Stvarni slučaj Kanađanina Davida Reimera, kojem je zbog ozljede pri obrezivanju u dojenačkoj dobi preporukom liječnika nametnuto odrastanje kao djevojčici, jednako je intrigantan danas, kao što je bio još i sedamdesetih godina kad je odjeknuo zbog raskoraka između znanstvene teorije i iskustva osobe koja je prolazila kroz (nametnutu) medicinsku torturu.

Potresna Reimerova životna priča obilježena medicinskim uputama i tretmanima, kao i borbom za pravo na vlastiti identitet, temelj je u sklopu festivala Zoom + Igralke nedavno izvedene predstave »Ja, David« u režiji Gabrijela Lazića i dramaturgiji Nastje Uršule Virk koja je težinom života o kojem progovara definitivno dobacila do gledatelja te ostavila snažan dojam. Onaj je to dojam koji ukratko sažima tvrdnju o kazalištu, dvadesetprvoga stoljeća, promišljenom, intrigantnom, onome koje pomiče granice i koje umjetnički, vrlo umješno izvješćuje o manje poznatom, zabašurenom, kao i marginaliziranom. A upravo je takva bila i predstava; s pojedinačnog slučaja o kojem se ne zna dovoljno skrenula je pažnju na nešto što je posve aktualno, prisutno, o čemu se svakako treba govoriti i o čemu valja promišljati.

Foto Borut Brozović

Na temelju istinite potresne priče o Davidu Reimeru, predstava kostimografski doznačenim šezdesetim i sedamdesetim godinama propituje ona uvriježena, binarna shvaćanja roda, kao i s time povezana društvena očekivanja. Osobna priča jednog pojedinca tako postaje poligon za (na)dobacivanje onih istinski bitnih pitanja, od toga tko uopće ima pravo određivati nečiji rod, što određeno društvo prepoznaje kao prihvatljivo muško ili žensko (tijelo) te, najprije, što se događa s onim (pojedincima i tijelima) koje se u ta očekivanja ne uklapaju.

Strah od budućnosti

Sama priča započinje 22. kolovoza 1965. godine trenutkom rođenja blizanaca Brucea (koji će poslije uzeti ime David), i Briana te prikazom njihovih roditelja, Rona i Janet, čija želja da djeci pruže siguran i sretniji život biva narušena nakon što je Bruceu tijekom obrezivanja teško oštećen penis. Taj fatumski negativan trenutak pokreće niz odluka koje će obilježiti njegov život i cijelu obitelj, pa opstoji kao pečat velike obiteljske tragedije i traume. Strah roditelja za budućnost djeteta dodatno pojačavaju društvene predodžbe prema kojima su muškost, seksualnost i mogućnost ostvarivanja partnerskog i obiteljskog života neraskidivo vezane uz određeni izgled i funkciju spolnih organa. Ozljeda se zato počinje doživljavati kao prijetnja njegovoj mogućnosti da bude prihvaćen te da živi kao muškarac.

Foto Borut Brozović

U potrazi za rješenjem roditelji se obraćaju seksologu Johnu Moneyju, koji zastupa teoriju da se rodni identitet u ranom djetinjstvu može oblikovati odgojem i okolinom. Prema njegovu prijedlogu, dijete prolazi kroz medicinske zahvate, dobiva ime Brenda i počinje odrastati kao djevojčica. Roditeljima se savjetuje da mu ne otkrivaju njegovu prošlost, dok bi odjeća, ponašanje, odgoj i kasnija hormonska terapija trebali osigurati razvoj ženskog identiteta. Jednojajčani brat blizanac Moneyju omogućuje da život braće promatra kao usporedbu kojom nastoji potvrditi vlastitu teoriju, pa David postaje predmet procesa o kojemu sam niti ne može odlučivati.

