Razgovor uoči premijere u ZKM-u

Dora Ruždjak Podolski: ‘Naša je kulturna strategija loša, a pitanje je postoji li uopće’

Ante Peričić

Priče se dotiču tema vezanih za muško-ženske odnose - Dora Ruždjak Podolski / Foto DAVOR KOVAČEVIĆ

Priče se dotiču tema vezanih za muško-ženske odnose - Dora Ruždjak Podolski / Foto DAVOR KOVAČEVIĆ

Danas se toliko sve mijenja da brak, kao takav, gotovo izumire, odnosno imam osjećaj da više nitko ne vjeruje u njega. Zato mi je bilo zanimljivo baviti se ovom temom jer primjećujem da se nešto mijenja



Iza Dore Ruždjak Podolski, jedne od naših najznačajnijih suvremenih kazališnih redateljica, šest je sezona na čelu Dubrovačkih ljetnih igara, vjerojatno najvažnijeg hrvatskog festivala.


Unatoč tome što organizacija tako obimnog projekta iziskuje puno vremena, svih je ovih godina uspješno vodila festival istovremeno bivajući živo prisutna na velikom broju domaćih pozornica. Nakon što ju je, reći će, ‘Črna mati zemla’ gurnula u punom sjaju u dramski teatar, u Zagrebačko kazalište mladih vraća se upravo danas i to s predstavom ‘Moj muž’ po pričama Rumene Bužarovske i u dramatizaciji Tomislava Zajeca. Redateljica će, u narednim redcima, kazati kako smo mi svi pomalo i formalisti i liberali te tako, po tko zna koji put, potvrditi onu staru koja kaže ‘extrema sunt vitiosa’, što će reći – krajnosti su pune mana. U foaje ZKM-a uletjela je Ruždjak Podolski sa širokim osmijehom, s vrata odgovarajući na naše, nimalo kuriozitetno pitanje – kako ste?


– Dobro sam! Ispunjeno. Imam povjerenje u glumce da će izvesti predstavu u najboljem mogućem obliku i dati sve od sebe jer su takvi bili i tijekom čitavog procesa. Tehnički smo predstavu osigurali – nema nikakvih zapinjanja i dilema. Sretna sam da smo u završnici. Uvijek sam uzbuđena i uvijek se malo pribojavam publike i kritike, odnosno ne pribojavam se, nego je uvijek to jedna vrsta suočavanja s javnošću.


Postoji li strah od mogućeg nerazumijevanja od strane spomenutih dionika?




-Postoji, ali to više nije strah. Pomirila sam se s time. Svatko ima pravo na svoje mišljenje i na svoje viđenje, ali moram odmah reći da, kao već iskusna redateljica s tridesetogodišnjim iskustvom, malicioznost vidim iz aviona.


Ima li je, u našoj kritici?


-Dakako, prepoznajem je. Prije me to užasno pogađalo, kada sam bila mlađa, a sada, s ovim godinama i stažem, samo vjerujem u karmu (smijeh).


Raspad bračne institucije


Lani je istoimena predstava JDP-a pobrala nagrade na Međunarodnom festivalu malih scena i igrale su je samo dvije glumice. ZKM-ov ‘Moj muž’ nosi neke preinake, ne samo u sadržajnom smislu, već je i sama podjela voluminozna.


-‘Moj muž’ se igrao i u Ljubljani i u Skopju, prvi smo u Hrvatskoj, ali ne na prostorima bivše države, ali valjda je tako moralo biti. Zaista mogu tvrditi da sam se toga sjetila 2018. i prepoznala sam tu literaturu na dubokoj, intuitivnoj razini, no trebalo je pričekati neko vrijeme za realizaciju. Operiram tako da, kada moj impuls proradi i kada mi nešto iznutra govori, ne naglim već uvijek čekam pravo vrijeme. Kada sam radila ‘Črnu mati zemlu’ imala sam isti poriv, otišla sam kod Snježane Abramović i ponudila joj taj komad. Sve se, jednostavno, poklopilo, a tako je i ovoga puta.


