Kultivacija

Piše Kim Cuculić: Teatar sjećanja

Kim Cuculić

Predstava »Lijepi interijeri: Zagreb« je i teatar sjećanja, u kojemu protagonistice slažu krhotine svojih prošlih života poput one okrhnute porculanske šalice za kavu koja je stradala uslijed jednog traumatičnog telefonskog poziva



Protekli tjedan u Rijeci, na neki način, obilježilo je gostovanje jedne neuobičajene predstave. Znakovita naslova »Lijepi interijeri: Zagreb«, u produkciji Arterarija, gostovala je u Hrvatskom kulturnom domu na Sušaku. Nije izvedena uobičajeno na pozornici, nego u jednoj od HKD-ovih dvorana za vježbanje, na 5. katu, u komornom ozračju za manji broj gledatelja. Sukladno temi i sadržaju predstave, publika je uvedena u intimni prostor jednog zagrebačkog stana u kojemu se sreću dvije žene. Pritom je prikladno iskorištena već zadana prostorija HKD-a s ormarima i prozorima, dok je scenski prostor suptilno naznačen jednim pijaninom, dugačkim stolom i stolicama, s nekoliko svjetiljki, sobnom biljkom, vazom sa suhim cvijećem, čašama za vodu, tanjurićem s kolačima, kutijama cigareta i šalicama za kavu.


Predstava je nastala prema idejnom konceptu Marija Mažića te prema dramskom predlošku hrvatske suvremene književnice Monike Herceg. U režiji Romana Nikolića te dramaturškoj suradnji s Doroteom Šušak, ovaj kazališni projekt okupio je dvije glumačke doajenke ovih prostora – Almu Prica i Draganu Varagić, koje glume na svojim jezicima – hrvatskom i srpskom. Njihova suptilna, emocionalno nijansirana glumačka suigra, na kazališno sugestivan način otvara društveno i politički teška i bolna pitanja povratka na mjesto stradanja te psihoemocionalne posljedice zločina u vidu deložacija, progona i nasilnog iseljavanja u vrijeme ratnih godina u Zagrebu, odnosno tijekom četrdesetih i devedesetih godina 20. stoljeća.


Kao što sugerira i sam naslov uprizorenja, »lijepi interijeri« postaju svojevrsni genius loci ili kako bi u svojoj »Poetici prostora« kazao teoretičar poetske mašte Gaston Bachelard: »… Kuća je naš kut u svijetu, ona je naš prvi svemir… Razna obitavališta našeg života se putem snova međusobno prožimaju i čuvaju u sebi blaga nekadašnjih dana. Kad nam se u novoj kući vrate uspomene na stare domove, mi odlazimo u zemlju Nepokretnog Djetinjstva…«




Upravo to događa se u ovoj kazališnoj priči o susretu dviju žena čija je etnička, religijska i obiteljska pozadina različita. Razlikuje ih i vrijeme proživljene traume kao i politički kontekst, no povezuje ih zajednička potreba za susretom i ljudskom blizinom. Alma Prica donosi sudbinu žene koja je još kao djevojčica ostala bez roditelja koji su stradali u progonu Židova. U svojim potresnim retrospekcijama ona evocira vrijeme rata i očajničke napore njezine majke da je spasi od sigurne smrti.


Promjenom imena iz židovskog u hrvatsko uspjela je preživjeti i dio života provela je u Americi, a nakon mnogo godina vraća se u zagrebački stan. Priča žene koju je utjelovila Dragana Varagić je sljedeća – rođena je u Zagrebu i njezini su roditelji živjeli u tom gradu, ali su u vrijeme rata i rastućeg nacionalizma zbog srpskog podrijetla bili prisiljeni otići iz Hrvatske… Dvije žene sada se susreću za zajedničkim stolom, koji je nekad bio simbol njihovih obiteljskih okupljanja, mirisa i okusa majčine hrane. Predstava je pritom režijski i dramaturški mišljena metateatarski, krećući se između procesa pripremnog rada (na tekstu, liku, gestualnosti) i kazališne fikcije. Inscenacija na taj način ne govori samo o uprizorenom tekstu, nego i o stavu i modalitetu stvaralaca prema tekstu i izvedbi.


Predstava »Lijepi interijeri: Zagreb« je i teatar sjećanja, u kojemu protagonistice slažu krhotine svojih prošlih života poput one okrhnute porculanske šalice za kavu koja je stradala uslijed jednog traumatičnog telefonskog poziva. Junakinje evociraju svoja djetinjstva, mladosti, prve ljubavi, rođendan, roditelje…, tražeći sada jedna u drugoj izgubljeni dom u smislu bašlarovska utočišta, gnijezda i sigurnosti. Kao važan motiv pojavljuje se čekanje, koje ovaj tekst intertekstualno povezuje s »Odisejom«, odnosno motivima putovanja, Itake i Penelope koja čeka… Takvo ozračje nostalgije i čekanja podcrtava i odabir glazbe. U finalnom prizoru dvije žene, s upaljenim cigaretama, otvaraju prozor, pogleda uprta u daljinu, čekajući…


Sad čekamo predstavu »Ovdje počinje šuma«, koju prema romanu Monike Herceg u riječkom HNK-u pripremaju Romano Nikolić i Dorotea Šušak.