Predstava, dakle, postupno razotkriva razliku između javnog prikazivanja tog jedinstvenog slučaja kao jedinstvenog medicinskog uspjeha i djetetova stvarnog iskustva. Naime, David se ne prepoznaje u nametnutoj ulozi djevojčice, protivi se operacijama i teško podnosi promjene tijela koje naprosto ne želi. Terapeutski susreti s Moneyjem uključuju prisilne seksualizirane postupke kojima su izložena oba blizanca, a njihovo nesretno odrastanje dodatno obilježavaju vršnjačko nasilje, izolacija zbog onoga što prolaze, kao i obiteljski problemi koji su posljedica svega toga. Iako uvjereni u iskustvo i autoritet stručnjaka, roditelji se sve teže nose s osjećajem krivnje i sumnjama u cijeli proces, no bez obzira na to, djetetov se otpor tumači kao problem koji treba ispraviti. Na temelju predstavljenoga raskoraka između vlastitog »ja« i društvenih očekivanja, predstava nameće pitanje odgovornosti stručnjaka i posljedica koje nastaju zbog procesa nametnute preobrazbe, i to onda kada potreba za potvrđivanjem (znanstvene) teorije potisne stvarne jecaje osobe na koju se (i) primjenjuje.

Foto Borut Brozović

Baš zato, tijelo Davida Reimera zona je ukrštavanja osobnog i društveno očekivanog. Njegov život oprimjerenje je pitanja/problema rodne normativnosti koji predstava i propituje; iako je rod kategorija opterećena društvenim očekivanjima o tome kako tijelo treba izgledati ili kako se osoba treba ponašati, predstava uspostavlja relaciju s onim pojedincima, tijelima, koji se ne uklapaju u ta očekivanja. Razvidno je stoga da ona tijela koja su »onkraj«, dominantni narativ shvaća kao ono što odstupa od normaliteta, pa se, s ciljem prilagođavanja toj normi, podvrgava medicinskom postupku. U Davidovu slučaju ozlijeđeno tijelo postaje povod za nametanje čitavog identiteta, pa pretpostavka da ne može ostvariti prihvatljivu muškost vodi k odluci da ga treba formirati kao djevojčicu, a potom i pritisku da sam tu odluku finalizira potvrdom vlastita ponašanja i osjećaja. Njegova patnja stoga nastaje kombinacijom različitih faktora – dodira samog tijela s medicinskim postupcima, uslijed obiteljskih očekivanja te potencijalnog društvenog odbacivanja.

Foto Borut Brozović

Iskaz samoodređenja

S obzirom na priču o Davidovu životu i transformacijski proces koji simbolizira i predstavu i sam život o kojem se raspreda iz različitih pripovjednih perspektiva, priča je podijeljena na platnu slovima i riječima naznačenim trima dijelovima – Bruce, Brenda, David. Posljednja trećina predstave odnosi se tako na trenutak kad David saznaje istinu o svojoj prošlosti i odlučuje živjeti kao muškarac; uzima ime David, prolazi kroz proces hormonske terapije i operacije kojima nastoji svoje tijelo uskladiti s vlastitim identitetom, a njegova odluka dobiva značenje povratka mogućnosti da sam govori o sebi i određuje smjer svojega života. U tom se kontekstu i naziv predstave »Ja, David« može protumačiti kao (finalni) iskaz samoodređenja; osoba koja je sama dugo bila svojevrstan predmet tuđih odluka (sada) uzima stvar u svoje ruke – pravo da se izrazi onako kako joj iskustvo i osjećaji nalažu.

