Komičnu operu »Pepeljuga« Gioachina Rossinija ansambl riječke Opere prvi put u svojoj povijesti premijerno je izveo na pozornici HNK-a Ivana pl. Zajca. Riječ je o legendarnoj inscenaciji Jean-Pierrea Ponnellea, jednog od najvažnijih redatelja glazbenog kazališta, i ostvarenju europskog opernog nasljeđa. Ovaj živi klasik opernog repertoara koji se prenosi među generacijama izvođača i publike, rađen je za Bavarsku državnu operu u Münchenu 1980. godine. Ova inscenacija »Pepeljuge« nastavila se prenositi i poslije Ponnelleove smrti 1988. godine sve do danas.

Bez staklene cipelice

Prvim dvjema izvedbama »Pepeljuge« ravna dirigentica Jiannan Cheng, a trećom, 28. listopada, dirigirat će Nika Kožar. Uz Riječki simfonijski orkestar i Riječki muški operni zbor, nastupaju solisti riječke Opere: Michaela Selinger (Pepeljuga), Anamarija Knego (Clorinda), Stefany Findrik (Tisbe), Jure Počkaj (Dandini), Luka Ortar (Alidoro) i Slavko Sekulić (Don Magnifico). Njima se kao gost pridružio tenor u usponu Shine Lee (Don Ramiro). Ponnelleovu režiju, koji je potpisao i scenografiju i kostimografiju, na pozornicu riječkog HNK-a prenijela je mlada redateljica Theresa Schlichtherle.

Rossinijeva »Pepeljuga« uslijedila je nakon njegova uspjeha sa »Seviljskim brijačem« te je vrlo brzo doživjela velik uspjeh. Danas je riječ o jednoj od Rossinijevih najizvođenijih opera, koja je zadržala svježinu i životnu radost što ih je imala i na praizvedbi 1817. godine. Libreto je napisao Jacopo Ferretti prema istoimenoj bajci Charlesa Perraulta. Međutim, u Rossinijevoj verziji nema čarobne vile ni staklene cipelice. Umjesto maćehe pojavljuje se očuh Don Magnifico, Pepeljugi pomaže mudri Alidoro, a njezin se identitet potvrđuje narukvicom. Pepeljugina se sudbina ne mijenja čarolijom već njezinom dobrotom i snagom karaktera. Glazba pritom spaja virtuoznu komiku i blistave melodije pune optimizma i životnosti. Riječka premijerna publika ispratila je »Pepeljugu« pljeskom i ovacijama.

Foto Dražen Šokčević

Povratak u rodni grad

Uoči izvedbe 28. listopada razgovarali smo s Nikom Kožar, rođenom Riječankom, hrvatskom dirigenticom i sopranisticom, koja će sada prvi put samostalno dirigirati opernom izvedbom u riječkom HNK-u Ivana pl. Zajca. Njezino iskustvo obuhvaća operni, simfonijski, zborski i suvremeni repertoar. Godine 2025. debitirala je sa Zagrebačkom filharmonijom, a ove je godine u Londonu dirigirala Gluckovu operu »Orfej i Euridika« na Royal Academy of Music, u Susie Sainsbury Theatreu, gdje je samostalno organizirala, vodila te dirigirala produkciju. Njezin rad povezuje dirigiranje i pjevanje. Kao slobodna umjetnica djelovala je u Italiji, a tijekom studija često je pjevala u Zboru Hrvatske radiotelevizije. U studentskom projektu Voices of Europe nastupila je i kao dirigentica i solistica, izvodeći završni stavak Berijevih »Folk Songs« istodobno pjevajući i dirigirajući.

Kožar je završila studij opernog pjevanja na konzervatoriju »Giuseppe Tartini« u Trstu. Trenutačno završava studij dirigiranja na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu u klasi Tomislava Fačinija te studij dirigiranja na Royal Academy of Music u Londonu u klasi Sian Edwards. Usavršavala se na dirigentskim majstorskim tečajevima kod Uroša Lajovica, Liora Shambadala, Renéa Gulikersa i Pascala Rophéa. U Londonu je 2024. i 2025. godine sudjelovala u Glover-Edwards Conducting Programmeu pod mentorstvom Sian Edwards, uz rad s Jane Glover i Alice Farnham, a u kolovozu 2026. odabrana je kao jedna od šest polaznika Royal Philharmonic Society dirigentskoj usavršavanja.

