Na javni poziv »Jačanje konkurentnosti poduzeća ulaganjima u digitalnu i zelenu tranziciju«, vrijedan 1,14 milijardi kuna, ukupno su pristigle 842 projektne prijave, od kojih će njih oko 320 ostvariti financiranje, a koje bi u konačnici trebale pokrenuti investicijski ciklus vrijedan više od 3,6 milijardi kuna. Sredstva su financirana iz instrumenta REACT-EU (Recovery Assistance for Cohesion and the Territories of Europe). Dakle, novac dolazi iz Bruxellesa.

Još je ovo jedan primjer da članstvo u EU-u itekako ima smisla. Nije, naravno, samo i isključivo stvar u tome da Hrvatska uzme novac od Europe te ga potroši, ako se baš mora, na zakonit i transparentan način. Čak je i najmanje u tome. Puno je važnije da uz novac Hrvatska dobije i procedure kako ga najbolje iskoristiti. I za što.

Sve ovo što se u zadnjih 16 mjeseci događa vezano uz koronakrizu i njene posljedice pokazuje koliko je ubrzani proces digitalizacije potreban na svim razinama. Nije ovdje naravno riječ samo o ICT sektoru koji već po samoj definiciji drži korak sa svijetom već i s gotovo svim industrijskim granama te svim drugim granama gospodarstva, ali i društvenog života.

Što se tiče zelene tranzicije, Europska unija u sljedećih deset godina namjerava potrošiti milijarde eura za investicije u zelene tehnologije. Ključni je dio iznesenog plana stvoriti novi Mehanizam za pravednu tranziciju, težak oko 100 milijardi eura. Prema Komisijinu izračunu, od tih 100 milijardi eura Hrvatska bi mogla dobiti 879 milijuna eura. Međutim, još uvijek nije baš najjasnije odakle će ti novci doći, odnosno namjerava li Europska unija sama financirati sve to ili će se u igru uključiti i privatni sektor.

U svakom slučaju, koliko god će i ovaj europski projekt imati dječjih bolesti kao što je to bio slučaj s gotovo svim prethodnim, sve će to ipak pogurati Hrvatsku još više u 21. stoljeće gdje nikako da do kraja stigne. Kao i u puno prošlih slučajeva, Hrvatska će i ovdje trebati poguranac izvana, ovaj put iz Bruxellesa, kako bi uhvatila korak s europskim i svjetskim trendovima. Posebno kada je u pitanju digitalizacija jer oko nje vlada potpuni konsenzus na svim stranama što baš i nije slučaj kada je riječ o zelenoj tranziciji.

Taman da nismo ušli u Europsku uniju, naravno puno je bolje da jesmo, sam bi proces pregovora pogurao Hrvatsku prema naprijed. Sva ta poglavlja, njihova otvaranja i zatvaranja, naprosto su natjerala zemlju da u nekoliko godina napravi toliki korak naprijed koliko bi joj bez inzistiranja iz Bruxellesa trebalo par desetljeća. Naravno, radi se o napretku u najvećem dijelu na legislativnoj razini. Hrvatska je natjerana da bar na papiru postane Europa kad to već nije u stvarnosti. Ali nešto se ipak pomaknulo i još se pomiče i na realnoj, a ne samo legislativnoj razini. Kakva god bila i što god se u njoj događalo, Hrvatska je mekše mjesto za živjeti nego što je to bila prije recimo 20 godina kada je ponovo započet proces koji je rezultirao punopravnim članstvom u EU-u. Naravno, sve to nije podiglo standard življenja koji je ostao isti ili se čak i smanjio, što zbog hrvatskih ugrađenih nedostataka, što zbog vanjskih faktora kao što je bila svjetska financijska kriza iz 2008. godine ili aktualna epidemija korone. Pa je među ostalim došlo i do masovnog iseljavanja iz Hrvatske nakon što je ona postala punopravna članica EU-a 1. srpnja 2013. godine. Iako se taj proces možda čini i nepovratnim, ono što je odrađeno kroz pregovore i članstvo u EU-u ipak je postavilo nekakav, ma koliko god možda bio mali, temeljčić za preokretanje ovog groznog trenda.

Jedna od dobrih posljedica tog temeljčića je taj europski novac koji ćemo dobiti za jačanje konkurentnosti ulaganjima i digitalnu i zelenu tranziciju. Pregovori su od nas na formalnoj razini napravili Europu, a ovakvi projekti guraju nas prema situaciji da to možda jednog dana zaista i postanemo. Hoćemo li i ikad, odnosno ikada, to postati opet ovisi o nama. Odnosno o onima koji udaraju ritam u ovoj zemlji. Dakle, ne samo Vlada odnosno država u širem smislu, nego i privatni sektor kojem su uostalom i namijenjena ova sredstva. Na kraju krajeva i o cijelom društvu. Europa nam još jednom baca konopac da se za njega uhvatimo i popnemo se na njenu palubu.