RIJEKA – Međunarodni festival malih scena Rijeka, njegovo 27. izdanje, otvorila je predstava »U agoniji« u izvođenju Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu i u režiji Ivice Buljana. Riječ je o drugoj drami iz glembajevskog ciklusa i najizvođenijem komadu Miroslava Krleže praizvedenom 1928. u Zagrebu. Nakon brojnih uprizorenja, režijski pristup Ivice Buljana te adaptacija teksta i dramaturgija Vida Adama Hribara uspjeli su donijeti drukčiju, novu interpretaciju Krležina antologijskog teksta. Buljanovu predstavu nedavno smo gledali na Marulićevim danima u Splitu, gdje je izvedena na velikoj pozornici, a tako se izvodi i u matičnom HNK-u Zagreb. Na riječkom Festivalu malih scena postavljena je na nešto manjoj pozornici HKD-a na Sušaku, s smanjenim gledalištem, čime je predstava dobila na komornosti, intimnosti, dok su glumci bili u neposrednijem, bliskom kontaktu s publikom, što i jest jedna od specifičnosti Međunarodnog festivala malih scena.

Zenitistička scenografija

Podsjetimo, Krležina drama »U agoniji« prvi put je objavljena u varijanti s dva čina (1928.), a preradba završetka drugog čina, kao i dodatak trećega čina (1958.) prvi se put pojavljuju u izdanju iz 1962. godine. Redatelj Ivica Buljan odabrao je prvu verziju drame iz 1928. godine, upućujući tekstom na ekranu i na noviju verziju. Krleža u svojem tekstu daje detaljan opis likova, kao i precizne didaskalije, objavljujući i »Upute režiseru«. Poštujući Krležin tekst, Buljan i njegov dramaturg odmiču se od autorovih sugestija i uputa, kreirajući vlastiti okvir izvedbe u kojemu je postavljen ljubavni trokut barun Lenbach – Laura Lenbach – dr. Ivan pl. Križovec. Scenograf Dalibor Martinis, hrvatski likovni i videoumjetnik, prostor i vrijeme drame naznačio je vizualnom inspiracijom u zenitizmu, avangardnom (ekspresionističkom) pokretu u srpskoj književnosti 1920-ih, nazvanom po časopisu Zenit. Zenitisti i ekspresionisti dali su svoje viđenje poratnoga čovjeka kao izraz posljedica Prvog svjetskog rata, odnosno intelektualaca, emocionalno i živčano rastrojenih.
Osim apstraktne, »zenitističke« scenografije, u predstavi se pojavljuju i figure Avangardista (Marin Klišmanić) i Muzičara (Ivan Colarić), a na kraju prvog čina, nakon Lenbachova samoubojstva, Avangardist u mikrofon izgovara »Turpitudu«, »paranoično-didaktičku rapsodiju« jednog od pokretača srpskog i regionalnog nadrealizma i avangarde Marka Ristića, s kojim se Krleža družio. U tom avangardističkom duhu zamišljeni su i kostimi Ane Savić Gecan koji sadrže, što je napisao Krleža, i »neku tihu dekadentnu tugu salona«.

Nova hrvatska Laura

Pomalo hladan vizualni aspekt predstave u kontrastu je s dramskim tenzijama koje se odvijaju među likovima, koji postupno postaju sve razdvojenijima, distanciranima i otuđenima među geometrijskim oblicima Martinisove scenografije. Miroslav Krleža svoju Lauru opisuje kao »iskrenu, otvorenu, prirodnu, nenamještenu, nerafiniranu i duboko refleksivnu«. Nova Laura Lenbach hrvatskog teatra, Nina Violić, gradi i interpretira ovaj lik iz svoga scenskog habitusa, pridajući Lauri crtu ironije, pa i cinizma, buntovnosti naspram sputavajućeg patrijarhata. Premda je Laura u moćnoj, ekspresivnoj glumačkoj igri Nine Violić samopouzdana, samosvjesna i poduzetna, ona se činom samoubojstva ipak afirmira kao žrtva i time je tragična junakinja. Laura nije stereotipizirana, nije fatalna žena, a nije ni žena svetica. Ona je jedan od izdanaka glembajevske loze koji u sebi nosi otrovnu glembajevsku krv te je vode strast i tjelesno, što dolazi do izražaja u interpretaciji Nine Violić. Međutim, ne vodi je isključivo to jer je ona ipak željela pronaći pravu ljubav i komadić sreće u životu, no na kraju dolazi do tragične spoznaje da njezin ljubavnik nije ništa bolji od njezina supruga.

Krešimir Mikić i Nina Violić u prizoru predstave / Snimio Mateo LEVAK

Poput krimića

Ivica Buljan postavio je »U agoniji« poput kakvog napetog psihološkog krimića, u čijem su središtu jedna žena i dva muškarca. Baruna Lenbacha, Laurina supruga, tumači Krešimir Mikić koji je utjelovio, Krležinim riječima, »simbol agonije čitavog jednog carstva«. On je alkoholičar i propali plemić koji nemilice troši Laurin teško zarađeni novac na piće i karte. Laura je umorna od takve životne situacije, svojevrsne pat pozicije u kojoj se nalazi, i ponekad joj se čini da bi bila sretnija da njezina supruga više nema. To će se Lenbachovim samoubojstvom i ostvariti, no nakon toga drastično se mijenja i odnos između Laure i njezina ljubavnika. Dijalozi Laure i Križovca u drugom činu svojevrsna su mučna istraga na putu do istine i razotkrivanja Križovčeve dvoličnosti i dijaboličnosti. Livio Badurina igra Križovca kao hladnog i proračunatog zlostavljača, ispod čije se »savršene učtivosti« krije neurotična figura (nervozu otkrivaju pokreti nogu i ruku u inače kontroliranoj Badurininoj gesti, a izdvojimo i njegov rutinerski seks s Laurom za vrijeme kojeg pogledava u ručni sat).
Ključan dramaturški trenutak je onaj kada je Laura izgubila živce i kada je pokušavala ubiti leptiricu, o kojoj duhom odsutan Križovec hladnokrvno govori u trenutku Laurine ispovijedi. Taj motiv leptirice najava je njezinog suicidalnog čina. U predstavi se još pojavljuje lik grofice Madeleine Petrovne, manikirke, ruske emigratice, koju tumači Ksenija Marinković. Petrovna je deklasirana emigrantkinja, a njezinim likom Krleža u svoju dramu uvodi i temu »fantoma lezbijstva«.