Prizor iz predstave »Moj muž« / Foto ZKM


Predstava se uglavnom bavi iskustvom žena u braku i u patrijarhalnom društvu. 2018. ste, kažete, prepoznali tu priču na intuitivnoj razini, znači li to da ste i intrinzično bili motivirani baviti se ovim tekstom, odnosno da je vaše životno, u ovom slučaju bračno iskustvo, korespondiralo s tekstom?


-Moje bračno iskustvo je relativno kratko, ali ovdje je brak samo poligon i velika metafora za međuljudske odnose, tj. odnose između žena i muškaraca. Danas se toliko sve mijenja da brak, kao takav, gotovo izumire, odnosno imam osjećaj da više nitko ne vjeruje u nj. Zato mi je zanimljivo bilo baviti se ovom temom jer primjećujem da se nešto mijenja. Nemam, do kraja, odnos prema tome. Ne mogu reći da sam ravnodušna prema raspadu bračne institucije, zapravo mi je žao jer, kada bi se sada našla neka osoba, koje trenutno zbilja nema, ja bih možda opet ušla u brak, čisto da utvrdim gradivo i vidim o kakvoj se fenomenologiji radi (smijeh).


Što možemo očekivati od predstave? Čini mi se da samo dvije glumice iz cijelog ansambla nisu u podjeli?


-Tako je. Imamo 13 žena – 12 iz ansambla i gošću Ivu Kraljević te sedmero muškaraca. Numerološki zanimljive brojke – 13 i 7. Iako je velika podjela, nisu čitavo vrijeme svi zajedno na sceni. Obradili smo pet priča iz ‘Moj muž’ i dvije priče iz ‘Nikamo ja ne idem’. Inzistirala sam na priči ‘Osmi mart’ koja, u sebi, sadrži potencijal za masovne scene jer se radi o studentskim prosvjedima. Tomislav Zajec je to ispoštovao i ta je priča okosnica, kao nekakav danse macabre koji čitavo vrijeme tinja i predstavlja društvenu sliku koja je, u pozadini, uvijek prisutna i koja je suprotstavljena intimnim pričama koje se dotiču raznoraznih tema vezanih uz muško-ženske odnose.


Svi smo mi pomalo i formalisti i liberali

 


Kakav je bio vaš obiteljski odgoj?


– Treća sam generacija umjetnika i prilično sam patila jer je tata po cijele dane skladao za klavirom, a mama je imala čudno radno vrijeme u kazalištu te sam bila nesretna što moji roditelji nisu kao i svi ostali. Nije u mojoj sredini bilo striktnih pravila, dapače, odgojena sam u liberalnom duhu. Kada sam se udavala, onda sam uspjela, od treme i zbunjenosti, oženiti svoga supruga riječima: »Ja, Dora, uzimam tebe, Pavla, za ženu«, ha,ha,ha. Sjećam se da je mom tati u tom trenutku bilo izuzetno neugodno, vidjelo se to na videosnimci vjenčanja. Odlazak roditelja u školu na razgovor s pedagogom jedna je od tema kojih se dotiče naša predstava. Moj bi tata svaki put u školi napravio svojevrsni eksces jer su ga beskrajno nervirale strukture i normativnost. Bez obzira na sve to, mislim da sam dobro odgojena, a i sama vjerujem u strukturu i odgoj, a ne u Summerhill metode. Svi smo mi pomalo i formalisti i liberali, zavisno od situacije i trenutačnog stanja duha.

Tomislav Zajec i vi često i, čini mi se, rado surađujete. Kako funkcionira vaš zajednički rad?


