Inspiracija za ono što stvaramo dolazi zaista u različitim formama. Može to biti banalna sitnica, predmet, pojava, odnos, sve do kojeg fenomena, umjetničkog djela ili pak same osobe koja stvara, umjetnika, ukazat će nam na to naš sugovornik koji je i sam, govoreći strastveno o plesu i o inspiraciji za svoje radove, prenio dio svoje strasti te na neki način i postao svojevrsna inspiracija glede svojega promišljanja o umjetnosti. Kako stvara, crpeći inspiraciju svuda oko sebe, ponekad iz onih naizgled efemernih pojedinosti, kako je nastala njegova predstava »Grand Finale: The Turtle and the Phone Booth«, koja će premijeru imati sutra u riječkome HNK-u, otkrio nam je jedan od najtraženijih koreografa eklektičnoga plesnog potpisa, vokabularnog nizanja, nesvakidašnjih odabira te jedinstvenog viđenja (suvremenog) plesa – Nadav Zelner – koji je u riječko kazalište doslovno utrčao nakon premijernoga prikazivanja njegove posljednje predstave u njemačkome Wiesbadenu.

Brojne suradnje

Izraelski koreograf prepoznatljiva plesnoga jezika potpisuje radove za neke od najpoznatijih svjetskih plesnih kuća, za Bolshoi Ballet, Nederlands Dans Theater, Kineski međunarodni balet Chongging, Gautier Dance Stuttgart, Staatsbalett Hannover te mnoge druge, a riječka je publika njegov rad imala prilike upoznati u prošloj sezoni, kad je koreografirao minijaturu »Medium rare«, što je i simbolično i doslovno bila završnica plesne večeri »Transparada«, jednako kao što će, vjerujemo, i aktualna predstava biti u punom smislu te riječi – veliko finale.

U razgovoru s ovim komunikativnim i pristupačnim 31-godišnjim koreografom svjetskog glasa prije svega nas je zanimala simbolika naziva predstave »Grand Finale: The Turtle and the Phone Booth«, a kako je pojasnio, »grand finale« u nazivu odnosi se na sadašnju Upravu kazališta, to jest sam Balet HNK-a Ivana pl. Zajca, kojem je, kao što znamo, ovo posljednja sezona. S obzirom na to kao posljednja baletna predstava, velika završnica, odabrana je upravo – »The Turtle and the Phone Booth«.

Foto Petar Fabijan

– Što se tiče samoga naziva predstave, ovdje zapravo govorim o temi doma – što dom znači, što je uopće dom, gdje je dom i tko ga treba. Naime, u posljednjih šest godina moj se život svodi na prostorno izmještanje, na skok s jednoga mjesta na drugo, tako da ne postoji neko stalno mjesto na kojem se nalazim. Takva me životna situacija nagnala na razmišljanje o domu, na propitivanje te teme. Smatram da kornjača u pravome smislu simbolički ukazuje na dom, jer je njezin oklop ujedno i njezina kuća, njezin dom, koji uvijek nosi na svojim leđima. Tako se i ja ponekad osjećam kao kakva kornjača, kao prtljaga. No to je cijena koju očito moram platiti, jer radim ono što volim. Uz to, i inače volim kornjače i osjećam neku povezanost s njima. S druge strane, telefonska govornica je u nazivu, zato što ćemo na pozornici i imati jednu takvu govornicu, no onu ispovjednu, personalnog karaktera, kaže Nadav.

Ispovjedni ton

Uz koreografiju i glazbu, najavljuje, bit će tu i trenutaka u kojima će plesači simbolično uspostaviti poziv, sa svojim roditeljima, djedovima i bakama, prijateljima, s kojima će dijeliti svoje probleme, što se dakako promatra u suodnosu s domom i s udaljenošću, kao cijena koju i oni moraju platiti zbog toga što rade ono što vole.

