Članak 238…, krenuo je Mostov zastupnik Nino Raspudić.

– Nos ti posran, dobacio mu je iz klupe, onako da ga se slabo čuje, ali dobro razumije, vladajućima blizak Hrvoje Zekanović.

– Hoćete dati opomenu!?, upitao je na to Raspudić predsjednika Sabora Gordana Jandrokovića.

– Nisam uhvatio, krenu se pravdati Jandroković.

Bit’ će da i nije čuo, jer predsjedavajući je svu svoju koncentraciju sačuvao za onu zadnju repliku posljednjeg dana zasjedanja ovog 10. saziva Sabora, za trenutak kada je s osmijehom na licu poručio: »E sada se možete raspustiti koliko hoćete!«

Uvijek je zadnji dan škole, ili zadnji dan radne akcije, ili zadnji dan sindikalnog izleta tako nekakav. Razrednik je opušteniji nego inače, pa pušta da mu đaci rade i što inače ne bi, ne previše, ali taman toliko da ga ne bi izrezali sa zajedničkih fotografija, a đaci k’o đaci iskoriste to taman tako da za kraj još malo pokažu tko su i što su. Uvijek se tako nađe onaj koji je i tih zadnjih sati dostojanstven posve jer poštuje instituciju i ne bi mu bilo mrsko da ga povijest pamti kao najpametnijeg, makar kolegama išlo na živce što i taj zadnji sat ima nešto »važno« za reći. Ma kad zausti on: »Članak 238…« eto ti iz druge klupe onog nestašnog momčića, kojem razrednik odoljeti ne može, kako promptno uzvraća: »Nos ti posran!«

– Razredniče, hoćete dati opomenu?, pita ovaj pametni.

– Nisam uhvatio, pravda se razrednik, dok mu se brk smije, jer uvijek mu se smije kad se šaljivdžija oglasi.

A i koja svrha dijeliti opomene kad se ne prenose u drugi razred. I razrednik je, uostalom, bio nekada mlad, sjedio u nekim klupama, slušao pošalice na svoj račun i dijelio packe drugima. Zato to školsko doba i bude tako drago i zato se tako često zaziva povratak u to istu mladost. Ma, dok u stvarnom životu to, dakako, nije moguće, u zastupničkim životima velike većine onih koji su i makar pola saziva došli u priliku stražnjicom grijati saborske klupe, nema žuđenije ništa od toga da ih se opet izabere, da se opet u klupe vrate, i da su opet mladi. Pa kad netko zaboravi koja se tu igra igra i kaže da predlaže zakona osam, da mu oponent iz klupe a la Zekanović brzo udjeli jedno: »Nos ti posran!«

»Raspustite seeee«, poručio je zastupnicima predsjedavajući, prije nego što su održali još nešto malo presica na kojima su kritizirali jedni druge, i prije nego je većina izglasala još nešto malo zakona zbog kojih bi nas sutra, prekosutra moglo biti ako ništa sram. Samo kada sutra i takvi zakoni dođu na naplatu, zakoni za koje se ruke dizalo kao da se ne tiču života svih nas pa i onih što ruke dižu k’o po komandi, nitko se neće sjećati tko je sve sjedio u ovom netom raspuštenom sazivu. Nije doduše da i ovaj saziv nije imao svoje junake, ljude za rubriku naj. Evo recimo Anka Mrak Taritaš je ona najpričljivija koja se najčešće javljala za riječ, dok je Dražen Barišić onaj koji sjedi negdje u kutu i dobro pazi da iz njega nijedna riječ ne izađe van. Zna se i tko je najviše trošio novca, i koliko nas koji zastupnik košta, i koliko svi zajedno koštaju, i koliko plaćaju ručkove, i koliko su bili u sabornici a koliko izvan nje, ali pamtiti se vele neće ništa. Odnosno pamtit će se malo što i ovisno tko što voli, a s vremenom će, onako kako to i inače biva kad protok vremena učini svoje slikama u albumu, na životu ostati samo retuširana sjećanja. Nikog više ionako biti neće da na zastupničko pitanje »znaš li tko sam« promptno odgovori sa »nos ti posran«.

