Parlamentarni izbori su završili, ali tek treba vidjeti kako će se stvari raspetljati i tko će dobiti priliku od predsjednika Zorana Milanovića za sastavljanje vlade.

Tko god to bio, i ako uspije prikupiti 76 potrebnih potpisa kako bi dokazao da ima većinu, suočit će se s jednim od najvećih hrvatskih problema. To je demografski slom. Koji nije od jučer i koji prijeti, prema upozorenju demografa, da nas neće za dva-tri desetljeća ni upola biti koliko građana živi danas u Hrvatskoj. Izbori su završili, završile su i bajke koje su biračima ispričane i valja se suočiti s tužnom hrvatskom stvarnošću. A ta je stvarnost da unatoč povećanju BDP-a, ulasku u šengenski prostor i eurozonu, polako nestajemo jer je nacija sve starija, a mladi ljudi odlaze.

I teško da će se taj proces zaustaviti. Sve dok je situacija takva da hrvatska mladost može sanjati da će steći krov nad glavom. Bez toga teško da se može pričati o budućnosti mladih hrvatskih obitelji, a bez njihove budućnosti ni Hrvatska nema budućnost. Ni Hrvatska, a ni Rijeka. Koju je zahvatio porazan trend smanjenja broja stanovnika pa je izgledno da će broj stanovnika, ako se nastave negativni trendovi, pasti ispod 100.000. Povećala je plaće država, povećala plaće lokalna samouprava, čini se kao da ljudi traže kruha preko pogače. Ali nije tako. Povećanja plaća su takva da je život ravna crta, često je standard ispod te ravne linije, jer su troškovi života postali takvi da rijetko tko može planirati bilo što osim preživljavanja iz mjeseca u mjesec. Mladi ljudi u Rijeci, kao i u ostatku Hrvatske, ako ne baštine stambene prostore još iz vremana Tita i rahmetli Jugoslavije, ili ako nisu sretnici kojima je tranzicija majka, a ne maćeha kao većini, jednostavno si ne mogu prištiti rješavanje stambenog pitanja.

U svim izbornim ciklusima, kako na državnoj, tako i na lokalnoj razini, to se pitanje isticalo kao jedno od najbitnijih. I unatoč svemu, napravljeno je jako malo. Jedan od projekata koji je trebao pomoći mladim ljudima da po povoljnijim uvjetima dođu do prve nekretnine bio je program društveno poticane stanogradnje (POS). Riječ je o dobrom programu u kojemu zajedno sudjeluju država i lokalna samouprava kako bi izgradili stambene objekte u kojima je cijena stambenih kvadrata takva da ne znači propast za one koji se kreditno zaduže za cijeli život. Znači, ako se hoće, može se. No, pitanje je hoće li se. Riječki gradonačelnik Marko Filipović u kampanji na lokalnim izborima 2021. godine najavljivao je da će jedan od prioriteta, ako dobije povjerenje građana, biti rješavanje stambenih pitanja s naglaskom na mlade obitelji. I što je napravio u sada već tri godine mandata? Najavio je početak gradnje 30-ak POS-ovih stanova na Zametu. Što je bolno malo i ni na koji način ne odgovara danim obećanjima od prije tri godine. Dobro, argument će biti da je useljeno 90 novih stanova na Martinkovcu. To je točno. Ali isto tako je činjenica da je riječ o projektu koji je davno trebao biti završen, još dok je Filipović bio zamjenik gradonačelnika. Kasnilo se, kao što uglavnom sve kasni, pa je Filipovića dopalo da baci lopatu betona na temeljni kamen na Martinkovcu i podijeli ključeve. Moglo bi se reći da je za njegova mandata jedini projekt POS-a koji je vodio od početka do kraja gradnja 30-ak stanova na Zametu. Kada se tome doda da Grad Rijeka ima gradsku Agenciju za poticanu stanogradnju, jasno je da je gradska politika po pitanju stanogradnje koja je priuštiva mladim obiteljima u potpunosti neambiciozna.

Kada se tome doda neambicioznost države po tom pitanju, jasno je da se negativni demografski trendovi neće zaustaviti. Vrlo je izvjesno da će biti gore budući da su prema zadnjim podacima cijene najma takve da je za podstanarstvo i režije u dvosobnom stanu potrebno izdvojiti jednu prosječnu plaću. Zato je tragično da se projekt POS-a ne intenzivira i da se pod hitno ne krene u osmišljavanje sličnih projekata koji će omogućiti mladim ljudima dostojanstven život u svom domu, a ne dužničko ropstvo. Jer, na Zametu bi cijena metra kvadratnog stana trebala iznositi oko 1.500 eura. Što je, s obzirom na povoljnije uvjete kreditiranja, građanima priuštivo.

Dakle, POS je projekt u kojemu nitko ne gubi, ali zato svi dobijaju. Građani, lokalna samouprava, banke, država i tvrtke koje se zaposle na realizaciji projekta. Očito je riječ o određivanju prioriteta jer novca ima. A ako bilo kojoj vlast nisu prioritet mladi ljudi, onda jao tom gradu i državi.