RIJEKA – Kad profesionalni glazbenici održavaju koncerte, nije neka novost. Reklo bi se da je to u opisu njihova posla ili poziva. No, ako pod pojmom profesionalni glazbenici sagledamo samo one umjetnike koji svoju egzistenciju ostvaruju isključivo od aktivnog bavljenja glazbom, vijest postaju oni događaji u kojima se na koncertni podij odluče stupiti osobe povezane s glazbom, ali opet nekako ostvarene i u drugim »vodama«. Zapravo, može se reći kako je iznimno važno, s vremena na vrijeme, testirati sebe kao umjetnika i stati pred publiku, pogotovo ako osobni glazbeni rad uključuje većinom neke druge poslove. Iznimno i uvijek veseli činjenica kad, primjerice, na pozornicu kroče profesori glazbe. Njihov nastup postaje nadahnuće za učenike, ali ih i same uvijek iznova vraća u vezu s izvođenjem. To je važno za osobni razvoj u svakom pogledu, a posebno ukoliko se želi napredovati u pedagoškoj struci i odgajati mlađe generacije za te iste pozornice. I dok je ovakav način rada nužan u visokom obrazovanju, osnovno i srednje, čak i ono umjetničko, ne uvodi takve obveze pa se nerijetko događa da pedagoški radnici nikada i nigdje nemaju doticaj s izvođenjem glazbe – čak ni u nekom amaterskom obliku. Štoviše, danas možemo bez ikakve zadrške uputiti kritiku vezano i za dolaske na kulturne događaje jer prava je rijetkost da na glazbenim ili glazbeno-scenskim izvedbama uočimo nekog profesora, nastavnika ili učitelja što dovoljno govori o stanju svijesti o važnosti konzumacije glazbenih sadržaja.

Akademski glazbenici

Slijedom navedenog, koncert koji su priredili Ana Marija Ilić i Sandro Vešligaj u Svečanoj dvorani Zajednice Talijana Rijeka toliko je hvale vrijedan, da je prava šteta što nije bio i više posjećen. Radilo se, naime, o izvedbama djela za klavir četveroručno – formi koja se i ovako rijetko uživo može vidjeti. I dok je Vešligaj prekaljeni pulski glazbeni pedagog, Ilić već godinama ima veze s medijima pa je njihov dolazak na koncertni podij, iako se radi o akademskim glazbenicima, važan. Tema koncerta bila je ujedno i naziv »Riječka glazba za četiri ruke«, a kako su tijekom koncerta i objasnili, ne radi se samo o riječkim skladateljima, nego i o svima onima koji su na neki način bili dotaknuti našim gradom.

Početak je tako bila jedna od najstarijih domaćih sonata, ona Antuna Sorkočevića pod nazivom »Sonata u F-duru« (Allegro, Adagio i Rondo alla schiava). Uslijedio je ciklus važne i premalo izvođene skladateljice 20. stoljeća Ivane Lang, »Mali šareni cvijet« (Preludij, Valcer, Tango, Galop), a zatim i dva djela naših suvremenika: »Eco-tarantella« Branka Okmace i »Duo sonata« (Andante melodioso i Piu mosso) Luke Demarina. Koncert je završio »Varijacijama na hrvatsku temu« Brune Vlaheka.

Virtuozne dionice

Gradacija složenosti programa bila je proporcionalna tijeku koncerta, pa smo pred kraj čuli doista prilično virtuozne izvedbe. Posebno valja izdvojiti Okmacu kao tehnički nešto zahtjevniju skladbu, dok je Demarin, posebno nakon pomalo filmskog prvog stavka, u drugom stavku također razložio viruozne dionice u zvuk pretočene četirima rukama naših umjetnika. Vlahek je za kraj pribavio simpatije publike pa je koncert doista mogao biti okarakteriziran kao uspješan. Zajedničko muziciranje umjetnika bilo je prisutno, ponešto unutar sigurnih granica, ali svakako korektno. Publika je navedeno prepoznala te je zdušno zapljeskala u očekivanju nekih novih izazova za sve one koji se glazbom bave – pa čak i u školi.