ZAGREB – Kič je danas jedna od estetičkih kategorija, dakle jednako tako dio sociologije masovnog ukusa, kao i antropologije i kulturalnih studija, gdje ima vatrene zagovornike. Kič, međutim, već od svog službenog nastanka u vrijeme industrijske revolucije i masovne proizvodnje ukrasića i ukrasa ima i žestoke protivnike. Iako je do 21. stoljeća stekao muzeje i status »utješnog diskurza«, za kojim kapitalistička kultura veoma rado poseže jer pojednostavljuje i vrijednosti i tehnike stvaranja umjetničkog djela, postoje i kritičari (kao i umjetnici) koji točno znaju zašto kič nije bezazlena orijentacija.

Od modernističkog Hermanna Brocha nadalje, mnogi analitičari komercijalne umjetnosti ukazuju da je problem kiča svjesno ukidanje svake kritičnosti (kič zato cvjeta u totalitarnim režimima). U kič univerzumu sve je »automatski« dirljivo. Jer čak i ako je tragično, ta je tragika obavijena zalaskom sunca ili popularnom pjesmicom. Kič je, dakle, apologija općeg mjesta. U Parizu to je suvenirčić Eifellova tornja, u Milanu majica s pretiskom Da Vincijeve »Posljednje večere« kao modne dekoracije, u književnosti to su rime pune izlizanih fraza ili romani napravljeni točno po leksičkim, sintaktičkim i kompozicijskim formulama žanra. Možemo to i ovako reći: kič je sve ono što narod »odmah prepoznaje«, a samim time i lako prihvaća.

U Zagrebu se na Festivalu svjetskog kazališta kič pojavio s predstavom »Mami« Marija Banushija, koja je dio publike očarala razglednicama banalnih scenskih efekata (žena i muškarac stoje stidljivo goli ispod vela – vjenčanje; očaj kao zaranjanje glave i duge kose u scenski akvarij; starost kao prematanje pelena ženi koja djeluje kao dezorijentirano novorođenče i nema nikakvih tragova osobnosti i slično), dok je drugi dio publike, u koji spada i vaša kritičarka, jedva progurao ovu predstavu a da protestno ne napusti izvedbu. Pogotovo ako ste ikada vidjeli predstave Romea Castellucija, koji se također služi samo scenskom slikom (s minimalnim količinama teksta), ali ta je slika u pravilu subverzivna. Kod albanskog redatelja Marija Banushija scenska slika je tapeta iz kataloga koji prodaje Castellucija po znatno nižim cijenama.

Kič viktimizacije

Kič voli mistifikacije i lažne arhetipove (pravi su arhetipovi, slušamo li Karla Junga, duboki i puni kontradikcija). Evo recimo predstava »Mami« govori o tome da mame imaju težak život, ali onda umiru s anđelima koji ih drže za ruku. One rađaju u mukama (obavezno golo žensko tijelo i stenjanje), a onda ih u najzrelijoj dobi, slično tupoglave (ali sada i dementne) u naručju nosi njihov sin. Majke su, naime, svete i bezlične. One su velike maternice koje rađaju, zatim su vrlo brzo velika bijela pelena puna urina koja prati inkontinentno žensko tijelo prilikom opraštanja od života. Majčina se kućica (element scenografije) stalno smanjuje, ista ulična lampa u nekoj neodređenoj pustoši sveudilj isto gori, nema nikoga tko je tim majkama prijatelj ili bliska osoba (dosta logično s obzirom da nisu ličnosti, nego simboli), nema čak ni susjeda, a pogotovo nigdje na vidiku nema očeva ili bilo koga tko bi zajedno s »majkom« nosio životne terete. Ne: majka je kristovska žrtva u okrutnom svijetu. Kad radite s tako brutalno banalnim stereotipovima dosta je logično da jedan dio publike zagrize udicu: oh, jadne naše majke, sirote majčice kao takve, kako je svijet okrutan prema majkama, a u svakoj od njih je djevojčica koja samo želi voziti bicikl i smijati se (opet jedna klišej-slika iz nijeme predstave). Banushi kao da progovara iz nekog pseudoreligioznog kuta, u kojem ga nikad nije dotaknuo ni feminizam ni klasna kritika ni činjenica da su žene snažne i suverene protagonistice čak i na ratištima (o čemu je recimo Brecht napravio sjajnu dramu pod nazivom »Majka Courage«), a niti bilo kakvo iskustvo KONKRETNOG majčinstva. Jer sve je ovdje općenito, generalizirano, tipsko – i samim time lažno.

Smijemo li se rugati kiču?

Susan Sontag napisala je odličan esej o tome da Cervantes kroz lik Don Quijotea ismijava kičerski senzibilitet masovne popularnosti viteške romanse, pri čemu velik dio čitateljske publike još od renesanse do danas uživa i u samom ismijavanju kiča, ne samo u njegovom slijepom prihvaćanju. Na Festivalu svjetskog kazališta već smo se susretali s različitim vrstama kiča, nekad šarmantnog, nekad banalnog, nekad pompoznog, nekad duhovitog, jer tko je imun na bar neku dozu prezaslađenosti? Ali moram priznati da se ne sjećam predstave koja mi je bila toliko promašena u svojoj »velikoj temi« majčinstva kao ova Banushijeva. Možda zato jer majčinstvo za ovu predstavu nije istraženo kao socijalni fenomen (što je recimo slučaj u predstavi »Majke« Kolektiva Igralke i Rajne Racz), niti je ukorijenjeno u neki konkretni društveni poredak, nego se svelo na općeniti redateljski osjećaj naivne patetike prema nekoj imaginarnoj »nad-majci«. Nema dvojbe da se kultura, navikla na patetiku Djevice Marije, spremno lijepi za ovakve slike. Ali izvjesno je i da je umjetnička kvaliteta Banushijeve predstave prekrižena u korist vjerskih sličica slabe dramaturške razrade.

I da odgovorimo na pitanje smijemo li se rugati kiču: naravno da smijemo, kič je u svim varijantama shvaćen kao potrošna, laka roba. Istovremeno, on i apetit za »obožavanjem«, koje u kič-odnosu mora biti neupitno i svedostupno; »demokratski« općeprepoznatljivo. Obožavanje figure majke inače u samoj umjetnosti postoji sve od figurica Vilendorfske Venere, raskošno popunjenog paleolitičkog kipića starog oko 25.000 godina. No, izgleda da se u našem aktualnom vremenu kič-majkama prilazi mnogo konzervativnije nego u doba paleolitskih kipara, jer je čak i ljepota ženskih tijela na Banushijevoj pozornici podešena na mladenačku vitkost, besprijekornu zategnutost kože i fizičku ljepotu po uzoru na ranu adolescenciju (samo je boja kose bijela). Nema, dakle, ženskog tijela kao mape konkretnih životnih iskustava. Kako je napisala utjecajna sociologinja majčinstva Ann Oakley: »Naša koža je vrlo detaljan muzej kojeg se ni za što ne želimo odreći: svaka bora, svaki nabor, predstavlja dobivenu bitku s vremenom.« Glatke kože Banushijevih izvođačica i izvođača kao da nam nude »plastifikaciju« starenja, što je još jedna zona izbjegavanja istinite perspektive od koje na toliko načina strada ova slikovnica-klišej.