RIJEKA – Roman Monike Herceg »Ovdje počinje šuma« stiže u riječki HNK Ivana pl. Zajca i to u ruhu dramatizacije nagrađivanog tandema Doroteje Šušak i Romana Nikolića te u režiji Romana Nikolića. Premijerna izvedba je na programu ove subote. Izvođački postav predstave čine glumice i glumci Hrvatske drame Olivera Baljak, Jelena Lopatić, Nika Grbelja, Dražen Mikulić, Damir Orlić, Edi Ćelić i Deni Sanković. Kostimografiju i scenografiju potpisuje Zdravka Ivandija Kirigin, oblikovanje svjetla Vesna Kolarec, a glazbu Irena Popović Dragović.

»Ovdje počinje šuma« snažan je lirski roman o odrastanju u siromaštvu, obiteljskoj šutnji i nasilju. Riječ je o djelu koje nema klasičnu strukturu romana, već je pisan fragmentarno, kao niz poetskih crtica. Kakav ste kazališni potencijal u njemu prepoznali?

Romano Nikolić: U romanu Monike Herceg prepoznali smo kazališni potencijal upravo u njegovoj fragmentarnosti, poetskoj strukturi i načinu na koji se intimno iskustvo pretvara u univerzalnu priču. To nije roman koji se oslanja na klasičnu dramaturgiju i linearnu naraciju, nego na slike, sjećanja, osjećaje i fragmente života koji se međusobno nadopunjuju. Upravo mi je ta struktura bila zanimljiva za kazalište jer otvara prostor za stvaranje scenskog jezika koji ne mora sve objašnjavati, nego može djelovati kroz atmosferu, tijelo, pokret i tišinu. Monikin roman sazdan je od vrlo intimnih i osobnih priča koje otvaraju velika društvena pitanja. Obitelj u ovom romanu ne predstavlja prostor pripadanja i sigurnosti, nego on postaje prostor nasilja, straha, naslijeđenih obrazaca i prešućenih trauma. Kazalište ima mogućnost takve nevidljive i često potisnute sadržaje učiniti vidljivima, a da pritom ne izgubi njihovu složenost i ljudskost.

Poštovanje prema romanu

Dramatizaciju ste napravili zajedno s Romanom Nikolićem. Na koji ste način pristupili dramatizaciji romana? Pretpostavljam da ste morali izabrati neke dijelove, a druge možda izostaviti. Na što ste se fokusirali?

Dorotea Šušak: Romano i ja smo polazili od osnovnih autorskih pretpostavki koje podrazumijevaju puno poštovanja i dostojanstvenog odnosa prema romanu koji smo odabrali za dramatizaciju i u koji vjerujemo. Istovremeno, bilo mi je kao dramatičarki iznimno važno ponuditi adaptacijsku i afektivnu strukturu koja je i sasvim naša, umjetnički autonomna, i koja iz osnovnog spleta motiva i emocionalnih razrada ishodišnog teksta nudi i određeni otklon, pomak, dopisivanje, istraživanje ideje što je to sve za nas osobno kao umjetnike, ali i kao ličnosti. Naš su fokus činili motivi siromaštva, obiteljskog nasilja, unutrašnje predaje življenog iskustva, ali i mogućnost izlaska iz utabanih staza života i njihov iscjeliteljski potencijal.

Prostor orkestralne dvorane

Ovaj roman kroz sudbine svojih junakinja otvara pitanja transgeneracijskog odnosa prema proživljenom nasilju, obiteljskih trauma, ženskog iskustva, klasne pripadnosti, migracija i mogućnosti emancipacije. Zašto je ove teme važno otvarati i u kazalištu?

Dorotea Šušak: Smatram da je prije svega važno da ove teme otvaramo uopće kao ljudi jer one, gledali mi u njih ili skrivali se na daleke staze, jesu inherentan dio naših života i njihovih obiteljskih polja. Nekome su takvi tereti bliži i poput mene se identificiraju na određeni način, a nekome su dalji, ali sigurno pripadaju generaciji njihovih mama, baka, očeva i djedova. U tom smislu, kazalište ima dužnost i odgovornost progovarati o svim onim temama koje su za život važne i koje grade naše kapacitete za zrelije, odgovornije i humanije društvo koje umjesto bijega od iskustva i svoje povijesti, nudi suočavanje, konfrontaciju, ali i duboki odraz empatije te suosjećanja za sve naše porezotine i rane na duši. Transgeneracijske je traume, kao i iskustva koračanja prema prostoru vlastite slobode, važno izložiti svjetlu, a nema nježnijeg reflektora od onog kazališnog.

Predstavu ste postavili u orkestralnoj dvorani riječkog HNK-a. Zbog čega ste odabrali ovaj prostor?

Romano Nikolić: Orkestralna dvorana zanimljiva je upravo zbog činjenice da nije riječ o klasičnom kazališnom prostoru. Željeli smo izbjeći konvencionalni odnos pozornice i gledališta te stvoriti prostor koji će publici omogućiti drukčiju vrstu susreta s pričom. Ovaj roman ne traži veliku scensku ilustraciju, nego prostor u kojem će intimnost, blizina i atmosfera imati jednaku važnost kao i izgovoreni tekst. Orkestralna dvorana pružila nam je mogućnost stvaranja neposrednog odnosa izvođača i publike. Uvijek mi je važno, a ukoliko to materijal zahtijeva, da gledatelj ne bude samo promatrač neke udaljene priče, nego da osjeti kako se nalazi unutar prostora u kojem se ta priča događa.

Spremnost ansambla

Kakva je suradnja s glumicama i glumcima Hrvatske drame? Kroz kakav su proces rada prošli?

Romano Nikolić: Oduševila me spremnost ansambla. Pogotovo jer je riječ o materijalu koji zahtijeva veliku emocionalnu osjetljivost i povjerenje. Proces rada bio je usmjeren na kolektivno stvaranje scenskog jezika. Istraživali smo odnose između likova, ali i ono što se nalazi između njih. Sve ono neizgovoreno, potisnuto i naslijeđeno. Mislim da je kod ovakve teme važno stvoriti siguran prostor za rad, jer se bavimo iskustvima nasilja, obiteljskih trauma i društvene marginalizacije. Od izvođača se traži velika otvorenost, ali i svijest o granicama. Vjerujem da smo kroz zajednički proces uspjeli izgraditi predstavu koja ne pokušava manipulirati emocijama publike, nego joj omogućuje da se približi iskustvima koja često ostaju neizgovorena.