Evo, meni je petero Milanovićevih zastupnika nudilo što god hoću samo da njima prijeđem. Izjavio je to jučer saborski zastupnik Milan Vrkljan odgovarajući na pitanje novinara kako će on i još dvoje saborskih zastupnika iz kluba Za pravednu Hrvatsku postupiti na današnjem saborskom glasovanju. Očekuje se, naime, konačna odluka o tome hoće li Hrvatska sudjelovati u inicijativi EUMAM EU-a u sklopu koje bi hrvatski vojni instruktori trebali obučavati ukrajinske vojnike na teritoriju Hrvatske i u nekim drugim europskim zemljama kao što su Njemačka i Poljska.

Finale je to tek jedne od brojnih političkih sapunica koju gledamo već nekoliko mjeseci. Koliko je igra gruba pokazuje i činjenica da Vrkljan daje ovakve izjave ili da se još uvijek ne zna kako će na kraju glasovati saborski zastupnici Domovinskog pokreta. Predsjednik Republike Zoran Milanović očito jako lobira među njemu sklonim saborskim zastupnicima. On se oštro protivi bilo kakvom sudjelovanju Hrvatske u obuci Ukrajinaca jer smatra da se naša zemlja u to ne bi smjela petljati. Osim toga, smatra da je Vlada prekršila Ustav jer da Sabor uopće nije nadležan u ovom slučaju budući da on predviđa da o ovom pitanju odlučuju samo predsjednik i premijer Andrej Plenković. Usto zamjera i Vladi to što ga nije prethodno konzultirala oko davanja suglasnosti za hrvatsko sudjelovanje u ovoj inicijativi. Ustav naime govori o tome da vanjsku politiku zajednički vode predsjednik i Vlada kroz usuglašavanje.

Međutim, nije baš jasno kako je Milanović bio zamislio da ga Vlada konzultira oko ovog, ali i niza drugih pitanja, ako je jednostrano prekinuo bilo kakvu suradnju s Markovim trgom nakon što je prije više od godinu dana ministar obrane Mario Banožić protiv njegove volje umirovio njegovog omiljenog zapovjednika Počasne zaštitne bojne. Između Vlade i Ureda predsjednika Republike ništa ne funkcionira kako treba već više od dvije godine. S tim da je ova situacija zadnjih desetak mjeseci došla do svog bizarnog vrhunca.

I naravno, problem je ovdje i sam Ustav. Njegov je tekst i prije ustavnih promjena 2000. godine, a naročito nakon njih, bio toliko nelogičan, toliko neprecizan i toliko prepun ogromnih ustavnopravnih praznina da ga jedna punopravna članica EU-a definitivno ne zaslužuje. Zaista je sramota da postoji i najmanja nejasnoća u tako važnoj materiji kao što je odluka o tome hoćemo li i kako sudjelovati u obuci pripadnika strane vojske na našem ozemlju. A ovdje je nejasnoća zaista ogromna bez obzira na to što misle i govore članovi oporbe koji neće glasovati za to da obučavamo Ukrajince. Postoji ovdje i ustavna praksa koja govori u prilog Vlade, a koju dosad nitko nije dovodio u pitanje. Uostalom, u ovom trenutku ne zna se ni tko je vrhovni zapovjednik hrvatskih oružanih snaga. Ustav prvo kaže da je to predsjednik Republike, ali samo koji redak ispod toga piše da se ova materija dalje razrađuje Zakonom o obrani koji je isto tako nejasan. U zadnjih dvadesetak godina stvorila se praksa da u mirnodopskim uvjetima Hrvatskom vojskom zapovijeda Vlada, a predsjednik svoje ovlasti preuzima tek proglašenjem ratnog stanja. Međutim, s tom je praksom prekinuo predsjednik Zoran Milanović koji je počeo i u miru izdavati zapovijedi, odnosno ne čini to preko Ministarstva obrane kao njegovi prethodnici. Ni to se ne može riješiti već više od godinu dana pa nije ni čudo da je zapelo i oko donošenja odluke o obuci ukrajinskih vojnika.

Ovo smo napisali već puno puta, ali toliko je važno da to treba stalno ponavljati. Hrvatska si nije trebala ovo priuštiti. Mogli smo ili odbiti ili pristati, ali nismo ni sebi ni drugima smjeli prikazivati ovakvu sapunicu. Dogodilo se ono što ni jedna odgovorna politika ne smije dopustiti. A to je da se unutarnji politički prijepori odražavaju na funkcioniranje zemlje na vanjskopolitičkom planu. Nije problem toliko čak ni to ako je istina da predsjednik Republike preko sebi bliskih saborskih zastupnika lobira u parlamentu. Od predsjednika bi se očekivalo da bude nepristran u takvim slučajevima. Ali ni to ne piše u Ustavu pa predsjednik nije prekršio nikakvu ustavnu normu. Ali svakako nije dobro to što unutarnji politički sukob prelama preko vanjske politike.