Uvodnik

Nema instant rješenja za Vukovar

Zlatko Crnčec

Foto Igor Kralj/PIXSELL

Foto Igor Kralj/PIXSELL

Jedini put za Vukovar je napredak u milijun malih koraka koji bi vremenom zaoblili, nekako otupili tu podijeljenost, na nekim mjestima i mržnju, koja postoji

placeholder


Vukovar je etnički podijeljeni grad. Naravno, život radi svoje i ima dosta primjera gdje postoji komunikacija i dobri, normalni odnosi između tamošnjih Srba i Hrvata. Ali općenito govoreći, i dalje je riječ o dvije odvojene zajednice. Rane od onog što se dogodilo prije 30 godina i dalje su duboke. Međutim, nije stvar samo u tome, već u temeljnim željama pripadnika ova dva naroda. Hrvati naravno žele da Vukovar bude tu gdje je sada, u Republici Hrvatskoj. Srbi s druge strane, naravno ne svi, ali sigurno dobar dio onih kojima je nacionalna pripadnost bitna kategorija, radije bi da je Vukovar dio Srbije. Ali ono što je ovdje najbitnije i što treba stalno ponavljati, zbog toga ih ne treba osuđivati. Niti iz toga raditi nekakve parade, kakvima je sklona hrvatska krajnja desnica. Jer to je najnormalnija reakcija populacije koja je i početkom devedesetih jasno iskazala da želi ostati u Jugoslaviji. Željeli su naprosto ostati živjeti u istoj državi sa svojim sunarodnjacima. Ali ta se želja sukobila s time da Hrvatska jednostavo nije željela ni mogla ostati u Jugoslaviji koju su Slobodan Milošević i njegovi nacional-boljševici, SANU i dobar dio srpskog establišmenta iz Titove Federacije željeli pretvoriti u velikosrpsku tvorevinu. Prema kojoj bi i Karađorđevićeva prva Jugoslavija bila ogledni primjerak uspješnog liberalno-demokratskog projekta i međunacionalne tolerancije.
I u te je političke škare prije 30 godina prvo upala Hrvatska, a za njom i susjedna BiH. A s njima i Vukovar. I zbog toga se dogodilo što se dogodilo. Naravno, ovo je samo grubi okvir. Za sve zločine koji su se dogodili, posebno za njihov intenzitet, krive su i stare mržnje, obiteljsko nasljeđe i odgoj, te stotine drugih stvari. Ali stvarni uzrok rata su bile potpuno suprotne želje dviju etničkih zajednica oko toga u kojoj i kakvoj državi žele živjeti.



Ovo sve govorimo ne zbog toga da podsjećamo na strahote koje su se dogodile prije tri desetljeća. Nego zbog toga da se rješenje za poboljšanje sadašnje situacije u Vukovaru mora temeljiti na tome kako stvari stoje u realnom životu. A ne na nekakvim bajkama o tome kako bi bilo dobro da stvari budu, pa onda na tim apstraktnim projekcijama temeljiti rješenja.


Na primjer, ako Srbi žele u Vukovaru imati odvojene škole i vrtiće, neka ih imaju. Potpuno su promašeni argumenti da bi stavljanje djece u zajedničke razrede poboljšalo međusobnu toleranciju. Uostalom, Vukovarci su 45 godina, da sada ne idemo do prve Jugoslavije i Austro-Ugarske, zajedno sjedili u školskim klupama. I to nije nimalo spriječilo one koji su dijelili šalabahtere i prepisivali jedni od drugih, da samo koji mjesec nakon toga pucaju jedni u druge. Stoga, ako se napetosti jednog dana smire, ako predstavnici Srba jednog dana promijene mišljenje, škole mogu biti zajedničke. Dotad neka ostane ovako.




Ne smije biti nikakvog silovanja događanja, ni i s ljevice ni s desnice,. Na lijevoj strani smatraju da se preko noći uz malo dobre volje Vukovar može pretvoriti u međunacionalni raj u kojem nije bitno tko je koje nacionalnosti, gdje caruju tolerancija i ljubav Srba i Hrvata, koji se onda još zajedno bore protiv globalnog zatopljenja i promiču prava LGTBQ+ populacije. Ako se krene od te premise, neće se daleko doći. Štoviše, stvari bi se mogle vratiti unatrag. Isto vrijedi i za krajnju hrvatsku desnicu, za koju bi se situacija u Vukovaru poboljšala samo ako bi svi tamošnji Srbi preko noći počeli više voljeti Zagreb od Beograda, Hajduk ili Dinamo od Zvezde i Partizana, hrvatsku nogometnu reprezentaciju od srpske. Oni koji kreću od toga, neće nikamo doći. Osim možda tamo gdje smo bili 1991.



Jedini put za Vukovar je napredak u milijun malih koraka koji bi vremenom zaoblili, nekako otupili tu podijeljenost, na nekim mjestima i mržnju, koja postoji. I koja će, posebno podijeljenost, postojati i dalje. Ona neće nestati. Barem ne u neko skorije vrijeme. Ali nije svejedno kakva je ona. Ako ona u sljedećih, recimo, desetak godina postane manje intenzivna, manje napeta, s više primjera međusobne snošljivosti, moći ćemo reći da je napravljen dobar posao. Pokušavati preko noći postići išta više od toga je nemoguće. A može biti i štetno