Berlinski Futurium nije muzej prošlosti nego kuća mogućih budućnosti: kroz teme čovjeka, prirode i tehnologije posjetitelja poziva da isproba scenarije života koji tek dolazi i da se odredi prema njima. Plutajući stambeni blokovi, povrtnjaci na više katova, kuće od gljiva.

U berlinskom Futuriumu grad budućnosti poprima oblike koji pomiču granice svakodnevice. Iza prizora tehnološke domišljatosti provlači se pitanje koje nadilazi svaki pojedinačni izum: kako želimo živjeti zajedno?

Koja će od ponuđenih budućnosti postati naša sadašnjost, ovisi i o odlukama koje donosimo danas.

Smješten u muzejsku milju berlinskog Mittea, Futurium povezuje znanje s društvenom imaginacijom: njegova građa obuhvaća i ono što tek zamišljamo, priželjkujemo ili pokušavamo izbjeći.

Postav je organiziran kao tri prostora razmišljanja: o ciljevima ljudskog društva, o odnosu prema prirodi i o horizontima tehnologije.

Cjelina koja otvara pitanja o odnosu prema prirodi

Posjetitelji uz pomoć robota Peppera preuzimaju narukvicu i njome bilježe teme koje ih zanimaju, a na kraju obilaska te se teme povezuju u »stroju budućnosti«, interaktivnoj instalaciji koja omogućuje osvrt na osobne izbore kao npr. hoćemo li za doručak jesti skakavce?

Futurium na prvi pogled izgleda kao muzej za djecu, a postavlja pitanja koja se tiču odraslih, jer o energiji, podacima i genetici odlučuju oni.

More kao temelj života

Polazište je »Veliko ubrzanje«. Čovjek oduvijek preobražava okolinu kako bi poboljšao životne uvjete, no posljednjih dvjestotinjak godina inovacije slijede jedna drugu sve brže, a bolja zdravstvena skrb i širenje obrazovanja prate rast potrošnje i ugrožavanje prirodnih temelja života.

Futurium na prvi pogled izgleda kao muzej za djecu, a postavlja pitanja koja se tiču odraslih

Ta istodobnost dobitaka i gubitaka narušava jednostavnu predodžbu napretka: sredstva kojima smo proširili ljudske mogućnosti sudjeluju i u razaranju uvjeta o kojima one ovise.

Poziv da »iznova promislimo prirodu« zato zahvaća sam položaj čovjeka u svijetu. Otvoreni kopovi i posječena stabla vidljivi su odmah, dok se posljedice zagrijavanja otkrivaju postupno. Shvatiti sebe kao dio prirode znači njezino očuvanje uključiti u odluke o proizvodnji hrane, stanovanju i potrošnji energije.

Cjelina »Urbana džungla« prenosi tu misao u prostor svakodnevice. Vizije plutajućeg stanovanja i višekatnih vrtova susreću se s već ostvarenim zelenim zgradama, a lokalni uzgoj hrane nudi drukčije povezivanje grada i okolice.

No privlačnost takvih prizora otvara i kritičko pitanje: pod kojim će uvjetima postati dio običnog života i kome će biti dostupni? Prva posebna izložba Futuriuma, »Ocean Futures«, otvorena do kraja kolovoza 2027., tu misao vodi prema moru kao temelju života i regulatoru klime.

»Ocean Futures«, prva posebna izložba Futuriuma, rad Leeroya Newa

Najdojmljiviji mi je ondje bio rad filipinskog umjetnika Leeroya Newa iz serije »Balangay Spacecraft: From Water We Build«. Balangay je naziv drevnih filipinskih brodica, od kojega dolazi i riječ barangay, zajednica, a New ga spaja sa »spacecraftom« u vlastiti jezik filipinskih budućnosti.

Konstrukcija je od bambusa i recikliranih plastičnih kanistara za vodu, onakvih kakvi su na Filipinima svakodnevni jer pitka voda ne teče iz slavine. Ono što izdaleka izgleda kao hobotnica zapravo su ti hibridni nosači, negdje između broda, korijenja mangrova i morskog bića.

Najdojmljiviji je rad filipinskog umjetnika Leeroya Newa iz serije »Balangay Spacecraft: From Water We Build«

Priznajem da mi je hobotnica dugo bila jedno od omiljenih jela; prestala sam je jesti nakon dokumentarca u kojem sam doznala da ima tri srca i devet mozgova, jedan središnji i po jedan u svakom kraku, te da je među najinteligentnijim neljudskim bićima.

