Eto nam se Ante Tomić odmetnuo »u ajduke«! Naime, nakon što je u vrlo uspješnom humorističnom romanu »Nada« (2024.), kao i nizu prethodnih knjiga, secirao na svoj iskričavo duhovit način hrvatsku stvarnost, Tomić se novim kratkim (178 stranica) romanom vraća u prošlost, točnije u 1717. godinu kad, kako naslov ovog pikarskog romana i kaže, Kraljević Marko oslobađa Imotski.

E, sad – kako to naš Markan, znan barem donekle obrazovanom krugu ljudi, kao čuveni borac protiv Turaka iz junačkih narodnih pjesama hrvatske i srpske književnosti, to spašava »Imocki« (i da li ga uopće spašava, e!) to ćete morati otkriti sami.

No, ne budi vam teško. Isplati se. Nasmijat će vas Antiša svojim Markanom, Tomom, Karmelom, Atifom, Jusufom, Munibom, curama iz Frankinog bordela i ostalim »junacima« ove štorije o kojoj je ono što se može reći, a da se užitak čitanja ne pokvari, ovo…

Izbor Marka Kraljevića

Početak je 18. stoljeća i turska sila na Balkanu nije više onako moćna kao nekad pa kršćani, kako katolici, tako i pravoslavci, sve češće dižu glavu i napadaju osmanlije. Jedan bi se takav napad te sedamnaeste godine osamnaestog stoljeća treba dogoditi u dalmatinskom zaleđu, točnije u Imotskom kojeg od Turaka želi preuzeti mlečanski velikaš Mocenigo čiji motivi nemaju veze s vjerom (sami otkrijte što bi on, ustvari, htio).

No, ne lezi vraže. Nisu ti Turci tako naivni, a daleko od toga da su vojno slabašni. Štoviše, Jusuf, zapovjednik obrane Imotskog i utvrde Topana, ima obećanja turskih velmoža iz nedalekih krajeva kako će mu velikim brojem ljudstva i oružja pomoći krenu li nevjernici na njega.

Stanje je, dakle, na terenu prilično neizvjesno pa providur Mocenigo odlučuje povući potez koji će mu, uvjeren je, donijeti prednost i pobjedu, odnosno osvajanje Imotskog.

Taj je potez – angažiranje Marka Kraljevića da se bori u redovima kršćanske vojske! Razgovor Venecijanca i narodnog junaka je kratak jer je novčana ponuda baš jako dobra. Marko pristaje. Krenut će se na »Imocki«…

Hoće li Imotski, prva crta obrane Turske i »predziđe islama« pasti, ili će »naši« prevođeni Kraljevićem Markom, »najjačim delijom na svitu« ući u Imotski saznat ćete na kraju romana koji će vas zabaviti nizom duhovitosti i komičnih elemenata.

Primjerice, lijep dio romana vezan je uz izbor Marka Kraljevića. Naime, iz generacije u generaciju, po ideji Ante Tomića, sakuplja se narod i na prigodnom natjecanju bira novog Marka Kraljevića.

Kandidati dolaze iz raznih dijelova »regiona« (najviše ih je iz Srbije) te se kroz niz disciplina od kojih je završna guslanje bore tko će od njih nekoliko sljedećih godina biti Kraljević Marko! Naravno, u romanu opisan izbor je urnebesan, a iste reakcije bilježimo i u nizu drugih situacija.

Šarac pije bevandu

Primjerice, čuveni Markov konj Šarac pije bevandu, nikako čisto vino, a Marko se čekajući s vojskom da se krene na »Imocki« hrani na bonove. Svom slugi (a to je Tomo, daleki predak Ante Tomića!) Marko kaže kako jednom na godinu mijenja gaće.

Zna on da je to prečesto, ali što će kad puno drži do higijene! Tomo i fra Lovro su putujući prema Imotskom izmolili 517 Zdravomarija, a cure iz Frankina bordela došle su na super ideju pa od 11 do 12 svakog dana imaju happy hour (u pola redovne cijene!) za »ručni rad«.

Naravno, pred njihovim se kućicama čeka u redu! Lihvar Munib hvali se kako je humanist »jer sve ljude jednako mrzi«, a Markov štitonoša Tomo uz Franku koja se u njega zaljubi brzo shvati kako je »jebanje zabavnije od ubijanja« pa odustaje od vojne karijere i borbe »krst zlatni i slobodu časnu«.

Naravno, ima u Tomićevom romanu i dijelova koji će one nacionalno preosviještene koji nisu skloni humoru itekako naljutiti. Primjerice,Tomić se sjajno poigrava klišejima kroz ratnu pričicu o tome kako su alkari bili dio turske vojske, ali su u jednoj bitci promijenili stranu te »pod vodstvom nekog Milanovića iz Glavica prešli Mlečanima«.

Mnoge će bocnuti i činjenica da vojnici spremni za opsadu Imotskog prema Kraljeviću Marku gaje nekritičko idolopoklonstvo kakvo ljubitelji Thompson zvuka iskazuju prema Perkoviću Marku, a u mešetarenju lihvara Muniba koji financijski potpomaže napad kršćana na svoj turski Imotski lako je prepoznati obrasce trgovanja oružjem između zaraćenih strana tijekom balkanskog klanja devedesetih.