-Uh, Tomislav i ja smo puno toga radili zajedno, a zajednički rad funkcionira sve bolje i bolje (smijeh). Toliko se poznajemo i toliko si vjerujemo da već sve ide tako brzo i glatko. Tomislav toliko dobro zagrebe ispod površine, toliko je vrstan zanatlija što je, za kazališni proces, izuzetno važno. Osim što je umjetnik, dobar je tehničar i dramaturg koji, u skrovitosti svoga doma, izuzetno piše djela za kazalište. U ovom procesu moje su sugestije ili korekcije bile minimalne. Zanimljivo je i to što je Tomislav, poput mene, jako muzikalan.


Ansambl ZKM-a


Gdje se ta muzikalnost očituje?


-Očituje se u tom kako on, zapravo, komponira dramsku strukturu koja je izuzetno melodiozna i ritmična. U ovoj predstavi naći ćete jako puno, čini mi se, nenamjernih i unutarnjih poticaja koji su sjajan zalog za kazališnu predstavu, kao što bi to vrijedilo i za bilo koje drugo umjetničko djelo. Čini mi se da je to Zajecov nenamjerni prosede, a dolazi iz najdubljeg kreativnog izvora.


Nabokov je, u Gogoljevoj biografiji, napisao kako su Gogoljeva najbolja djela upravo ona koje je pisao ne osvrćući se na svoj ratio.


-To je dobar, ilustrativan primjer. Zajec je učinio to da svaka od tih sedam priča ima mogućnost zasebnog redateljskog prosedea, čega sam se držala i što sam nalazila kao vrlo inspirativno. Moguće je da smo mi o tome i razgovarali, pa sad više ne znam je li to dio mog umišljaja, njegovih nenamjernih unutarnjih poticaja ili našeg razgovora, hahaha.


Dora Ruždjak Podolski i ansambl ZKM-a se ne vole tajno, poput Dedića i Zagreba, već javno! Ne propuštate priliku reći koliko volite ZKM-ovce a, osim predstave ‘Moj muž’, radite trenutno i na koprodukciji Shakespearea za Dubrovačke ljetne igre. Što je to s Dorom i ZKM-om?


-To je jedna vrsta uzajamnog poštovanja. Podjela uloga je na prvom mjestu, date glumcima role koji oni izrađuju i razgrađuju u skladu sa svojim bićem. Uvijek im dajem veliku slobodu jer imam veliko povjerenje i mislim da posao glumca i jest da on sam iznese svoje lice na sceni. Redatelji, naime, griješe kada pokušavaju ukalupiti glumce u svoje totalno viđenje nekog djela i kada stvari pokušavaju suviše kontrolirati. Kontrola je, znamo, podosta strašna jer život nam sprema iznenađenja iza svakog ugla tako da, osim što je strašna, je i nesuvisla. Zbog takvih tendencija kazalište često postane negledljivo jer ono je, u svojoj biti, poput dječjeg igrališta, pješčanika – mjesto igre koja inspirira i koja motivira.


Hrvatska kulturna strategija


U posljednjem intervjuu za naš list prošle godine, koji je radio kolega Davor Hrvoj, dali ste jedan, moglo bi se reći, filozofski odgovor na neka ključna pitanja naše ere. Između ostalog, kazali ste, parafrazirat ću, da nismo svi stvoreni za široke i velike stvari i da neshvaćanje toga dovodi do mnogo nesreće. Gdje se vi nalazite na tom spektru ‘velikih’ i ‘malih’ uloga?


-Nekako mi je dano da mogu, hajmo reći, voditi procese i projekte te da mogu voditi ljude. Uistinu sam bila takva odmalena.


Jeste li bili predsjednica razreda?