Zato me Newov rad pogodio dvostruko: biće koje sam prekasno naučila poštovati ovdje je sastavljeno upravo od onoga što ga guši, jer otoci plastike na dnu oceana danas su najteži zalog naše svakodnevice.

Je li to umjetna inteligencija?

Na području energije odnos obećanja i izvedivosti postaje osobito jasan. Sunce, vjetar i voda smanjuju ovisnost o fosilnim gorivima, ali njihov učinak ovisi o povezivanju proizvodnje, potrošnje i pohrane.

Ispod površine čeka i toplina Zemlje, uz koju postav pošteno navodi visoka ulaganja i rizik neuspješnog bušenja: tehnološka mogućnost ostaje vezana uz ekonomske uvjete.

U tu se priču uključuje i sama zgrada. Dobro izoliranoj kući potrebno je više hlađenja nego grijanja, pa se temperatura održava pohranom rashladne energije u parafinskim elementima.

Postav je organiziran kao tri prostora razmišljanja

Krovna šetnica Skywalk nudi pogled na vladinu četvrt, ali je i dio energetskog sustava: raspored panela arhitekti iz ureda Richter Musikowski nazivaju »solarnim morem«.

Tehničke odluke tako oblikuju i neposredno iskustvo posjetitelja. Promet još izravnije razotkriva društvenu dimenziju tih odluka. Cijenu pokretljivosti plaćamo zelenim površinama i emisijama, no teret nije jednako raspoređen: dok jedni voze skupe automobile, drugi žive uz gradske autoceste.

Mobilnost je zato i pitanje pravednosti, a cjelina o sreći kratkih udaljenosti predlaže četvrti u kojima je sve svakodnevno dostupno za nekoliko minuta hoda ili vožnje biciklom.

Usporedno s preoblikovanjem fizičkog grada raste nevidljivi sloj podataka koji uprava, prijevoz i urbanističko planiranje prikupljaju o stanovnicima, a umjetna inteligencija obećava njihovo smislenije povezivanje i održivije gradove.

Postav otvara i prostor sumnji: hoće li građani razumjeti odluke sustava kojima povjeravaju svakodnevicu? Pitanje »Je li to umjetna inteligencija?« prati vizualni motiv labirinta.

»Dešifriranje koda života« – napetost između koristi i odgovornosti na kraju ulazi u najintimniji prostor: u vlastito tijelo

U okruženju sintetičkih slika i tekstova granice između vijesti i krivotvorine postaju sve nesigurnije, a umnožavanje sadržaja ne jamči bolju orijentaciju. Napetost između koristi i odgovornosti na kraju ulazi u najintimniji prostor: u vlastito tijelo.

»Dešifriranje koda života« obećava da će se bolest prepoznati prije nego što se javi, a liječenje skrojiti po mjeri jednoga čovjeka.

Cijena je upisana u isto obećanje: da bi nas takvo znanje zaštitilo, mora nas najprije razotkriti, a zatim ostaviti pred pitanjem koje nijedan uređaj ne rješava umjesto nas – koliko uopće želimo znati.

Postav jasno povlači granicu predviđanja: geni nisu sudbina. Znanost nam daje više mogućnosti, ali nas ne oslobađa neizvjesnosti – samo je čini bližom i osobnijom.

Muzej baštine koja još nije nastala

Najviše, ipak, govori »Arhiv budućnosti«, mjesto na kojem teme uklonjene iz postava nastavljaju živjeti digitalno. Budućnosti se, naime, i same talože: mijenjaju se, ustupaju mjesto novima i postaju građa za ponovno čitanje.

Najviše, ipak, govori »Arhiv budućnosti«, mjesto na kojem teme uklonjene iz postava nastavljaju živjeti digitalno

Ono što je jučer bilo neupitno obećanje danas zvuči kao dokument jednoga raspoloženja. Tu Futurium, gotovo nehotice, postaje muzej – muzej baštine koja još nije nastala.

Jer ono što danas zamišljamo kao budućnost, sutra će svjedočiti o nama: o strahovima, očekivanjima i o tome što smo smatrali vrijednim.

Futurium je smješten u muzejsku milju berlinskog Mittea

Zato među plutajućim blokovima, kućama od gljiva i vrtovima na katovima ostaje pitanje koje se ne tiče budućnosti nego sadašnjosti: tko sjedi za stolom na kojem se ona crta i čije će zamisli dobiti priliku postati zajednički svijet?