Naravno, ovakvim sekvencama, što mu je i glavni cilj, Tomić uspješno govoreći o prošlosti prikazuje našu sadašnjost i nedavnu prošlost, a uz te društveno-kritičke osvrte često se okreće i ismijavanju općih ljudskih negativnosti.

Gusle najjače oružje

»Od junačkog je djela važniji glas o junačkom djelu«, govori jedan od likova ovog romana aludirajući pritom na činjenicu kako je povijest često izmišljena, fabricirana i netočna u odnosu na stvarnu istinu, odnosno kako je kod stvaranja lika Kraljevića Marka najbitnije bilo ne to što je radio, već što su »guslanjem« o njemu govorile pjesme i narodni pjevači.

Samim time, a to potvrđuje i već pomenuti natječaj za izbor Kraljevića Marka, gusle, a ne sječiva, postaju Markovo najbitnije i najjače oružje. Isto se može reći i za Tomića Antu koji svoj duhovit prikaz mentaliteta slavenskih balkanskih naroda i njihovih tradicija provodi kroz oblik pikarskog srednjovjekovnog romana u kojem se kroz nekoliko rečenica u uvodu svakog poglavlja najavljuje radnja u svakom od 18 poglavlja, sve pršti sarkazmom, ironijom, vicom i komikom.

Uz brdo turcizama Turci govore i čistom dalmatinskom ikavicom. Prenijeti dijalozi su sjajni, poruke jasne i efektne: »Svaki se Bog pravi lip i dobar, a svaki nemilo tuče po nami«, kaže Kata u jednoj raspravi o Bogu i Alahu. Sve u svemu, baš je dobro da je Tomić Ante »ošo« u ajduke!

O autoru

Rođen 1970. u Splitu. Studij filozofije i sociologije završio je na Filozofskom fakultetu u Zadru. Radi kao profesionalni novinar u Jutarnjem listu. Do sada je objavio »Zaboravio sam gdje sam parkirao«, priče, Književni krug, Split 1997; HENA COM 2001. 2. prošireno izdanje; »Što je muškarac bez brkova«, roman, HENA COM 2000. (adaptirano za kazalište; snimljen film 2005., redatelj Hrvoje Hribar); »Smotra folklora«, feljtoni, HENA COM 2001.; »Ništa nas ne smije iznenaditi«, roman, Fraktura 2003. (adaptirano za kazalište; snimljen film »Karaula«, režiser Rajko Grlić); »Veliki šoping«, priče, 2004.; »Klasa optimist«, kolumne, HENA COM 2004.; »Ljubav, struja, voda, telefon«, roman, Jutarnji list 2005.; »Krovna udruga i druge drama (Anđeli pakla)«, drame, s Ivicom Ivaniševićem, Fraktura 2005.; »Građanin pokorni«, roman, V. B. Z. 2006.; »Dečko koji obećava«, kolumne; Europapress holding 2009.; »Čudo u Poskokovoj Dragi«, roman, Naklada Ljevak 2009.; »Nisam pametan«, kolumne, Naklada Ljevak 2010.; »Punoglavci«, roman, Naklada Ljevak 2011.; »Veličanstveni Poskokovi«, roman, HENA COM 2015.; »Pogledaj što je mačka donijela«, zbirka priča, HENA COM 2017.; »Nada«, roman, HENA COM, 2024.

Ahmed Burić o knjizi

»Moglo bi biti da je svako vrijeme isto: u svakom nas čeka neki rat, bivša vlast koja se dodvorava sadašnjoj, a strepi i oprezno čeka buduću, ne bi li joj se, dakako, opet dodvorila i postala njezinom perjanicom.

Da, čovjek je kvarna roba, a nacija i religija u tome dosta ‘pomažu’. Ante Tomić pisac je mentaliteta, jedan od najvještijih koje ovaj jezik ima, a najveća je snaga njegovih djela u ‘slabim’ karakterima kojima pripovjedač udiše život, pokazujući raskoš njihove prevrtljivosti i moralne bijede.

Istovremeno, nepouzdanost je jedna od najboljih osobina pripovijedanja. Zato je bratija iz Tomićevog Imotskog simpatična na onaj način na koji su to Grupa TNT ili Crna Guja.

Svi su, dakle, ratovi suštinski isti, samo je pitanje koliko će tko iz njih izvući. Kompleksnost odnosa između naroda na Balkanu najlakše je pokazati prostitucijom, lihvarenjem i potkazivanjem.

Tu nijedan naš narod puno ne zaostaje za drugim – jer mentalitet je zajednički. Kad se jednom bude pisala historija našeg doba, ne bi bilo loše napraviti konzultacije s Tomićevim antiherojskim likovima.

U njima je više istine o svima nama, nego u mitomaniji koja nas je u jednom smislu i dovela tu gdje smo sad. Bilo kako bilo, čitajte kako je Tomićev Kraljević Marko ‘oslobodio Imotski’.

To je jedno od sigurnijih oruđa kojima se može doskočiti mogućoj sutrašnjoj interpretaciji da ga ne oslobodi neki drugi Marko. Jer, kad imate gusle, to najvažnije oružje Kraljevića Marka – svijet je vaš. A ne samo Imotski«, napisao je književnik Ahmed Burić.