Kada čovjek misli da je čuo sve što je trebao čuti od predsjednika Republike Hrvatske Zorana Milanovića, grdno se prevari. Iz dana u dan Milanović obara rekorde najneočekivanijih izjava i misli. Rekorde on obara kao što je nekada Sergej Bubka obarao rekorde u skoku motkom.

I nema tog događaja i prilike koju predsjednik Milanović neće iskoristiti kako bi u svom punk stilu pljunuo istini u oči, mimo svijeta kojemu Hrvatska pripada. Jedini je problem u tome što je Milanović za punk malo prestar. Ali njega to ne brine i on se uhvatio rifova i atonalnih zvukova i ne pada mu na pamet odsvirati kakav milozvučan akord.

Zadnji istup koji će ući među antologijske Milanovićeve nastupe je onaj održan u Petrinji u kojoj je vrhovni zapovjednik došao ispratiti 3. hrvatski kontingent u Litvu. Teško je pohvatati sve bisere koje je Milanović prosuo po petrinjskoj vojarni kako bi prosvijetlio svekoliku javnost. Ukratko, sve ono što je prevladavajući javni diskurs, on je osporio i pokušao još jednom nametnuti svoju političku agendu koja je u suprotnosti i s čelnicima Europske unije i većine europskih zemalja, a samim tim i u suprotnosti s vladinom vanjskom politikom, prije svega kada je riječ o ratu o Ukrajini.

Milanović je izabrao da na ono što se događa na istoku Europe ne gleda kroz crno-bijele naočale i njegovi su stavovi u suprotnosti s prevladavajućim političkim narativima. Taj punkerski diskurs ne bi vjerojatno nikoga previše zanimao da nije riječ o hrvatskom predsjedniku koji je mandat dobio na neposrednim izborima i koji bi uz Vladu trebao sukreirati vanjsku politiku. Od sukreacije nema ništa niti će je biti u dogledno vrijeme. Dok Andrej Plenković udara po eurovizijskim šlagerima, Milanović trese pod najjačom distorzijom rifove.

– Ovo je dovođenje u pitanje cijelog koncepta, u kojem netko misli da ima pravo. Tako i Krim – Krim više nikada neće biti Ukrajina. To govore vodeći njemački generali… Srbija i Rusija nisu isto. To je, nažalost, bolna činjenica i opasnost. Anektirali smo Kosovo. Mi i međunarodna zajednica. Uzeto je od Srbije. Tko je to napravio nego mi? Jesmo priznali Kosovo? Nije aneksija, nego otimanje. Kak’ se to zove? Ekstrakcija. Nije šija, nego vrat. Ovo nije dovođenje u pitanja Kosova, nego cijelog koncepta, poručio je Milanović, dodavši didaktički novinarima da je Rusija opasna zemlja, da ništa ne razumiju jer uspoređuju Srbe, ove opančare koji su se tu pobunili, sa svjetskom nuklearnom supersilom.

Sad valja postaviti pitanje je li Milanović u potpunosti poludio i je li njegovo ponašanje racionalno. Poludio nije sigurno u Petrinji jer su njegove izjave već dugo vremena mimo svijeta i očito je da će on i dalje po svome pa kud puklo da puklo. Što se racionalnosti tiče, valja priznati da hrvatski predsjednik odbija apriori potpisivati stavove koji su usaglašeni od Bruxellessa, preko Londona, do Washingtona pa nazad preko Skandinavije i Baltika do Poljske. I nimalo ga ne brine što će tko o svemu tome misliti. »Europa i NATO, a pogotovo Hrvatska su američke cirkuske pudlice«, nema problem poručiti Milanović. Uvjeren je da nije jedini koji tako misli, već je jedini koji ima hrabrosti reći to javno. Zahvaljujući takvim istupima Milanović je dobio ovacije u Rusiji, a od jučer i u Srbiji. No, samo naivni mogu misliti da Milanović ne zna što radi i da srlja u političku smrt. Predugo je on u politici da ne bi znao da ima i u Hrvatskoj itekako puno onih kojima smetaju crno-bijeli narativi i dihotomija prema kojoj je jedna strana u sukobu u potpunosti dobra, a druga u potpunosti zla. Bonus je taj što takvim istupima izluđuje premijera Andreja Plenkovića, koji se vjerojatno na dnevnoj bazi mora pravdati na Zapadu zbog ovakvih političkih ocjena Zorana Milanovića.

Premijer Plenković ocijenio je da Milanović ide iz lošeg u gore, dodavši da ne zna do kuda to može ići. To ne zna nitko, vjerojatno ni sam Milanović, koji je izabrao što je izabrao, a na kraju će i o predsjedniku i o premijeru zadnju riječ reći birači. A kakve smo sreće, može biti da ćemo i sljedećih godina gledati kako Plenković udara u kope, a Milanović u špade.