski mozak, ustvrdio je: »Ako pišete na jeziku koji vam nije maternji, vaša osobna stopa lažno pozitivnih rezultata može biti znatno viša, što vas izlaže riziku od lažnih optužbi«, napisala je Ana Vidal Egea.

Prema mišljenju kanadskog pisca Stephena Marchea, suvremeni autori vjeruju da imaju samo dva izbora: potpuno odbaciti UI (što on smatra retrogradnim) ili lagati da ga ne koriste. Ovdje možemo spomenuti i primjer nobelovke Olge Tokarczuk. Nakon što je spomenula da se oslanjala na umjetnu inteligenciju tijekom rada na posljednjem romanu, morala je pojasniti javnosti da je tehnologiju koristila isključivo kao pomoćno sredstvo za bržu provjeru podataka i dokumentaciju, a ne u kreativnom procesu.

Pisac Miguel Angel Hernández pak primjećuje: »Svi već koriste ili će koristiti umjetnu inteligenciju samim time što pretražuju internet. Ona je izvrsna za obradu podataka i kao asistent u istraživanju; začas vam pronađe dokument o tome kakvu je glazbu slušala buržoazija u Japanu u 19. stoljeću.

Za mene je crvena linija kreativno pisanje. To mi se ne čini ni etičkim ni smislenim, jer UI radi s onim što je već napisano, s konvencijama, i teži unificiranju strukture rečenice. Ona poravnava jezik, briše autorski stil i odvlači rečenice u univerzum koji više ne pripada piscu.«

Drugi smatraju da problem nije u koautorstvu sa strojevima, već u nedostatku transparentnosti. Prema Europskoj uredbi o umjetnoj inteligenciji, tekstovi generirani na ovaj način moraju biti jasno označeni. Iako se pojavljuju certifikati i logotipi koji garantiraju da iza djela stoji ljudski um, ne postoji pouzdan način da se to provjeri izvan autorove časne riječi.

Stephen Marche, koji je svoju prvu priču uz pomoć UI-ja napisao još 2017. godine za magazin Wired, objavio je 2023. godine roman »Death of an Author« (»Smrt autora«), razvijen kroz platforme kao što su ChatGPT, Sudowrite i Cohere. Ovako je objasnio: »Moje smjernice su bile izuzetno kompleksne, a zatim bih modificirao odgovore; ili bih pisao unutar unaprijed definiranog modela.«, kaže Marche, koji sebe smatra stopostotnim autorom tog djela, uspoređujući tehnologiju s fotoaparatom u rukama fotografa.

Njegov roman postao je prva knjiga napisana uz pomoć umjetne inteligencije koju je recenzirao The New York Times, nazvavši je svojevrsnim podvigom. Pa ipak, danas to djelo predstavlja prilično neugodan presedan.

– Nakon toga, književni svijet je praktično onemogućio objavljivanje radova stvorenih na ovaj način, izjavio je Marche, napominjući da mladi pisci i urednici unatoč tome tajno koriste ove alate. Prema riječima Marchea, »stvorena je situacija u kojoj establišment odbija priznati moć nove tehnologije, dok ona istovremeno nagriza same temelje pisanja.« Kako primjećuje Marche: »Ako se umjetna inteligencija koristi na fascinantan i moćan način, i djelo će biti fascinantno i moćno. Ako se koristi na dosadan i otrcan način, i rezultat će biti dosadan i otrcan.«

Sličan eksperiment izveo je i talijanski filozof Andrea Colamedici knjigom »Hipnocracia«, koju je generirao uz pomoć UI-ja i objavio pod izmišljenim kineskim imenom Jianwei Xun, prevarivši kompletnu izdavačku industriju. S tim u vezi nameće se pitanje koje je u povodu ove kontroverze postavio Emilio Carelli, urednik lista L’Espresso: »Ako su teze u knjizi točne ili su barem uspjele potaknuti intenzivnu kulturnu debatu, zašto je uopće važno je li ih napisala umjetna inteligencija?«

Osnivačica američke izdavačke kuće Other Press, Judith Feher-Gurewich, zaključno kaže: »Nikada mi se nije dogodilo da mi autor prizna kako je koristio umjetnu inteligenciju. Kada bi se radilo o nekom eksperimentalnom pokušaju stvaranja potpuno novog stila, možda bih i razmislila. Iskreno, ne znam kako bih reagirala. Ja objavljujem unikatne glasove. Sigurna sam da moji autori nikada ne bi koristili UI. To bi ih samo duboko zbunilo i omelo u praćenju vlastitih misli.«