Enver Krivac ima novu knjigu! Vijest će svakako obradovati brojne štovatelje njegova rada i pristupa umjetnosti. Jer, »Neka jedu kolaže« novi je otkvačeni izlet u umjetnost s potpisom EK.

Ovoga je puta Krivac za način izražavanja odabrao kolaž, likovni izraz koji se relativno rijetko koristi, a koji je njemu drag i kroz kojeg može iskazivati i izražavati ono što želi.

O tom odabiru ovog nesvakidašnjeg likovno-literarnog načina izražavanja, ali i o nizu drugih stvari, razgovor s autorom počinjemo pitanjem kako je tekao proces od ideje do realizacije objavljivanja ove knjige.

Enver Krivac i Kruno Lokotar na Vrisku / Foto Nikola Blagojević

– Proces je, u biti, započeo davno, prije 15-ak godina kad nam je Daša Drndić na jednoj radionici kreativnog pisanja pokazala vježbu kreativnosti, izrezivanje novinskih naslova i slaganje novih kombinacija i rečenica napravljenih iz tih vanjskih izvora.

Dugo sam i sam radio tu vježbu sa svojim polaznicima kasnije, prvo u CeKaPe-u, a onda i s Pusti priču jer sam vidio kako kolažiranje riječi zaista pruža zanimljive kreativne rezultate.

Trebalo mi je puno takvih iskustava i dosta godina da bih, naposljetku, i sam počeo kolažirati kod kuće. Najviše me na to natjerala činjenica da moji dragi roditelji imaju pozamašnu zalihu časopisa iz osamdesetih godina, prvenstveno Starta i Studija.

Nakon objavljivanja »Osamotnih okolnosti« prije tri godine i pogotovo nakon sjajnog prijema takve nekomercijalne knjige, osjetio sam slobodu baviti se time i onda sam se bacio u to naglavačke.

Koliko je trajala izrada?

– Sama izrada pjesama i portreta trajala je nekih godinu dana u nekoliko višemjesečnih izboja. Prvo sam mjesecima listao zalihu časopisa i izrezivao sve što mi se instinktivno sviđa, ili na bilo koji način rezonira sa mnom intuitivno.

Zatim sam sve prikupljene izreske, naslove, podnaslove i, u manjoj mjeri, ostale grafičke elemente (bordure i slično) raširio po ravnim površinama stana i krenuo u višemjesečno kombiniranje i lijepljenje kombinacija na papir kako bih ih fiksirao, »zapisao« i pretvorio u sliku, odnosno u artefakt.

Knjiga kao umjetnički predmet

Jeste li zadovoljni konačnim izgledom i »cjelokupnom pojavnošću« ove knjige?

– Da, vrlo! Prošli put, u »Osamotnim okolnostima«, imao sam sjajnu podršku dizajnera, profesora Damira Bralića, no ovaj put, zbog prirode samog materijala, dizajn sam napravio sam, uz pomoć vrlog pripremaša iz zagrebačkog studija Petit.

Imao sam vrlo jasnu viziju knjige i mislim da je ona u potpunosti ostvarena. Knjiga je, osim svoje sadržajnosti, naravno, i umjetnički predmet i uvijek razmišljam i o toj strani pri pripremi knjige, pogotovo ako se radi o svojevrsnoj grafičkoj knjizi, što ova, pored toga što se radi o poeziji, i jest.

Brojna publika na promociji knjige u Rijeci / Foto Nikola Blagojević

Kruno Lokotar tekstualni dio smatra svojevrsnom lirikom. Slažete li se s tim?

– Slažem se, svakako. Podnaslovio sam knjigu s »pjesme od lanjskog snijega« (lanjski snijeg = stari časopisi i novine), što vam govori da sam od samog početka nastale kolaže smatrao pjesmama.

One su kratke, praktički su više trenuci nego pjesme, mnoge su i aforizmi, i izjave i javne šale, kao i slike, ali su prije svega poetske pojave.

Brak riječi i slike

Posljednje dvije objavljene knjige – »Osamotne okolnosti« (2023.) i »Neka jedu kolaže« (2026.) naglasak stavljaju na likovno. Znači li to da se više okrećete tom načinu izražavanja?

