Pratite kampanju. I iz nje zaključite za koga bi bilo najbolje glasati
Sučeljavanja aspiranata za poziciju premijera ovog puta ipak neće biti. Zoran Milanović nije ni kandidat na ovim izborima pa je besmisleno da se na njima predstavlja kao budući premijer. Posebno jer je po Ustavu baš on taj koji bi budućem premijeru trebao dati mandat. Ostali aspiranti, osim aktualnog premijera, ipak dolaze iz stranaka koje imaju manje od deset posto podrške birača. Pa bi sučeljavanje s njima ipak bilo i bespredmetno. Tako da će javnost biti zakinuta za dvoboj Milanović – Plenković čiji bi ishod možda mogao i izravno utjecati na to tko bi od njih dvojice mogao dobiti najvažniji posao u Banskim dvorima. Ovo jest stanovito razočaranje za birače.
No tko zna, možda je na kraju ovako i bolje. Iako na prvi pogled vrhunac kampanje, trenutak je to u kojem se dva najistaknutija političara u izravnom srazu obraćaju biračima, sučeljavanje je najčešće samo još jedan dodatak kulturi spektakla koja je nažalost zahvatila i politiku. Nakon njega vojska raznih eksperata pojašnjava građanstvu tko je od suparnika i ostavio bolji dojam. I tu je često baš najveća tragika svakog sučeljavanja. U dojmu. Nije na kraju važno tko je iznio bolji program, već tko je više šarmirao birače. Općim izgledom, frizurom, odjećom, duhovitošću, izrazom lica, vicom, duhovitom replikom, bojom kravate – sasvim je svejedno čime, ali važno je da je ostavio dojam. Odnosno, točnije, dobar dojam.
Prva televizijska debata u povijesti bila je onda između Richarda Nixona i Johna Kennedyja. I na njoj je taj nesretni bolji dojam ostavio Kennedy. Naprosto je bio boljeg izgleda i imao ljepši smiješak. Nixon je imao jaku bradu koja se vidi i kad je čovjek savršeno izbrijan. Pa je pored nasmiješenog ljepotana Kennedyja izgledao pomalo prijeteće. Usto, imao je odijelo iste boje kao i pozadina pa se nije isticao. Usto je stalno prebacivao težinu s jedne noge na drugu. Što je ostavilo dojam nesigurnosti. A stvar je bila u tome da ga je naprosto boljelo koljeno. Tako da je sve u svemu Kennedy prošao puno bolje. Ali još je zanimljivija stvar da je onima koji su sučeljavanje slušali na radiju bolji dojam ostavio – Nixon.
Naravno, ipak bi bilo bolje da se premijerski kandidati dvije najjače stranke suoče. To što toga na kraju ipak neće biti samo je još jedan defekt ove defektne kampanje. Hrvatski Ustav prepun je rupa za koje su odgovorni oni koji su ga pisali. Ali za ovu situaciju ni oni nisu odgovorni. To što izrijekom nisu odredili da se predsjednik Republike ne može kandidirati na parlamentarnim izborima, ipak ne ide njima na dušu. Naprosto, riječ je o situaciji bez presedana u povijesti modernih europskih demokracija. Nitko nije ni mogao pomisliti da bi se nešto takvo moglo dogoditi. Ali evo, dogodilo se. Stvarno bi bilo besmisleno da glavno sučeljavanje uoči parlamentarnih izbora bude ono između aktualnog premijera i aktualnog predsjednika.
Da je Milanović ipak dao ostavku, njegovo sučeljavanje s Plenkovićem možda bi po gledanosti postao najgledaniji program u povijesti televizije u Hrvata. Ali tu bi zaista istinske i ozbiljne politike bilo malo ili ništa.
A što se tiče ostalih pretendenata na premijersku titulu, premijer Plenković ima potpuno pravo kada je otklonio sučeljavanje s njima. Uostalom, i sučeljavanje s Milanovićem u formalnom bi smislu bilo suvišno jer birači ne biraju izravno premijera, već 151 zastupnika u Saboru. Koji onda biraju premijera, ako se barem njih 76 odluči podržati jednu osobu.
Dakle, ovaj put sučeljavanja kandidata za najvišu funkciju u izvršnoj vlasti ipak neće biti. I to je sada definitivno. Birači će biti razočarani. Ali njima treba preporučiti da u izostanku spektakla Milanović – Plenković svoju koncentraciju usmjere na ono što govore svi kandidati. Iako često najave iz kampanje ostaju samo mrtvo slovo na papiru ili u digitalnom zapisu, ipak se iz njih može razaznati što koja stranka namjerava napraviti. Pa na osnovi toga birač ipak može lakše odlučiti koga da zaokruži. A može ga se i poslije uhvatiti za riječ ako prekrši kakvo izborno obećanje. Nema suočavanja, pratite kampanju. I iz nje zaključite za koga bi bilo najbolje glasati. To vam je puno bolje nego bilo kakvo sučeljavanje. Manje je spektakularno, ali je puno korisnije.
