Uvijek je lijepo poći i doći kod Ane. Lijepo je bilo i daleke 2000. i neke kada je Ana Ugarković na male ekrane donijela posve novi pristup gastroemisijama u serijalu »Kod Ane«, a bome bilo je lijepo i nekidan kada smo je posjetili u Kačićevoj ulici u Zagrebu, tamo gdje odnedavno ima prostor u kojem drži radionice, gastro dakako, i uči svijet da još malo više (za)voli kuhanje i hranu.

– Ana se vratila – velimo s vrata, dok nam se Pika, četveronožno malo čudo, mota oko nogu.

– Ana is back – smije se Ana.

E da, Ana is back, baš poput Terminatora, odnosno Terminatorice kakve. I Ana je i opet, baš kao onaj Božo iz knjige, krenula ispočetka. Pa nas evo kod Ane. Mi i oni fileti brancina kojima valja koščice povaditi van. Pa ih Ana vješto pincetom vadi dok pričamo o svemu. Pogled novinarski pritom leti po prostoriji. Uvijek je ova školovana grafička dizajnerka znala urediti interijer tako da se čovjek osjeća u njemu ugodno, da bude lijep.

– Ovo mi je kredenca od prabake i pradjeda koji su gore na slici. Evo ih na kredenci – smješka se Ana.

I stvarno, evo nas odozgo, s crno-bijele fotografije, gledaju lijepa žena i njen suprug moćnoga brka. Priča Ana kako su njih dvoje imali u Sisku – u Sisku u kojem je odrasla – dućan i birtiju.

– A kredenca je imali pretinac za led. Ovu drugu staru ledenicu sam kupila. Volim te neke stare stvari. I dosta je toga što sam iz familije uzela. I ovaj kauč je taj. Od kada znam za sebe baka je na njemu spavala – priča Ana.

– Dakle, stvari su nekada jednostavno bile kvalitetnije – velimo.

– Kauču je sigurno 60-ak godina. Kredenca ima sto – na to će Ana.

I sve je, evo, još uvijek funkcionalno.

– A hoću li ja pogriješiti ako kažem da mi se čini kako imate prabaka i vi neke zajedničke, slične crte lica – pitamo.

– Ha, ha, ha! Ne znam, to ne znam – smije se Ana.

Baka sa fotografije zvala se Julka. Muž njen je Nikola.

– Julku sam znala, umrla je kada sam imala jedno četiri, pet godina. Pamtim kako me je baka čuvala, a prabaka bi dolazila na kavu. Prabaka je bila gluha i pamtim da se moja baka Darinka stalno zbog toga derala – sjeća se Ana.

I da, Julka je, kako je Ani tata pričao, super kuhala.

– Uvijek je govorio kako je bila sva uredna, pedantna – kaže Ana.

MAJSTORICA OD KUHINJA

To je dakle i u kratko to što se tatine strane tiče. S mamine strane talenta za kuhanje je također itekako bilo koliko vam drago. Žene u ovoj obitelji su jednostavno dobro kuhale. Pokazuje nam Ana na zidu uokvirene žute listove papira. A na njima recepti pisaćom mašinom kucani.

– Ove sam recepte pronašla: ratni kifli, jeftini voćni kruh, ratni voćni kruh … – kazuje Ana.

Mama Duda, kako su je od milja zvali, bila je majstorica od kuhinja. A ako pitate Anu što je ona kao mala baš onako jako voljela pojesti, k’o iz topa će reći da je voljela biti uz baku dok tijesto valja pa ga »krasti« i ćopati, baš kao što je voljela čokoladu u to doba restrikcija od slatkog.

– Mama bi pripremila sve da nedjeljom radi kolače i krenula bi po čokoladu u špajz, a ja bih je prije pojela. Pojela bih je, ali bih vratila omot natrag da se ne vidi da je nema – smije se Ana.

– Vas je taj kulinarski gen napao sa svih strana – zaključujemo.

– Da, da, sa svih – smije se Ana, uz dodatak da je obitelj njenog djeda i mesnicu na Pantovčaku onomad davno imala.

A Ana je evo, kako kažu, krenula ispočetka.

– Meni se čini da ste se zapravo vratili doma – velimo.

– Na neki način i jesam – slaže se Ana.

Samo, gdje smo mi to zapravo?