– Dugo sam odvajao svoja bavljenja slikom i riječima, držao to u svojim odvojenim ladicama, i onda sam se, u vremenu prije »Osamotnih« nekako, uvjetno rečeno, prosvijetlio da sam ja i jedno i drugo; i čovjek koji piše i čovjek koji crta ili kolažira, semplira, reciklira i da bih, umjesto da to odvajam, trebao to integrirati, nositi to ponosno, što se kaže.

Sama priroda prethodne knjige tu je ideju podržala sjajno. I od onda samo produbljujem tu integraciju. Mada, ja nikad ne planiram takve stvari; samo radim ono što osjećam da moram.

Također, strip je sam po sebi brak riječi i slike, i mislim da se to sve skupa nekako prirodno razvilo iz toga. To ne znači da ću pri budućem romanu ili ikakvom tekstu forsirati intermedijalnost, nekad su forme jednostavno odvojene, zasebne, no kad se ukaže prilika na bilo koji način spajati sliku i tekst, to ću svakako raditi.

Video o rušenju Vjesnikova nebodera

Što ima novo na ostalim poljima vaše djelatnosti – književnost, glazba, strip…?

– Uvijek se nešto radi. Za prezentaciju svoje autorske ambijentalne glazbe našao sam dobar format – spajati je s videom i objavljivati je na svom YouTube kanalu.

Tako je nastao i ambijentalni video o rušenju Vjesnikova nebodera koji je skoro pa neodvojivi dio knjige »Neka jedu kolaže« jer je većina materijala u knjizi došla iz izdanja koja su davno nastala upravo u toj zgradi.

To se sve slučajno poklopilo s knjigom jer nisam mogao ni naslutiti da će se nesretni kraj tog nebodera dogoditi baš kad završavam kolaže, no ispalo je kako je ispalo i ovu knjigu doživljavam, između ostalog, i kao svoj osobni pozdrav s izdanjima koja su me oblikovala još u djetinjstvu, ali i kasnije, a i cijelom tom slavnom izdavačkom hrvatskom prošlošću.

Od ostalih stvari radim na novoj strip-knjizi, a radi se i na tekstovima. Začin zaista uvijek mora teći.

O autoru

Enver Krivac rođen je 1976. u Ravnoj Gori, Gorski kotar. Prozaik, autor stripa, ilustrator, skladatelj i producent, edukator, multimedijski umjetnik. Autor je dvaju kolaboracijskih romana, jednog romana, jedne zbirke kratkih proznih tekstova i dvaju strip-albuma.

Objavljivao je kratke priče u brojnim književnim časopisima i na književnim portalima. Urednik je nekoliko proznih i poetskih izdanja. Na Filozofskom fakultetu u Rijeci apsolvirao je hrvatski jezik i književnost.

Više puta je nastupao na Festivalu europske kratke priče i međunarodnom festivalu LitLink. Član je dugogodišnje neformalne književne skupine Ri-Lit iz Rijeke. Od 2016. do 2022. surađivao je s Centrom za kreativno pisanje iz Zagreba kao voditelj radionica kreativnog pisanja.

Kao skladatelj i izvođač surađivao je s riječkim umjetničkim organizacijama Krila, PoMoDoRi i Kabinet suvremenog plesa. Od 2010. do 2023. djelovao je kao producent, izvođač i koautor u glazbenom kolektivu Japanski Premijeri. Pod pseudonimom JPTV autor je brojnih videa za Japanske Premijere i druge izvođače.

Dobitnik je nacionalne nagrade Prozak 2011. za zbirku kratkih priča »Ništa za pisati kući o«. Ista knjiga našla se u najužem izboru za Europsku nagradu za književnost 2015. Dobitnik je lokalne nagrade za spekulativnu fikciju Artefakt 2012. za roman »Ulica Helen Keller«.

Objavio: »Piknik« (roman, koautorstvo s Alenom Kapidžićem, 1999.), »Smeće« (roman, koautorstvo s Alenom Kapidžićem i Mišom Novkovićem, 2005.), »Priče iz Ž+K!« (strip-album, 2007.), »Ulica Helen Keller« (roman, 2010.), »Ništa za pisati kući o« (priče, 2012.), »Let iznad orlovog gnijezda« (strip-album, 2017.) te grafičko-literarni magazin »Osamotne okolnosti« (VBZ, 2023.).

Objavljivao je u brojnim književnim časopisima i na književnim portalima. Urednik je nekoliko proznih i poetskih izdanja.