Foto Petar Fabijan

– Ne radi se samo o temi doma, već i temi pripadanja. Plesači su podijelili neke iskrene i lijepe priče, vrlo emotivne. Plesačica rodom iz Japana podijelila je svoju emotivnu priču o baki koja se brinula za nju tijekom cijeloga djetinjstva, a zbog udaljenosti joj, prije nego je baka preminula, nije uspjela reći ni zbogom. Nadalje, jedan od plesača još od malih nogu se selio zbog školovanja, tako da nema jedno mjesto koje osjeća kao svoj dom, pa zbog toga, znajući da će možda u dogledno vrijeme biti negdje drugdje, ne uspijeva se vezati za druge. Također, tu je i plesač koji je u vrlo ispovjednom i iskrenom tonu pričao o boji svoje kože te o nemogućnosti povezivanja ili »osjećanja« svojih pravih korijena. Tu je i plesačica koja u Rijeci živi gotovo šesnaest godina, ima obitelj i djecu, no još uvijek se ne osjeća kao da je doma. Sva ta plesačka iskustva i unutarnja previranja pokazuju kako je zanimljiv i zapravo predivan način na koji oni promišljaju o temi doma i pripadnosti. S obzirom na to, za njih se, kao i za mene, radi o procesu, uz prisutan unutarnji konflikt i dilemu. Svi mi imamo nešto zajedničko; nismo doma zbog toga što imamo svoje snove, ciljeve, pa plaćamo određenu cijenu. Neki, naravno, odluče ustrajati na tome putu, a neki odluče prekinuti ga, objašnjava koreograf personalnu notu predstave te dodaje da su spomenute osobne priče plesača i plesačica poslužile i kao sredstvo motivacije i poticanja, da što više sebe daju u samu predstavu.

Zaokružena cjelina

Sam ples, kostimi, scenografija, kao i glazba, ilustrira, čine jednu zaokruženu cjelinu, a sve je zapravo premreženo i vrlo povezano, pa i onaj neočekivan glazbeni odabir koji čini glazba benda Deep Purple te glazba Ennia Morriconea.

– Glazba koju koristim u osnovici je rock-metal, recimo Deep Purple, no i ona zapadnjačka glazba, nazvat ću je tako, miks countryja i spaghetti vestern autora, primjerice ona Ennia Morriconea, glazba kakvu bi Tarantino koristio u svojim filmovima. No glazba nije miksana, već je raspoređena tako da žanrovski različiti dijelovi stvaraju različitu atmosferu, generiraju različite osjećaje. Cilj mi stoga i jest odvesti gledatelja na svojevrsno putovanje, da ga ne prati isti osjećaj cijelo vrijeme. Stoga za spomenutu kombinaciju glazbenih predložaka zaista osjećam da funkcioniraju kao jedna cjelina te, uz plesače, kostime, scenografiju, upućuju na (ne)pripadnost. Moji radovi inače naginju onom fantastičnom, nadrealnom, no ovo djelo, iako ima fantastičnoga, ipak preteže na onu realističnu stranu, jer ima biografske i dokumentarističke odrednice. Vizualno gledajući, odlučio sam se za neku varijantu koja bi bila više »dnevna«, jednostavnija i iskrenija. Naravno, autentičnost se osjeća u svakome trenutku. Uzimajući u obzir osobne priče i razmišljanja, jasno je da se radi o intimnoj predstavi, pa smo se baš zato odlučili da na kostimima svakog od plesača bude isprintano njegovo vlastito lice, ističe Zelner te dodaje da se u svojim radovima koristi tradicijski različitu glazbu, od irske, arapske do tuniške.

Prisutna autentičnost

Na pitanje glede koreografske strukture predstave, potencijalnih ponavljajućih i prepoznatljivih obrazaca, jer njegova ranija predstava »Medium rare« imala je ABA strukturu, kaže da se u ovoj predstavi, s obzirom na to da je cjelovečernja, spektakl, odlučio poigrati s tenzijom te uvesti neke i za njega nove elemente.

– Teško mi je govoriti o tome s nekim određenostima, jer smatram da će svatko predstavu doživjeti na svoj način. No svakako se tenzija mijenja, nije uvijek ista, pa ni osjećaji koje predstava koja bi trebala imati poetsku završnicu, generira. Što se tiče obrazaca i pokreta, mislim da će oni koji su zapazili moju prvu koreografsku minijaturu za riječki HNK i u ovoj predstavi prepoznati moj koreografski potpis, odnosno moj plesni jezik. Kao što sam ranije natuknuo, iako me na karijernom planu prati uspjeh, istovremeno je u mene postojan osjećaj nepripadnosti. Ova predstava ima personalnu notu, pa i radim neke neuobičajene stvari – nekad vičemo, inače ne koristim tekst, dok sad imamo monologe, neki će i pjevati pjesmu, a imat ćemo i videozapis. Moji radovi naginju onom fantastičnom, nadrealnom, no ovo djelo, iako ima fantastičnoga, ipak preteže na onu realističnu stranu, jer ima biografske i dokumentarističke odrednice. Vizualno gledajući, odlučio sam se za neku jednostavniju i iskreniju varijantu, tako da se autentičnost osjeća u svakome trenutku, ističe Zelner te nadodaje da je predstava nastala istraživački, a uz osobne priče plesača dio je tog procesa bilo i intervjuiranje beskućnika koji su također govorili o svojoj životnoj situaciji u kontekstu pitanja doma.

