Nije čovjek stroj pa da može raditi bez prestanka 24 sata dnevno, pa tako 365 dana sve do penzije. Ako ima sreće pa da je dočeka. Jedna od tekovina je pravo radnika na bolovanje. Danas se u razvijenom svijetu bolovanje uzima kao nešto što je oduvijek postojalo. No, nije bilo tako pa se na pravo na plaćeno bolovanje valjalo izboriti, kao i za pravo na odmor i satnicu koja nije ropska.

Radno sposobno stanovništvo izloženo je sve većim zahtjevima i prohtjevima poslodavaca, ljudi nisu strojevi i razbolijevaju se. Bilo bi logično da bi većina odmah potpisala da cijeli radni vijek odradi bez potrebe za otvaranjem bolovanja. Ali nije tako. No, ima i druga strana medalje. A to su muljanja s bolovanjem. U razloge za takvu rabotu je teško ulaziti, ali uvijek se nađe onih kojima je odlazak na bolovanje prilika za nešto samo njima znano. Da se ne bi manipuliralo bolovanjem, osmišljene su procedure njihova otvaranja i kontrole. Koje iz godine u godinu pokazuju da nemali broj i radnika, ali i liječnika zloupotrebljava bolovanje. I na taj način oštećuju i poslodavca i državu. Da je stvarno tako, svjedoče podaci da je Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje (HZZO) lani uspio srezati stopu bolovanja za 10,7 posto. Kontrolori HZZO-a bili su 2023. godine vrlo aktivni i pregledali su kartone oko 30.000 osiguranika, a rezultat je bio da je trećina bolovanja okončana. Uz to su uslijedile i sankcije liječnicima koji su pacijente neopravdano držali na bolovanju. Izrečeno je gotovo 2.000 opomena, bilo je i novčanih kazni, a zbog kršenja ugovornih obveza pokrenuta su dva postupka za raskid ugovora s HZZO-om. Nema nikakve sumnje da su rezultati pokazali da su kontrole neophodne i da su građani Hrvatske vrlo maštoviti kada je riječ o ostanku na bolovanju što je dulje moguće. Unatoč tome što postoje mehanizmi za kažnjavanje i pacijenata i liječnika. Vjerojatno oni koji manipuliraju bolovanjem računaju da neće baš njih otkriti.

Analiza je utvrdila da su razlozi za smanjenje stope bolovanja jače ovlasti kontrolorima HZZO-a koji na licu mjesta mogu zaključiti bolovanje ako za njega više nema medicinskog utemeljenja. Jedan od razloga je okončanje pandemije COVID-19 i pad bolovanja na osnovi izolacije. Utvrđeno je i da su kraće liste čekanja imale učinak na stopu bolovanja jer se smanjilo čekanje na dijagnostičku pretragu. Valja se malo zadržati na ovom zadnjem razlogu. Ako je i zbog čega puno ljudi na bolovanju, a koji to ne žele biti, onda su to upravo liste čekanja za dijagnostičke preglede ili liste čekanja za operativne zahvate. Tu nije riječ ni o kakvim muljanjima snalažljivih građana Hrvatske, već je riječ o njihovoj muci za koju nisu krivi ni na koji način. Vjerojatno nema ni jednog čovjeka u ovoj državi koji ne zna nekoga koji čeka neku dijagnostičku pretragu mjesecima. Ili nekoga tko mjesecima čeka na poziv iz bolnice kako bi obavio operativni zahvat. I pri tom nije riječ o bezazlenim dijagnozima, već o vrlo teškim stanjima. Dakle, ljudi u neizvjesnosti trpe na bolovanju sa znatno manjim prihodima, iako bi sve dali da što prije obave dijagnostičku pretragu i po potrebi odrade operativni zahvat. Znači, postoje kontrolori HZZO-a koji će hvatati one koji su neopravdano na bolovanju. Što je dobro. Ali još bi bolje bilo kada bi postojali kontrolori koji bi utvrđivali zbog čega netko čeka na dijagnostičku pretragu mjesecima, a onda mjesecima na operativni zahvat.

Nema nikakve dvojbe da bi se takvim kontrolama utvrdilo koliko je zdravstveni sustav opterećen uskim grlima zbog kojih pate i pacijeniti, i poslodavci i državni proračun. Nema ni jednog ministra zdravstva koji nije obećavao da će taj problem riješiti. Ali nije ga riješio. Grade se bolnice, kupuju se skupi dijagnostički aparati, čini se kao da se ide u dobrom pravcu. No, životno iskustvo nas uči da to često nije slučaj i da za jedan korak naprijed idu dva koraka natrag. Pa su ljudi često prisiljeni dijagnostiku obavljati u privatnim klinikama, a oni koji si to mogu priuštiti, tamo obavljaju i operativne zahvate. Jer, kako se može opravdati činjenica da je netko obavio sve pretrage za operaciju ramena, predao papire za operaciju, ali iz bolnice ga nisu nazvali godinu dana na operativni zahvat. Cijelo to vrijeme čovjek je na bolovanju, preživljava s petstotinjak eura mjesečno i trpi bolove. I nikome ništa. To je kao normalno. Nije normalno, kao što nije normalno da netko iz njemu znanih razloga mulja s bolovanjem.