– Jedan moj prijatelj voli reći da smo u mom ateljeu. Meni je to smiješno, ali tako se nekako i osjećam. Složila sam prostor u kojem mogu kuhati, držati radionice i snimati male videe poput onih koje snimamo o Zagrebu, o zagrebačkim receptima, a za turističku zajednicu – priča Ana.

Priča to Ana dok ruke ne staju raditi na onom brancinu. Uvijek je to bilo tako, uvijek ta hipnotizirajuća mirnoća dok radi.

– Mislim da je to najbitnija stvar, to što uživam u cijelom procesu. Recimo, volim guliti cherry rajčice, pustim si muziku, nešto razmišljam i to mi dođe poput heklanja recimo – objašnjava Ana.

Da polaznici njenih radionica samo malo te mirnoće odnesu sa sobom doma puno su dobili. Priča Ana kako je večer prije imala radionicu za 11 stranaca, ljudi koji su došli posjetiti Hrvatsku. Jamajka, Turska, Njemačka… Došli ljudi odasvud.

– Radili smo knedle sa šljivama, sezona je od toga. I mislim da im je bilo dobro – skromno će Ana.

Ako sjećanje ne vara i onomad u serijalu »Kod Ane« druženje za stolom je bilo važno skoro koliko i samo kuhanje.

– Kod mene doma je kuhanje služilo za druženje. Moj tata je bio veseljak, volio je muziku i stalno se družio s muzičarima, pa bi navratili oni k nama nakon ručka. A moja mama im je uvijek nešto ponudila za prigristi. Skoro svaki vikend smo imali goste. Meni je to bilo super, a hrana je bila medij da se do druženja dođe. Pa sam tako i ja na fakultetu počela kuhati i vidjela da ljudi k meni vole dolaziti jer dobro kuham. I to je to – veli Ana.

I to se onomad na malom ekranu vidjelo, i zato je i danas ljudi pamte makar je jedan period u javnosti nije ni bilo.

– I iskreno, drago mi je to. Čini mi se da sam ostavila nešto, neko trag, kad mi ljudi kažu da recimo rade nešto po mom receptu. Meni su recepti uvijek zanimljivi u nekom kontekstu. Uvijek je neka priča. Zato mi je i ocjenjivanje restorana totalno suludo. Jer, hrana je to i kako možeš biti objektivan – pravo zbori Ana.

Elem, svijet je cijeli čuo za Ana zahvaljujući televiziji. No, nakon toga bilo je novih životnih epizoda, druge vrste a jednako zanimljivih. Bio je »Mali bar« kojem je udarila takve temelje da i danas uspješno radi, a bila je i kuća u Istri, i vrt, i radionice.

– Vrt. Što ćemo s vratom!? Znam da vam fali – velimo.

– Sređujem terasu, imam tu mogućnost da napravim visoke gredice. Neću baš moći uzgajati pomidore, ali začinsko bilje, koja salatica, jestivi cvijeće, da je lijepo i korisno, to će moći. Ne žalim ja ni za čim, život nosi svoje, ali istina je da mi je žao što vrta nema – priznaje Ana.

I KVALITETA, I CIJENA

Vrt, na koncu, čini sve i jeftinijim. Placevi su došli skupi.

– A ni kupovina nije nikada bila riskantnija, nikada teže nije bilo ocijeniti što valja a što ne valja – jadamo se.

Slaže se s tim Ana, ali pri tom i ističe nešto drugo.

– Ljudi ne shvaćaju koliko je u kuhanju bitan taj dio, ta kupovina. To je po meni 80 posto svega. Ali znati kupiti je iskustvo koje se godinama stječe. Na početku sam znala po pet puta obići plac da prvo vidim sve što se nudi. Naravno da danas znam odmah koji su patlidžani dobri, ali 20 godina sam svaki dan išla na plac – priznaje Ana.

Vraćamo se na čas opet na Istru, na to hoće li joj štogod otamo nedostajati, hoće li joj Istra nedostajati.

– Ooo, Istra je moj dom na neki način. Zbilja se i osjećam malo Istrijankom. Idem ja u Istru često, prijatelje imam. Samo se eto život malo drugačije posložio – na to će Ana.

Ono što posebice u Istri voli jest mentalitet, kaže Ana. Voli što se još uvijek ne događa sve kroz turizam, niti je sve podređeno turizmu. Nije posve k’o što je u Italiji. Puglia, recimo, u kojoj je nedavno bila, tamo domaći svijet još uvijek čuva svoje male lijepe običaje i navike. Ali nije ni naš naš jug pa da je turizam mjera svega. A u Pugli konobe i domaći svijet, i kvaliteta, i cijena koja je primjerena.

