RIJEKA – Nedavno je u Galeriji Kortil otvorena izložba »A4: Ennui« Mihaela Frančića i kustosice Blaženke Miše koji su kao studenti Umjetničke akademije u Splitu temeljem natječaja A4 dobili priliku da široj javnosti – u gradovima koji imaju svoje umjetničke akademije, Splitu, Rijeci, Osijeku i Zagrebu – predstave svoj umjetničko-kustoski rad. Frančić je tako predstavio osam radova pod nazivom »Ennui«, a njegovom izložbom kurira Blaženka Miše.

Krenemo li od samog naslova izložbe, francuska riječ »ennui« u prijevodu na hrvatski označava osjećaje bezvoljnosti, dosadu i nezadovoljstvo koji proizlaze iz nedostatka životnog uzbuđenja, što je ujedno polazišna ideja i/ili inspiracija za tematsku ravan ovoga mladog umjetnika. Uostalom, prilikom otvaranja izložbe i sam je umjetnik izjavio da je inspiracija za temu njegovih radova proizašla iz raznih životnih situacija, okolnosti i svega proživljenoga, što radovima, jasno je, daje posebnu notu autentičnosti, uvjerljivosti, pa i dozu (emocionalnoga) (raz)otkrivanja, čime je autor već na začetku svoje karijere širom otvorio svoja vrata publici.

Psihološki autoportreti

Ciklus radova sastoji se od osam slika, unutar kojeg su one većeg i manjeg formata, pet većeg i tri manjeg, no unekoliko se razlikuju. Slike većeg formata nose nazive »Glad«, »Sedimentacija«, »Percepcija«, »Odnosi« i »Deformacija«, dok radove manjeg formata povezuje riječca »bez«, pa su tako nazivi »Bez glasa«, »Bez osobnosti« i »Bez budućnosti«. Ono što je karakteristika svih osam slika, a kustosica Miše ih je nazvala »psihološkim autoportretima«, jest projekcija unutarnjih stanja depresije, anksioznosti, letargije i traume koje autor uspješno medijacijom prenosi i vivificira na platnu. Skice samih djela nastale su temeljem prethodno snimljenih fotografija umjetnikova tijela iz različitih perspektiva i uglova koji su u suodnosu s okolinom. Nakon toga, autor u digitalnom obliku stvara skicu koja je pak polazište i temelj za kasnije djelo koje nastaje na platnu. Kako je autor mogao i uspio zahvatiti svoje tijelo iz određena kuta i perspektive, tako je i preneseno na slikarsko platno.

Nazivi radova, dakle, upućuju na nešto svakodnevno, no također tematiziraju ono društveno problematično u kontekstu umjetnikova egzistiranja u svijetu – »Glad«, »Deformacija«, »Sedimentacija«, »Percepcija«, »Odnosi«. Prvi od radova, »Glad«, tako simbolično upućuje na subjektivni osjećaj gladi u umjetnika, odnosno njegovu potrebu za jelom i pićem koja prerasta u obnavljajući ciklus, no bez stvarne potrebe, jer u kontekstu ostalih djela i teme otuđenosti i/ili kakve povučenosti, ta glad zapravo ukazuje na glad druge naravi koju niti sam umjetnik (možda) ne umije artikulirati odmah – one emocionalne. Vrlo je simboličan pogled iz žablje perspektive na umjetnikovo tijelo i njegovu glavu koja postaje sugestivno ništavilo i/ili rupa kojoj ne vidimo dna, dok je ostatak te slike naglašeno crvene boje, a sugestivno ukazuje na sve ono pozadinsko (emocionalno) u njemu.

Nesklad pojedinca i okoline

Drugo djelo, »Deformacija«, koje je kombinacija geometrijskih kompozicija dominante žute boje s manjim donjim dijelom preljeva šarene, od crvene, žute, narančaste, sive do crne, pak ukazuje na sve društvene deformitete opet proizašle iz (ne)sklada pojedinca i okoline koja pritišće, odnosno iz autorove percepcije i percepcije okoline o njegovim postupcima, djelima ili postignućima. Djelo stoga propituje vlastiti self, ambicije, a sugestivno deformiran umjetnikov dio tijela u donjem dijelu slike djeluje tek neznatno u odnosu na pravilne, to jest pravokutne plohe prostora ponad.

Djelo »Sedimentacija« jasno pokazuje o kojem je dijelu umjetnikova tijela koje prikazuje riječ, no upravo kolorit i perspektiva upućuju, signaliziraju i nagovješćuju o kakvim se osjećajima radi. U kontrastnom okruženju crveno-zeleno, za umjetnika koloritni preplet dominantne crvene boje ukazuje na njega, tijelo, osobu u odnosu prema okolnome koje je zelene boje. Ono stoga ukazuje, kako i sam naziv kaže, na sedimente društvenoga koje je uvijek slojevito, premreženo, no u kontekstu autorova odnosa kao otuđena pojedinca prema takvoj okolini suvremenosti, koja je modusa zasićenosti, ono signalizira kakvu nejednakost, te i autorovu zavist i ljubomoru zbog neukalupljenosti.

Nesklad pojedinca, autora i okoline, točnije razmeđu i raskol između tih dvaju entiteta, također potvrđuje i slika »Percepcije«, jer sama percepcija, kao što se popularno kaže, ovisi tko gleda, što znači da je uvijek koliko-toliko subjektivna. Upravo tako i umjetnik, iz svojeg kuta, na doslovnoj i simboličnoj razini, još jednom ovom slikom promatra sebe u odnosu prema svijetu i okolini, a okolina poprima svojstvo kolektiva čiji su odnosi (danas) površni i narušeni. Umjetnik se svojom izoliranošću pozicionirao udaljeno od okoline, a upravo ga fizička i emotivna distanca čine još udaljenijim. U naglašeno emotivnom tonu, autor ovom slikom posredstvom različitih tonova dominantne ružičaste boje još jednom propituje emocionalnost i njezin izostanak, kao i percepciju osjećaja ljubavi i/ili povezanosti.