Tabula rasa

Upitavši ga za sam proces nastanka predstave, odnosno je li cijela predstava njegova ideja, ili je, s obzirom na prednaziv koji upućuje na veliku završnicu, dobio neke upute i smjernice iz riječkoga HNK-a, kaže da je o tome što želi ispričati svojim plesnim jezikom počeo razmišljati nakon što su ga kontaktirali iz HNK-a Ivana pl. Zajca, no imao je posve slobodne ruke. Inspiraciju za ovu predstavu, no i za svoje druge, govori, pronalazi u svojoj okolini, u svemu onome što ga okružuje, dok za upotrebu elemenata koji su dio popularne kulture pak naglašava kako se zapravo radi o mnogo elemenata koje svatko tumači iz vlastite perspektive.

Foto Petar Fabijan

– Inspiraciju i za ovu predstavu i za druge pronalazim u svemu onome što zapazim, u svakodnevnim stvarima, čak i običnim, bila to neka stvar, pojava, odnos. Definitivno se ovdje radi o jako puno, tisuću, priča; neke su inspirirane rockom, neke zapadnom glazbom, morem, pa čak i mojom majkom. Mogu biti inspiriran i našim razgovorom, kavom. Predstava u smislu brojnosti priča može značiti sve, no na kraju su to jedne puzzle – moj plesni jezik. Istraživanja neke određene teme kojom se bavim svojevrstan je istraživački proces u kojemu propitujem određene stvari, postavljam si pitanja, tražim odgovore, poveznice, pa je to onda i terapeutski proces za mene, kojime otkrivam nove stvari o sebi i upoznajem samog sebe još više. Svaka predstava, to jest svaka koreografija, novi je projekt, s novim plesačima, atmosferom i osjećajem, kostimima i s glazbom, tako da počinjem, kako bi se reklo, tabula rasa i sve stvaram naslijepo, u studiju, s plesačima, opisuje Zelner te dodaje da je, osim različitim kulturama i ljudima, inspiriran i različitim filmovima, a njegov omiljeni je mjuzikl »Pjevajmo na kiši« iz 1952. godine.

Plesač kao kameleon

Sve o čemu govori, priča dalje, ima i drugu stranu, pozadinu, tako da i od plesača u kompleksnosti cjeline zahtijeva da budu svojevrsni kameleoni, jer biti dobar plesač mnogo je više od samoga plesa.

– Tražim od plesača da budu u drugoj dimenziji, ne da budu samo sada i ovdje, već da shvate da fantazija, trenutak u kojem se nalaze, ima različite slojeve. Dio je tehnike da plesač bude prisutan na jednome mjestu, no u tri različite priče, da bude sposoban djelovati s obzirom na istovremenost radnji. Balet je nešto vrlo estetsko. Postoji, dakako, i priča i pokret, no ako govorimo o suvremenome svijetu, barem iz moje perspektive, danas nije dovoljno samo plesati. Ako nema nečega u pozadini, ako se radi samo o tehnici, neće uspjeti. Za mene izvrstan ili dobar plesač mora biti kameleon, ne zbog spomenute slojevitosti i više priča, ili različite atmosfere, nego zato što sve to treba izgledati u neku ruku prirodno i treba teći vrlo glatko. Mogu reći da sam stopostotno u pokretu, no sam proces nastanka predstave nije brz, teče sporo, jer stvaram svoj vlastiti plesni jezik, tumači Nadav.

I njegovi prijašnji koreografski radovi za druge plesne kuće također su vizualno prijemčivi te narativno kompleksni, što se može vidjeti po dostupnim YouTube najavnim videozapisima, također i po nekim fotografijama koje nam je pokazao tijekom našega razgovora. Glede inspiracije i prošlih radova, predstave »Medium rare« za riječki HNK, no i »Bedtime Story«, za Nederlands Dans Theater, objašnjava kako se u svakome periodu života odluči za jednu temu, odnosno problem, koji želi plesno obraditi.

