Da u glazbi postoje različiti žanrovi svima je dobro poznato. No, ono što je manje poznato su »fahovi« – nešto slično subspecijalizaciji u okviru nekog glazbenog žanra. Tako ćemo neke umjetnike pjevače u svijetu opere nazivati vagnerijancima ili verdijancima, nekoga ćemo više željeti čuti u liedu, nekoga u opereti ili mjuziklu, a posebno mjesto zauzet će oni koji pjevaju Rossinija. Naime, u razdoblju u kojem je djelovao, Gioachino Rossini bio je jedan od najvažnijih skladatelja koji je uz svoje kolege Bellinija i Donizettija činio talijanski trolist. Njihova glazba temeljena na belcanto tehnici ponudila je jedno novo osvježenje i suvremenost u izričaju koju je tadašnja publika bila spremna prihvatiti, ali i postavila odličan temelj za daljnji razvoj opere. Da je za Rossinija potreban određeni tip pjevačkog glasa jednako je tako poznato pa se mnogi nerado upuštaju u tumačenja ovih uloga. Prije svega, ovdje nije naglasak samo na snazi vokalnog izričaja u smislu dinamike, već i na besprijekornoj tehnici koju je potrebno trenirati i redovito usavršavati. I dok kod brojnih drugih skladatelja s naglašenom dramskom notom pjevač lako može iskriviti svoju tehniku, Rossini jednostavno ne dopušta pogreške.

Hrabra odluka

U tom kontekstu hrabrom se može smatrati odluka HNK-a Ivana pl. Zajca da na pozornicu u ovoj sezoni postavi Rossinijevu »Pepeljugu«, jedno od njegovih važnijih djela koje osim izuzetnim tehničkim zahtjevima obiluje i nasušnom potrebom za glazbenim humorom. Dakle, u glazbenom smislu potrebno je nadograditi običnu tehničku perfekciju na razinu britkog humora. Pogled na podjelu probudio je nadu u dobar odabir s obzirom na to da su gotovo svi protagonisti članovi ansambla, što je zaista pohvalno i racionalno u svakom smislu pa je izbor naslova u tom slučaju opravdan. Međutim, nakon pogledane predstave o toj se odluci može nešto i dodatno reći.

Produkcijski je »Zajc« igrao na sigurnu kartu preuzevši jednu od prilično poznatih režija »Pepeljuge« Jean-Pierrea Ponnellea iz Bavarske državne opere u Münchenu, sa scenografijom i kostimima koje također potpisuje redatelj. Adaptaciju za izvedbu u Rijeci učinila je Theresa Maria Schlichtherle uz Ivana Botičkog kao asistenta za kostimografiju. Nakon brojnih osvrta i komentara o ovoj režiji malo toga ostaje za dodati jer se radi o prekaljenom redateljskom uratku iskusnih umjetnika koji funkcionira odlično s Rossinijevom glazbom i to u svakom segmentu. Kostimi koji su dovoljno karakterni doprinose glumačkom izričaju i karakteru likova pa se publika doista zabavljala, a scenografija, iako funkcionalna, zadavala je određene teškoće s obzirom na to da smo u drugom činu predstave dva puta čekali scenske promjene za koje se čini da su mišljene kao brže dok se ispred zastora odvija neka druga scena. Sve ostalo bilo je prpošno, dobro i zanimljivo.

Sigurna ruka dirigentice

U glazbenom dijelu pohvaliti valja sigurnu i decentnu ruku dirigentice Jiannan Cheng koja je »Pepeljugu« pročitala kao preciznu i uokvirenu glazbenu priču. Orkestar je bez problema pratio radnju i pjevače (koncertni majstor Anton Kyrylov), a mudro pozicioniranje pjevača na pozornici omogućilo je neometano sviranje u cijeloj dinamičkoj lepezi bez nadglasavanja pjevača. Muški zbor (zborovođa Matteo Salvemini) je bio uigran i točan te je kvalitetno sudjelovao u izvedbi. Ponajbolji solist bio je Shine Lee kao princ Ramiro, tenor mlađe generacije koji posjeduje prilične kvalitete za prethodno opisani rosinijevski fah i koji je bez teškoća iznio opsegom zahtjevnu i tehnički virtuoznu dionicu. U usporedbi s ostalim solistima nije glasovno dominirao, ali u ovakvoj glazbi prednost valja dati točnosti i urednosti izvedbe. Michaela Selinger kao Pepeljuga bila je druga po tehničkoj spremnosti, glumački sugestivna i s vidno promišljenim tehničkim angažmanom. Ostali solisti bili su doista kvalitetni, kako glumački, tako i pjevački, a pokazali su svoje jače strane i sinergiju više elemenata čineći izvedbu zaokruženom i dojmljivom. Karakterno možda najupečatljiviji bio je Slavko Sekulić kao Don Magnifico uz Juru Počkaja kao Dandinija, dok su ženski dio predvodile nezaobilazne zločeste sestre Anamarija Knego kao Clorinda i Stefany Findrik kao Tisbe. Obje točno pogođene, glumački i glazbeno, opravdale su očekivanja čineći izvedbu smiješnom i zabavnom.

Odlična gluma

Ulogu mudrog Alidora tumačio je Luka Ortar. Valja doista naglasiti da su svi solisti pokazali visoke umjetničke kvalitete, ali pošteno treba reći da Rossinijeva partitura nije prikladna za njihove glasove (izuzev Princa i donekle Pepeljuge), posebno zbog virtuoznih koloratura koje su bile izvedene sporadično i usput, bez potrebne svježine i elastičnosti koje se očekuju u glazbeno-stilskom smislu, odnosno da većini solista nedostaje rosinijevska pokretljivost i stilska preciznost. Kompenzirali su navedeno odličnom glumom i velikim volumenom glasova pa je cijela priča, kako je već rečeno, bila dobra.

Dobro ispunjeno gledalište još je jedan pozitivan pokazatelj da je Rijeka dobila dobru predstavu, s određenom ogradom u smislu izbora pjevača za većinu uloga, kojom se može podičiti u ovoj sezoni. Ipak, ostaje za vidjeti hoće li sve stati na samo nekoliko izvedbi ili postoji prostor da se dodaju još neki termini u vremenu koje slijedi.