-Jesam, i nisam. Bila sam to iz osvete jednog dijela, zapravo većine mojih školskih kolega u šestom osnovne (smijeh), a ne zbog mojih talenata. Činjenica je da sam imala problema jer sam uvijek, očito, šefovala, i to konstantno suptilno. Nisam nikada bila u prvim redovima zasukanih rukava. I u ritmičkoj školi, kada bi se nakupilo gradiva i kada bi zbog toga sve zastalo, cijeli sam razred aktivirala i motivirala da nešto napravimo. To čak nije ispadalo ni loše. Da smo više radili, moglo je biti i fantastično. Poanta je da sam uvijek vidjela trenutak u kojem stvari idu u pogrešnom smjeru i onda bih ih znala vratiti na pravi put.


Biste li rekli da ste manipulatorica?


-Mah, nisam.


Ostavljate dojam sive eminencije koja suptilno ostvaruje svoje ciljeve (smijeh).


-Onda jesam. Mah, ipak nisam! Hahaha. Šalu na stranu, postanem manipulatorica kada stvari idu nizbrdo i kada nešto od nekog trebam dobiti. Onda bih rekla da koketiram s manipulacijom, ali mislim da to radim jako šarmantno jer iskonski nisam manipulatorica. Uostalom, biti izravan, glasan i u prvim redovima – to je, kao, nešto lijepo? Nije, uopće. To bi isto trebalo osvijestiti jer sve ima dva pola. A manipulatore, one istinske, neka bude zapisano, kao takve ne podnosim. Prepoznajem ih na prvu. U očima im to vidim!


Dubrovačke ljetne igre

 


Ovo vam je posljednje ljeto na čelu Dubrovačkih ljetnih igara. Iza vas je šest sezona i vodili ste igre u doba koje je, uz Domovinski rat, zasigurno bilo najčudnije razdoblje.


– Ono što je svakako velika stvar je to da se Dubrovačke ljetne igre nisu ugasile nikada, pa ni za vrijeme Domovinskog rata. Tada je izazovno bilo to što se iz jednog društvenog okvira, jugoslavenskog, prešlo u hrvatski društveni okvir, a zadržao se isti model. To je bilo umijeće. U ovih mojih šest godina bilo je svega. Saša Božić i ja pokušali smo igre obogatiti avangardom i suvremenošću. Dubrovnik je mediteranski grad i on nosi taj Mediteran u sebi više nego išta, kao što i Zagreb nosi mitteleuropski duh. Nismo se, međutim, orijentirali isključivo na mediteranski repertoar, ali smo odlučili biti dosljedni specifičnoj kombinatorici – sebi, željeznom repertoaru igara te suvremenim pomacima i izričaju koji korespondira s 21. stoljećem. Činili smo, također, podosta kompromisa, sa željom da to tržište i dalje bude zanimljivo njegovoj publici koja je zahtjevna i šarolika. U tih 47 dana mora se voditi računa o svima. Najponosnija sam na sve djelatnike Igara koji su iznijeli festival za vrijeme COVID krize, jer su uvjeti bili izvanredni. Nije se znalo što donosi sutra, a mi smo to hrabro i kockarski proživljavali. Ne mogu ne spomenuti programe za razvoj publike koje smo doveli do razine koja nije tipična za hrvatsko kulturno ozračje i sve smo to radili zahvaljujući izuzetnom donatoru koji nam je to omogućavao. Tu se pokazuje da s umjetnošću i kulturom možete napraviti iskorak samo ako imate dodatno financiranje, odnosno financije koje će vam dati vjetar u leđa. To je pravilo. Bez tih sredstava mi ne bismo mogli napraviti ništa, a u šest godina uspjeli smo stvoriti niz kvalitetnih i relevantnih projekata za djecu i mlade kojih se ne bi postidjelo ni veliko svjetsko središte. Također, od kolega sam čula da smo uspjeli osuvremeniti i poboljšati tehničku službu, odnosno učiniti da ona odgovara europskim standardima.

 


Kako gledate na hrvatsku kulturnu strategiju?


-Naša kulturna strategija je loša, a pitanje je postoji li uopće.


Volio bih vas vidjeti za režijskom palicom Gubec-bega.