– U ovoj se predstavi radi o domu, a predstava »Medium rare« odnosila se na period u kojem sam prekinuo vezu, dok je još bilo svježe i u trenutku kad se moje srce nadalo da ipak postoji mogućnost povratka. Odnos prema domu i pripadnosti nešto je što me oduvijek prati, a trenutno sam u periodu kad intenzivno promišljam o tome. Priča oko nastanka predstave »Bedtime story« posebno je zanimljiva. Naime, mnogo sanjam i sjećam se većine svojih snova, pa pamtim tako i ponavljajuće snove o zmijama, a zadnji je bio prije koji dan. No, s obzirom na učestalost snova općenito osvijestio sam činjenicu da je onaj trenutak prije nego se probudiš, dok još uvijek spavaš, zapravo trenutak kad snovi postaju stvarnost, tumači koreograf.

Umjetničko stasanje

Glede svojega plesnog puta naglašava kako nije završio nikakav fakultet, već je išao u umjetničku srednju školu, u kojoj je imao satove baleta, suvremenog plesa i kompozicije, dakle svojevrsne koreografije, no nije studirao koreografiju. A ljubav prema plesu, kaže, prati ga od malih nogu.

Foto Daniel Kaminsky

– Ljubav prema baletu i prema koreografiji svakako je povezana, no ti su se interesi iskristalizirali u različitim životnim razdobljima. Još od malih nogu, negdje u dobi od četiri ili pet godina počeo sam plesati, sa sedam godina otišao sam u jazz studio, a s četrnaest sam upisao umjetničku srednju školu. Koreografske vještine otkrio sam u srednjoj školi, jer smo uvijek imali neku zadaću, morali smo nešto osmisliti, i uvijek sam bio uzbuđen oko toga. Rezultat je uvijek bio dobar i često su isticali moje koreografske zadaće, pa sam tad shvatio da je to ono što želim raditi. Naravno, tu je i ljubav prema samome plesu, no nakon nekoliko godina profesionalnog plesa smatrao sam da nisam dovoljno dobar u tome, te zaključio da bih se trebao posvetiti koreografiji, jer se tu osjećam puno sigurniji, no isto tako osjećam i da kao koreograf imam puno više toga reći, priča nam Zelner.

U svom nevelikom, no istaknutom i priznatom radnom vijeku uz ples i koreografiju, priča, snimao je i kratke videe i reklame, nešto i za TV, počeo je i raditi mjuzikle, pa, kako sam smatra, njegovu personu čine tri umjetničke strane.

– S obzirom na ono što sam radio i s obzirom na moje preference, na neki sam način prožet trima umjetnostima – tu je suvremeni ples, što jesam ja, jer volim to i radit ću to do svojih posljednjih dana, tu je kinematografsko iskustvo i želje vezane za snimanje filmova, čak i u Hollywoodu, o čemu razmišljam i na čemu radim, a tu je i samo kazalište kojemu se želim vratiti. Zapravo želim na neki način spojiti suvremeni ples i kazalište, pronaći prave predstave i prave priče koje me mogu predstaviti. U kazalištu postoji određena priča, predložak i određeno vrijeme u koje je priča smještena, čega se moraš držati, što je u redu, no također želim i svoju slobodu, govori Nadav te dodaje kako već ima neke ideje za dugometražne plesne filmove.

Jezik komunikacije

Kao što ni njegova djela nisu jednoznačna, tako, jasno je, ni njegovo poimanje suvremenog plesa i plesača, time i načina dohvaćanja publike, nije jednoznačno.

– Ples je jezik, način komunikacije, to nije samo način na koji plesač drži nogu. Zato i plesače tražim da ne plešu, jer mi nije da samo plešemo. Ako nisi dovoljno iskren u onome što radiš i ne znaš što radiš, meni to automatski dosadi te sam u potrazi sam za nečime novim na pozornici. Također, jezik je zasićen i može u trenutku postati kaos, tako da treba vjerovati i biti, kao i balansirati energiju. To se, dakako, tiče i publike, jer nije da svatko voli ples i zna što je pirueta ili »grand battement«, a ja želim doprijeti do svakoga. Baš zato, ako neću do gledatelja doprijeti koreografijom, onda želim glazbom, a ako ne uspijem glazbom, onda želim vizualnim kodom. Želim da ples bude jedno sinestetičko iskustvo, da ljudi otkriju plesni jezik i da se povežu s njime, što i jest moja misija, zaključuje Zelner kojeg čeka još jedan cjelovečernji koreografski angažman za nizozemski NDT, kao i još jedan u Dortmundu, a takvi, cjelovečernji, dodaje, draži su mu od minijatura, jer se može bolje izraziti te istraživački detaljnije pristupiti samome procesu u kojem očigledno uživa.