Foto Borut Brozović

Priča o Davidovu životu i doslovno (u predstavi) i simbolično povezuje se s razmišljanjima Judith Butler o normama koje aodređuju koja su tijela i identiteti društveno prepoznatljivi i prihvatljivi, pa se predstavom začeta rasprava premeće i na ona promišljanja o interspolnim tijelima, odnosno na pitanje zašto se njihove spolne karakteristike nastoje prilagoditi u odnosu muško-žensko. Iako David nije (bio) interspolna osoba; njegova priča upućuje na promišljanje o mehanizmu kojim se tijelo podvrgava uvriježenim predodžbama normalnoga. Također, s obzirom na samo tijelo koje postaje mjesto dodira medicinske moći, društvenih normi te osobnog iskustva, predstava se može tumačiti i iz očišta Elizabeth Gros (rubešijanski, šira: »Volatile Bodies«). Operacije, hormoni i odgoj tako materijalno provode očekivanja o muškosti i ženskosti, dok je Davidov život znak otpora prema tim pokušajima da se tijelo i identitet oblikuju prema unaprijed zadanom modelu. Štoviše, i dokumentarni isječak pri kraju same izvedbe (ja-on to jest lik Davida-pravi David) dodatno naglašava tjelesnost osobe čiji život izmiče svođenju na medicinski slučaj ili pak na dokaz znanstvene teorije. Prvotan glumački ostvaraj na temelju kojeg upoznajemo protagonista tako dobiva pravi glas i pravo lice. Dio je to koji još jednom u određenoj mjeri naglašava činjenicu da su biografske činjenice o čijem životu samo mali dio životne punine i/ili podsjetnik da se iza jednog (medicinskog) slučaja nalazi ljudsko biće.

Foto Borut Brozović

Jednostavna i funkcionalna scenografija koju čine nekoliko stolova, stari televizor, stolci i vješalica s odjećom u službi je snage same priče, pa dopušta glumački sjaj koji je i ostvaren – svi su glumački ostvaraji izvrsni; s obzirom na tragediju koja postupno transformira obitelj, likovi majke i oca ostvareni su izvrsno, jednako kao i likovi djece (posebice Brende), koji uspijevaju ostati izgubljeni u vlastitu procesu odrastanja i sazrijevanja te pronalaženja vlastitog »ja«. Izmjenama medicinskog nazivlja i intimnih obiteljskih iskaza razotkriva se raskorak između stručnog tumačenja Davidova tijela i njegova vlastitog iskustva, pa je (i) jezik predstave na raskrsnici dokumentarnog, osobnog svjedočanstva te teorijskog (medicinskog) promišljanja roda, uz dakako elemente predavanja.

Foto Borut Brozović

Rez na bolnome tkivu

Ne bi li se razbila monotonija i ne bi li se dokinula hladna atmosfera koju stvara katkad informativno izvještavanje o jednome životu, posebno je dobar pak razigrani dio potpomognut numerom »Nessuno« Mine, zatim »slow motion« dio obiteljskoga veselja, zanosa i radosti uz melodiju »Long Train Running« The Dobbie Brothersa, koji služi kao simboličan rez na bolnome tkivu, kao i kasniji usporeni dijelovi prikazivanja Brendina tijela pomoću videoprojekcije, koji opstoje kao stilsko sredstvo pojačavanja onih društveno uprtih očiju. Taj je trenutak svojom simbolikom nadogradnja i same priče; videoprikaz izbliza, krupni planovi glave i gornjeg tijela uz glazbu koja svojim visokim tonovima sugerira negativitet procesualnosti i životnog odvijanja dodatno je naglašavanje medicinske strogosti, znanosti i razmatranja ljudskog tijela kao objekta koji može pokazati uspjeh (neke) teorije, unatoč tijelu kao kompleksnoj zapremnini, memorije, iskustava, osjećaja.

Foto Borut Brozović

Povezivanjem dokumentarnog pripovijedanja, osobnog svjedočanstva te gdjekad provučenih filozofskih pitanja, ova izvrsna višeznačna predstava aktualne tematike poziva na preispitivanje načina na koji društvo i medicina postupaju s tijelima koja odstupaju od očekivanog. Na koncu, u središtu je predstave pravo čovjeka na izražavanje vlastitih osjećaja, pravo da ga se sasluša i njegovo pravo na vlastito mišljenje, a, najprije ili najposlije, pravo da svaki pojedinac može odlučivati o vlastitu tijelu i identitetskom iskazu, tako da svijetom može (slobodno) koračati bez teških društvenih okova. Dakako, svi mi borimo se katkad s nečime što je veće i od nas samih…

Foto Borut Brozović