– Ljudi koji tamo imaju restorane imaju ih jer to vole raditi. To također čini dobru klopu, to da te netko osjeti, da ti je ugodno – kaže Ana.

Dobra konoba, to je zanima. Restorani sa zvjezdicama više ne, makar ih cijeni i makar i njih treba biti.

– Pretpostavljam da konobu ipak nećete otvarati, da nema više povratka u ugostiteljstvo, u poreze, u poreznu politiku. Nije doba za to – velimo.

– Ne – k’o iz topa će Ana.

Pandemija je bila doba za njen izlazak iz ugostiteljstva, makar će Ana reći da se to slutilo i koji godinu prije, onda kada je PDV podignut na 25 posto. U zemlji koja je turistička čini se da ništa ne ide na ruku ni placevima, ni malim proizvođačima hrane.

– Ili moje radionice. To je svuda u svijetu turistički proizvod broj jedan i to ne zato što su ljudi ludi za kuhanjem. To je zato što im je to jedan od načina da dobiju intimnije, personalizirano iskustvo, da upoznaju nešto novo. Traži se iskustvo. No, naša ministarstva, poljoprivrede i turizma, svatko kao da je u drugoj državi. Za otvoriti OPG s vrtom i radionicom trebalo mi je godinu dana da mi porezna izda rješenje, da se dogovore što bi to uopće bilo – kazuje krajnje dobronamjerno Ana.

TRI TRILJE

Domaći proizvod za domaći turizam. Stalno se o tome priča i nikako da se dogodi. Zato mi letimo na ljepše teme. Jer u Aninom novom prostoru čovjek se osjeća lijepo i ugodno.

– To je i bila ideja, da napravim neki moj prostor, dnevni boravak, u kojem je i meni ugodno – priznaje Ana.

Sada će se i »Tri trilje« imati gdje razvijati. Portal su »Tri trlje«, gastronomski dakako. Osnovali su ga Ivan Živković Žika, Rene Bakalović i Ana. Rene je zbog drugih obaveza iz toga izašao, trilje su sad dvije, ali vrijedne. A taj projekt je Anu na neki način vratio među svijet. Žika, inače novinar i redatelj kojeg se zna i po televizijskom serijalu »Varoški Amarcord«, mudro je ocijenio da Ana ima štošta za reći i da joj se vjeruje kada je hrana u pitanju. Ideja je Žikina, pa su zajedno sve osmišljavali, a sad smo došli do toga da će Ana morati neke stvari »postrožiti«.

– Bilo je perioda kada nismo stigli ništa objavljivati, ali sad sam priprijetila i rekla da moramo uhvatiti ritam – smješka se Ana.

Možda se, kaže Ana, »Tri trilje« pretvore u priču koja će okupiti ljude što ih vesele iste neke stvari. Ana se u svakom slučaju vratila, ili krenula ispočetka. Evo je poviše kultnog kafića Sedmica i novootvorene knjižare Sandorfa sa stranom literaturom.

– Radionice mi odgovaraju jer sam shvatila da je ovo potpuno drugi đir od restorana, za kojeg mi je drago da sam ga imala. Ljudi dođu otvorenog stava i ja tu nikada nisam umorna. Razmjenjujemo iskustva, zanimljive priče, kuhamo. Nema bolje – priznaje Ana.

Ana se vratila. Pa se od nje i opet teško odlzi, jer je kod Ane je vazda ugodno.

LUDO ISKUSTVO

Teško je bilo otići bez da se Anu ne pita i zna li da na HRT-u kreće i opet »Ples sa zvijezdama«!? Nasmijala se od srca Ana na ovo, onako kako i dolikuje bivšoj natjecateljicu u spomenutom showu.

– To je bilo potpuno ludo iskustvo – prisjeća se Ana.

Nije joj uopće danas jasno kako je onomad na to pristala.

– Zna moj šogor reći da su nakon mene promijenili pravila, uveli Anin amandman – smije se.

Publika je, naime, nju držala na životu usprkos nekim plesačima koji su teško podnosili da prolazi »gospođa s dvije lijeve« kako joj je Dinko Bogdanić iz žirija znao govoriti.

– Uvijek vas je voljela publika – velimo.

– I nekog razloga da – smije se na to Ana.