Zlatko Crnčec
Sučeljavanje je, uostalom, bez veze
Zlatko Crnčec
03. travanj 2024 14:27
Foto Davor Puklavec/PIXSELL
Pratite kampanju. I iz nje zaključite za koga bi bilo najbolje glasati
Sučeljavanja aspiranata za poziciju premijera ovog puta ipak neće biti. Zoran Milanović nije ni kandidat na ovim izborima pa je besmisleno da se na njima predstavlja kao budući premijer. Posebno jer je po Ustavu baš on taj koji bi budućem premijeru trebao dati mandat. Ostali aspiranti, osim aktualnog premijera, ipak dolaze iz stranaka koje imaju manje od deset posto podrške birača. Pa bi sučeljavanje s njima ipak bilo i bespredmetno. Tako da će javnost biti zakinuta za dvoboj Milanović – Plenković čiji bi ishod možda mogao i izravno utjecati na to tko bi od njih dvojice mogao dobiti najvažniji posao u Banskim dvorima. Ovo jest stanovito razočaranje za birače.
No tko zna, možda je na kraju ovako i bolje. Iako na prvi pogled vrhunac kampanje, trenutak je to u kojem se dva najistaknutija političara u izravnom srazu obraćaju biračima, sučeljavanje je najčešće samo još jedan dodatak kulturi spektakla koja je nažalost zahvatila i politiku. Nakon njega vojska raznih eksperata pojašnjava građanstvu tko je od suparnika i ostavio bolji dojam. I tu je često baš najveća tragika svakog sučeljavanja. U dojmu. Nije na kraju važno tko je iznio bolji program, već tko je više šarmirao birače. Općim izgledom, frizurom, odjećom, duhovitošću, izrazom lica, vicom, duhovitom replikom, bojom kravate – sasvim je svejedno čime, ali važno je da je ostavio dojam. Odnosno, točnije, dobar dojam.
Prva televizijska debata u povijesti bila je onda između Richarda Nixona i Johna Kennedyja. I na njoj je taj nesretni bolji dojam ostavio Kennedy. Naprosto je bio boljeg izgleda i imao ljepši smiješak. Nixon je imao jaku bradu koja se vidi i kad je čovjek savršeno izbrijan. Pa je pored nasmiješenog ljepotana Kennedyja izgledao pomalo prijeteće. Usto, imao je odijelo iste boje kao i pozadina pa se nije isticao. Usto je stalno prebacivao težinu s jedne noge na drugu. Što je ostavilo dojam nesigurnosti. A stvar je bila u tome da ga je naprosto boljelo koljeno. Tako da je sve u svemu Kennedy prošao puno bolje. Ali još je zanimljivija stvar da je onima koji su sučeljavanje slušali na radiju bolji dojam ostavio – Nixon.
Naravno, ipak bi bilo bolje da se premijerski kandidati dvije najjače stranke suoče. To što toga na kraju ipak neće biti samo je još jedan defekt ove defektne kampanje. Hrvatski Ustav prepun je rupa za koje su odgovorni oni koji su ga pisali. Ali za ovu situaciju ni oni nisu odgovorni. To što izrijekom nisu odredili da se predsjednik Republike ne može kandidirati na parlamentarnim izborima, ipak ne ide njima na dušu. Naprosto, riječ je o situaciji bez presedana u povijesti modernih europskih demokracija. Nitko nije ni mogao pomisliti da bi se nešto takvo moglo dogoditi. Ali evo, dogodilo se. Stvarno bi bilo besmisleno da glavno sučeljavanje uoči parlamentarnih izbora bude ono između aktualnog premijera i aktualnog predsjednika.
Da je Milanović ipak dao ostavku, njegovo sučeljavanje s Plenkovićem možda bi po gledanosti postao najgledaniji program u povijesti televizije u Hrvata. Ali tu bi zaista istinske i ozbiljne politike bilo malo ili ništa.
A što se tiče ostalih pretendenata na premijersku titulu, premijer Plenković ima potpuno pravo kada je otklonio sučeljavanje s njima. Uostalom, i sučeljavanje s Milanovićem u formalnom bi smislu bilo suvišno jer birači ne biraju izravno premijera, već 151 zastupnika u Saboru. Koji onda biraju premijera, ako se barem njih 76 odluči podržati jednu osobu.
Dakle, ovaj put sučeljavanja kandidata za najvišu funkciju u izvršnoj vlasti ipak neće biti. I to je sada definitivno. Birači će biti razočarani. Ali njima treba preporučiti da u izostanku spektakla Milanović – Plenković svoju koncentraciju usmjere na ono što govore svi kandidati. Iako često najave iz kampanje ostaju samo mrtvo slovo na papiru ili u digitalnom zapisu, ipak se iz njih može razaznati što koja stranka namjerava napraviti. Pa na osnovi toga birač ipak može lakše odlučiti koga da zaokruži. A može ga se i poslije uhvatiti za riječ ako prekrši kakvo izborno obećanje. Nema suočavanja, pratite kampanju. I iz nje zaključite za koga bi bilo najbolje glasati. To vam je puno bolje nego bilo kakvo sučeljavanje. Manje je spektakularno, ali je puno korisnije.