Ali ajde, možda ne treba biti tako strog. Recimo, ako statistički u sabornici i nije bilo zastupnica više nego ikada, bome je dojam da su svojim angažmanom pregazile kolege. Pogotovo to vrijedi za oporbu koja je kroz Sabor profilirala niz političarki s ambicijom i većom od ponavljanja školskog, pardon zastupničkog mandata. Benčić, Raukar, Glasovac, Ahmetović, Puljak, Orešković….. Suprotstaviti im, mišljenjem dakako, ljude poput Đakića siguran je put u propast. Događalo se nažalost i to, a onda su vladajući shvatili da im valja pronaći među sobom neke druge adute taman da se pred kraj, koliko-toliko i s čim god, istaknu Baričević i Burić. Što se zastupnika tiče, sve je tu ostalo unutar očekivanog. Zapravo, čovjek ne može nego se istinski plašiti da će i kod milijuntog saziva Bauk biti onaj u kojeg je specifična humora, ili da će Bulj i dogodine imati najviše opomena, ili da će Goran Ivanović za kraj i opet imati neki stih poput onog što ritmom ni za tamburu nije, a kaže otprilike: »Kad u svibnju rascvjeta se plavo cvijeće, onda više oporbe biti neće.«

Ali, tako to bude u školi, na radnoj akciji, ili sindikalnom izletu. Raspusti se društvo i prije definitivnog raspusta. Ni u školi nisu svi razredi isti, ni na radnoj akciji nisu sve čete i brigade iste, a i kvaliteta sindikalnih sijela uvelike ovisi o tome koja ih je podružnica organizirala. Samo, s obzirom na to da je jedan taman saziv raspušten, a drugi se tek treba sazvati, ne bi bilo zgoreg znati da smo za ovako »kvalitetnu« generaciju deputata sami krivi. Princip je poznat, dugo ga već rabimo, a svodi se na to da na datum izbora valja izaći na birališta i tutnuti papirić s vlastitim odabirom u kartonsku kutiju. Princip je takav da bi ga dojenče shvatilo nakon što pravila dvaput čuje. No, mi smo zemlja koja je i dalje na samom začelju Europske unije kada se gleda postotak birača koji koriste pravo glasa. Iza nas su Rumunjska, Bugarska i Albanija. Ne da nam se, ili mislimo da nema smisla, makar ništa nije besmislenije nego ostati taj dan doma, a onda četiri godine kukati nad vlastitom sudbinom. Ne ocijeniti društvo iz saborskih klupa znači dati im podršku, poručiti da nemam ništa protiv da ostanu tu gdje jesu. Jer, ja da ih biram tko sam!? E pa onda, nos mi posran.

Ta posvemašnja indolencija dala nam je pljusku ohoho puta. Preko naše grbače su se tako, primjerice, gradili Živi zidovi da bi s vremenom evoluirali u Ključ Hrvatske. Bit će da je ključ Hrvatske zapravo pronađeni ključ dobra života, barem za bračni par Sinčić. Malo Sabor, a onda Europa odakle se sve vidi bolje, ljepše, jasnije i taman tako da se s te dobre »droge« teško skinuti. Mi smo i ti koji smo put Europe lansirali i silu zvanu Kolakušić da nam se sada vrati ne bi li krojio pravo i pravdu. A da je sutra izaći među svijet i pitati znaju li ama išta pametno što je u naše ime tamo daleko izgovorio dični Kolakušić, bit će da nitko ne bi znao beknut’ ništa. U spomenutih je bar bilo kakve-takve ambicije, ambicije da odu tamo gdje je plaća deblja, a odgovornost nikakva. Društvo koje se zadovolji čistim parlamentarizmom, pri čemu je parlamentarizam sveden na timbravanja kartice na ulazu u Sabor i uredno primanje lijepe plaće, zato je ono koje bi trebalo kod izbora preskočiti. Zastupnički posao uistinu jest divan posao, ali možda bi baš zato kriteriji da ga se zasluži morali biti stroži. Jest teško je, nikada nije bilo teže, ali mora na tim listama negdje biti i netko tko želi dobro društvu u cjelini, a ne samo sebi. Takvih nam je deseti saziv Sabora dao malo i ništa. Takvih nedostaje već duže neko vrijeme.

No, tako to biva kad se rastaje cijela jedan školska generacija, kad s radnih akcija udarnici pođu kućama, kad se sindikalni izlet okonča. Generacija je bila taman takva da smo lijepo mogli naučiti konačno što i koga hoćemo, a što i koga nećemo. Važno je to, jer uz ovo što ostade u ponudi eto nam i novih aspiranata na pet minuta slave i to svake vrste, od onih koji su se onomad dičili svojom tajkunstvom, preko onih koji su inspiraciju našli u Dubrovačkoj Republici (!?), do Ave Karabatić. Ava je, za reć’ pravo, tu i najtransparentnija i ne skriva ništa, sve da je njena kandidatura bilo koje vrste tek marketinški trik. Raspust je trenutak kada raspuštena družina dolazi doma da ih starci potapšaju po ramenu i požele im lijepu neku budućnost. No, raspust 10. saziva saborskog je i lijepa prigoda da razmislimo dobro o svemu da ne bi poslije izbora bilo onog biračkog »ti me činiš ludim, a na grbači te nosam« i onog zekanovićevskog iz klupe: »Nos vam posran!«