-Mogu vam nešto iskreno reći? Mene više ne veseli režija mjuzikala.


Doista?


-Da, zamislite to! Nešto mi se dogodilo. ‘Chicago’ me, zbilja, istesao kao redateljicu, ali baš istesao. To je takva škola! I postoji, zapravo, ta potpuna predrasuda i tipizacija koja kaže da je režija mjuzikala trivijalna i da je to posao koji ne traži neki veliki trud i zanat, a zapravo je baš obratno. Redatelj tu treba biti odličan zanatlija, i ja sam tu svoj zanat zbilja ispekla.


Puno je manje dobrog sižea negoli u dramskom teatru.


-U pravu ste. Ja sam, bogme, režirala sve ono što me zanimalo, da spomenem samo ‘Chicago’, ‘Cabaret’ i ‘Ljepoticu i zvijer’.


Jeste li se ikad htjeli baviti glumom? Jako ste ekspresivni. Samo, čini mi se da, ako biste glumili, onda biste i samu sebe režirali?


-Hahaha, točno! Iskreno govoreći, htjela sam biti glumica skoro cijelu srednju školu. Srećom, shvatila sam da to zbilja nije za mene jer se gledam samo vanjskim okom.


Mislite da ne biste bili dobra glumica?


-Ja sam izvrsna glumica, ali dok nema publike.


Možda onda film.


-I kamera je publika (smijeh). Nikad se ne zna! Ima vremena za glumu, u mirovini.


Je li prvih pedeset bilo teže od drugih pedeset?


-Predstava ili godina? Hahaha.


Pa predstava imate skoro stotinu – puno više nego godina (smijeh).


-Ljepše mi je sada nego prije! Još mi je uvijek zanimljivo hodati pod ovim suncem.


Kada bi Dorin život bio skladba, koji bi ga skladatelj skladao?


-Edvard Grieg.


Koliko s bratom Radovanom razgovarate o kazalištu?


-Dosta, ali na razini nekog haikua, haha.


Jeste li stopostotno iskreni s njim?


-Apsolutno. Ne viđamo se onoliko koliko bismo to voljeli, ali se poštujemo i podržavamo.


Nakon što netko drugi preuzme Igre, imat ćete puno više slobodnog vremena no što ste imali u ovih šest godina.


-Tako je, ali imam podosta dogovorenih režija i to me čini sretnom.


Što je s režiranjem filma?


-Ne. Ali mislim da bih bila dobra redateljica jer sam, kao mala, počela kao redateljica spotova. Pjevala sam si Terezu Kesoviju ili nešto drugo što sam čula u prolazu jer nisam odrastala uz popularnu glazbu, to si možete i pretpostaviti. Još nismo imali ni televizor doma, tako da sve što bih uhvatila, uhvatila bih kao svraka, sa strane.


Tko zna zašto je to dobro.


-Slažem se! Za puno toga je to dobro. Tada bih pjevala Terezu, išla šumom i sve kadrirala.


Pa, onda, zašto se ne okušati na filmu?


-Jer nemam živaca za svladavanje tog dijela zanata. Fakat nemam živaca, ne da mi se to. Radije bih pisala.


Kada ste se već dotaknuli pisanja, možemo li očekivati neki autorski projekt, s obzirom na vašu poeziju, dnevnike, poetiku?


-Ne. Ne bih htjela sama raditi nešto.


Zajec je tu.


-Da, ja napišem, on mi je dramaturg, ili, još bolje, on režira. Imam još i dragu kolegicu Marijanu Fumić, da ne ispadne da sam isključiva!


Što Dora Ruždjak Podolski želi biti kada odraste?


-Joj! Htjela bih imati starački dom u Posavini, na Hvaru ili Portugalu, jedan penzionat u kojem bismo se samo igrali.


Režirali biste tamo?


-Ne. Bila bih šefica kuhinje!