Na ideju kako »oživjeti« kultnog američkog pisca Charlesa Bukowskog došao je ugledni bosanskohercegovački književnik Zlatko Lukić. Njegov se Bukowski krije u trinaest nenapisanih priča do kojih je došao zavaljujući prijateljstvu sa Edmundom Smithom, Amerikancem kojeg je upoznao u restoranu Grand Central u Bruxellesu.

Druženje uz razna pića i rasprave o raznim stvarima dovele su i do Smithove tvrdnje kako je nekoliko godina bio u bliskim prijateljskim odnosima s Bukowskim koji mu je, za njihovih druženja u kafiću The Pink Elephant u četvrti Venice u Los Angelesu, ispričao trinaest priča koje nikad nije stigao napisati i objaviti.

No, Smith ih je, dok je Bukowski pričao, potajice sve snimio. Poštujući želju svog prijatelja on te priče nije objavio, ali ih je čuvao. No, pred svoju smrt odlučuje to blago sačuvano na CD-u darovati našem pripovjedaču.

A on je te priče, nakon što ih je detaljno preslušao, odlučio objaviti. I eto nam knjige »Nenapisane priče Charlesa Bukowskog«.

Trinaest priča

To je ideja i sasvim je dobra, kao i realizacija. Lukić je u svijet čuvenog američkog boema ušao poštujući njegov jednostavni, direktni i pomalo sirovi način izražavanja, kao i tematske okvire.

Tako ćemo u trinaest priča smještenih na 130 stranica čitati, primjerice, o neuspješnom trovanju mišomorom jednog pisca, suludom profesoru ubojici, čovjeku koji napušta podatnu i lijepu ženu jer ne želi nikakvu kontrolu, braku u troje, nasilju nad ženama i osvetničkom činu jedne od njih, seksu s humanoidnim robotom ženom, litrama ispijenog alkohola, pozadini snimanja filma »Barska mušica«, Bukowskom kao ljubimcu mačaka, Bukowskom kao obiteljskom čovjeku i njegovom odnosu prema kćeri i unuku…

Naravno, te su priče pune dima cigareta, alkohola svih vrsta, zadimljenih barova i kafića, čudnih i neobičnih likova koji životu pristupaju na nesvakidašnji način, prekrasnih i poželjnih žena s kojima se seks sanja ili doživljava…

A sve je to ispričano jednostavnim i direktnim stilom u kojem prevladavaju dijalozi i kratki opisi, bez uvijanja se opisuju seksualni činovi ili iznose gorke istine o besmislu života i tragediji prolaznosti. Kao, primjerice, u priči »Katederala« u kojoj kroz snove o Isusu, Hank (Bukowski) nastoji doći do spoznaje o smislu da bi u jednom trenutku zaključio:

Život je san

»I tada sam shvatio poantu. Život je san. Jebeno težak, ružan, prljav san. A svi mi sanjamo. Sanjamo o tome da nismo sami, da smo posebni, da imamo neku svrhu. A kad se probudimo, nađemo se u praznoj sobi, s praznom bocom, i s teškim sranjem koje je naš život.

I to je sve. Nema ništa više. Nema anđela koji dolaze u zadnji čas, nema demona koji su krivi umjesto tebe, nema raja ni pakla koji bi opravdali sav trud. Ima samo soba, prazna boca viskija i ti, činjenica da to moraš nekako izdržati.

Možda je sloboda upravo u tome, u spoznaji da nema nekoga tko te vodi, ali ni nikoga tko ti zapovijeda, samo ti i križ koji si ionako cijelo vrijeme nosio. A to znači da sam slobodan, na svoj prljav način.

Slobodan biti to što jesam… Sam, kako god okreneš, ali barem svoj.«, piše Lukić/Bukowski koji pak u priči »Poker« kaže: »Život je špil karata. Neke su dobre, neke loše. Ali na kraju dana, jedino je važno kako ih odigraš.

Ne kakve su, nego što s njima napraviš… Ne moraš uvijek imati dobre karte da bi pobijedio. Moraš ih samo znati igrati. Ponekad je pobjeda samo u tome da se ne bojiš gubitka.«, zaključuje u toj priči Hank (Bukowski).

Dakle, Lukić je sasvim dobro »skinuo« američkog velikana kratke priče i drskog stiha. Ili, kako u pratećem tekstu ove zbirke pripovijedaka kaže izdavač HENA COM – knjige koje se pamte: »Ako je ovo prijevara, onda je savršena. Ako nije, onda smo upravo dobili još jednog Bukowskog.«

O autoru

Zlatko Lukić (Zagreb, 1953.) bosanskohercegovački je književnik, novinar i urednik. Školovao se u Banjoj Luci, a od 1992. živio u Skandinaviji – najprije u Švedskoj, potom od 1995. u Norveškoj.

Član je Društva pisaca BiH i dugogodišnji suradnik niza uglednih medija, kao što su Oslobođenje, Glas BiH, Behar, Bosanska pošta i Radio Behar. Autor je žanrovski raznovrsnog opusa: romana, pripovijedaka, poezije, drama te leksikografskih i genealoških studija.

Dobitnik je više nagrada, među ostalima za poeziju, novinsku priču, dramski tekst te nagrade Fondacije Fra Grgo Martić za roman »Katarza« (2007.).

U njegovoj se bogatoj bibliografiji ističu trilogije »Bosanski trokut« i »Mozak i metak« te romani »Sunce je tvoja sjena«, »Samsara« i »Zlatni rez«. Drame su mu izvođene u kazalištima, a značajan je i njegov doprinos genealogiji i leksikografiji, uključujući rječnik Bosanska sehara.