Foto Nikola Blagojević

U operi »Pepeljuga« sudjelujete kao asistentica dirigentice Jiannan Cheng, a uskoro ćete prvi put samostalno dirigirati opernom izvedbom u riječkom kazalištu. Što vam znači ova prilika i kakav dirigentski izazov vam predstavlja »Pepeljuga«?

– Ova prilika znači mi mnogo jer je svojevrsni povratak u moj rodni grad, iz kojeg sam se odselila s 18 godina te u koji sam se od tada tek sporadično vraćala. Riječko kazalište bilo je moj prvi doticaj s operom koja je nedugo nakon tog prvog susreta postala i ostala velik dio mog života. Veliko mi je zadovoljstvo raditi sa solistima i zborom HNK-a, Riječkim simfonijskim orkestrom te timom kojeg publika ne vidi, a pokreće cijelu mašineriju iza scene.

Svaka živa izvedba bilo koje opere opetovani je izazov, neovisno o tome jesam li je već dirigirala ili ne, jer živa izvedba donosi nepredvidivosti na koje dirigent mora brzo i spretno reagirati u danom trenutku. Razlika između dirigiranja opere i dirigiranja simfonijskog repertoara jest u tome što u simfonijskom repertoaru postoji svojevrstan momentum kod orkestra, a svrha dirigenta je oblikovanje i održavanje zvuka, a ne konstantno pokretanje. Kod opere, dirigent je spona koja povezuje svijet u orkestralnoj rupi i svijet na sceni, odnosno pokretač i zaustavljač glazbene radnje, što zahtijeva ogromnu i konstantnu koncentraciju i količinu energije. Srećom, ja tu ulogu jako volim i vrlo se veselim dirigirati predivnu Rossinijevu glazbu.

Rossini zahtijeva virtuoznost

Koji su, u dirigentskom smislu, izazovi Rossinijeve glazbe?

– Rossinijeva glazba zahtijeva veliku preciznost i virtuoznost, iako sama po sebi ne zvuči »komplicirano«. Cilj je dobiti jednostavnost, prozračnost i briljantnost zvuka bez ikakve naznake da se radi o dosta tehnički zamornom glazbenom materijalu. Dirigent mora gestom sugerirati prozračnost, šarm i jednostavnost tog stila, dok zadržava maksimalnu preciznost i sigurnost kako bi se izvođači mogli opustiti i dati najbolje od sebe. Taj je stil posebno virtuozan za pjevače, zahtijeva veliku brzinu u koloraturama, izvrsnu dikciju uz koju treba zadržati projekciju tona te agilnost, a dirigent im treba pružiti podlogu i podršku da bi se osjećali slobodno.

Kakvi su vam dojmovi o solistima, Riječkom simfonijskom orkestru te muškom opernom zboru?

– Rad s ansamblom HNK-a Ivana pl. Zajca bilo je vrlo lijepo iskustvo. Riječki simfonijski orkestar odlikuju muzikalnost i velika responzivnost. Vrlo su se brzo prilagodili zahtijevima rosinijevskog stila. Muški operni zbor bio je iznimno dobro pripremljen, muzikalno oblikovan i spreman na rad. Bilo mi je jako lijepo raditi sa solistima, što je jedan od meni najdražih dijelova asistentskog posla, pogotovo jer je moja prva diploma iz solo pjevanja, pa mi je taj svijet blizak. Neke od solista s kojima sad surađujem sam gledala na sceni i prije nego što sam se počela baviti dirigiranjem u vremenu kad još nisam niti imala takve aspiracije na pameti. Cijeli ansambl svojim je radom i pozitivnim pristupom pridonio stvaranju ove produkcije i vrlo mi je drago što imam priliku biti njezin dio. Želim im zahvaliti svima od srca što su me tako lijepo primili i učinili da se osjećam dobrodošlom.