Slike na »bez«

Zadnja slika većeg formata, »Odnosi«, još jednom, pogledom iz žablje perspektive na nogu koja poprima izgled i značenje divovskoga spram prostora dominantne žute boje, potvrđuje tematiku prethodnih slika te još više na uopćenoj razini dualno promatra i pojedinca i okolinu, njihov odnos i kauzalitet, jer, koliko god se jedinka ističe, njezina egzistencija uvelike ovisi o društvenom (konsenzusu, zahtjevima, limitima i mnogočemu drugome). Dakle, možemo reći i da je ova slika ujedno i pokazatelj kategorije identiteta; kako pojedinac danas opstaje, kako se ističe te kako uspijeva.

Druge tri slike koje u naslovu nose riječ »bez« – »Bez glasa«, »Bez osobnosti« i »Bez budućnosti« – opet sagledavaju poziciju pojedinca u suvremenosti, no njihova je karakteristika, analogno nazivu, činjenica da su bez glave. Takvi bezglavi autoportreti umjetnika koji je na začetku svoje karijere upućuju na glavu kao nositeljicu značenja, određujućeg faktora djelovanja/bivstovanja, bez kojeg zasigurno nema budućnosti. U tom smislu autor se još jednom simbolično emocionalno rastače, ukazujući na koloplet emocija koje se zbivaju u njemu samome pri pomisli na ono što ga čeka, pa kontemplira o tome kako opstati, kako pronaći svoj (dovoljno jak) glas u masi koja guši te kako uopće ostati svoj.

U tom i takvom promišljanju na uopćenoj razini identitetska se kategorija rasteže od onog individualnog koje se pita tko sam ja, do profesionalnog kojeg more egzistencijalne brige, no identitet je ovdje uvijek shvaćen kao kategorija koja uvelike ovisi o okruženju, suodnosu, interakciji i međudjelovanju, pa se postavljenjem pojedinca i okoline u opoziciju propituje pozicija pojedinca i umjetnika.

Tako slika plave boje »Bez budućnosti« ukazuje na nestalnost, nesigurnost, neizvjesnost i opću brigu za budućnost i ono što ga čeka i kao umjetnika i kao pojedinca koji ima i emotivne potrebe zbližavanja, ljubavi i zajedništva, kolikogod se ističe njegova otuđenost. Čovjekova silueta u području glave i produžetci linija transcendiraju osjećaje zabrinutosti i tuge te takvim prikazom pojedinca ostavljaju dojam nezavršenosti slike koju značenjski sam gledatelj može i mora svojim tumačenjem dovršiti.

Propitivanje identiteta

Nemogućnost pronalaženja vlastita glasa i/ili prava težina svakodnevnih misli/riječi ironično je na slici »Bez glasa« prikazana ružičastom bojom, a iz čovjekove bezglave siluete i otvorenih ustiju traženi glas i »rijeka« riječi simbolično se cijede trima linijama. Isto tako djelo »Bez osobnosti« narančaste boje upućuje na frustraciju izazvanu nemogućnošću iskazivanja emocija i nemogućnošću pronalaženja i iskazivanja kojeg dijela vlastite osobnosti. Trima djelima manjeg formata umjetnik, dakle, traži svoj glas, propituje identitet u kontekstu neizvjesnosti budućnosti i protoka vremena što jest nestalna kategorija, a još više postaje uzimajući ono konkretno i aktualno koje se tiče pojedinca i njegove egzistencije te općeg dobra. Radovi većeg formata pak na uopćenoj razini propituju umjetnikovu otuđenost i izoliranost, no na emocionalnoj razini.

Svih osam djela, dakle, potvrđuje idejnu i tematsku ravan cijelog ciklusa koji propituje suodnos umjetnika i okoline, to jest na uopćenoj razini suodnos pojedinca i okoline u zagušenom i zasićenom svijetu simulakruma, jer upravo taj i takav svijet pojedinca je natjerao da traži svoj glas, da propituje svoju poziciju te da kontemplira o svojoj budućnosti koja je, složit ćemo se, prilično neizvjesna u današnje vrijeme.

Štoviše, u kontekstu umjetnikovih djela, no i stvarnog stanja, mogli bismo reći i da se nalazimo u kakvom limbu u kojem tek tražimo povratak na ono staro, a još uvijek nismo ni svjesni da se nalazimo u nečem novom na koje se tek moramo prilagoditi. Kao i umjetnik, i drugi se članovi kolektiva i zajednice teško prilagođavaju, nerijetko ih i sve češće prožimaju osjećaji otuđenosti, melankolije i nostalgije, no i straha za ono što dolazi. A autor je, možemo ustvrditi, sav taj koloplet osjećaja koji ga prožimaju svojim djelima izvrsno prenio. Posežući introspektivno, slike Frančiću postaju medij koji nosi i katarzičnu notu i razinu poistovjećivanja. U tom smislu, izložbu »Ennui« mladoga umjetnika Mihaela Frančića možemo ocijeniti izvrsnom, prijemčivom čak i za one manje sklone likovnoj umjetnosti, sugestivnom i slojevitom, a pokazuje autorski potencijal i svježinu koja je uvijek potrebna.