Uvodnik

Hrvatska na ispravnoj strani povijesti

Tihana Tomičić

Reuters

Reuters

Dok je EU u slučaju Hrvatske kasnio s reakcijom, pa i kod aneksije Krima, sada je kroz provođenje najstrožih sankcija ikad primijenjenih prema nekoj državi, napokon pokazana i politička snaga na globalnoj karti. Hrvatska Vlada pritom, kao dio EU-a, donosi odluke koje potpuno korespondiraju s odlukama Unije, od vojne pomoći za Ukrajinu do humanitarne pomoći

placeholder


Premijer Andrej Plenković boravi u Kijevu, u kojem sudjeluje na inauguracijskom samitu Krimske platforme u povodu obilježavanja 30. obljetnice neovisnosti Ukrajine. U uvodnom govoru obratio se kolegama na ukrajinskom jeziku te poručio da je »Krim Ukrajina«, što je rezultiralo pljeskom okupljenih – ova vijest objavljena je krajem kolovoza prošle godine, prije samo šest mjeseci. Ukrajina je tada u miru proslavljala 30. godišnjicu osnivanja, a hrvatski mediji su pisali kako si premijer dopušta previše i miješa se u unutarnju politiku druge države.



Nažalost, pokazalo se da je zloguki prorok Plenković bio u pravu, možda upravo zato jer je kao europarlamentarac 2014. godine bio itekako upućen u zbivanja u Ukrajini, onda kad se dogodila aneksija Krima. Danas svjedočimo ratu za Ukrajinu, u kojem su se nasuprot agresorske Rusije svrstale sve moderne nacije svijeta. A osim činjenice da je hrvatski premijer dobar poznavatelj prilika u Ukrajini pa je mogao anticipirati ove događaje, tu je i žalosna analogija između Hrvatske 1991. godine i Ukrajine 2022. godine. Obje države bile su, odnosno jesu, žrtve po praktički istoj špranci: najprije proglašavanja samoodređenja do odcjepljenja na temelju navodne volje građana, a onda za ostatak prostora i klasične vojne agresije s bezbroj civilnih žrtava. I dok je EU u slučaju Hrvatske kasnio s reakcijom, pa i kod aneksije Krima, sada je kroz provođenje najstrožih sankcija ikad primijenjenih prema nekoj državi, napokon pokazana i politička snaga na globalnoj karti. Hrvatska Vlada pritom, kao dio EU-a, donosi odluke koje potpuno korespondiraju s odlukama Unije, od vojne pomoći za Ukrajinu do humanitarne pomoći.
Ono što je, barem u jučerašnjem danu, bilo bitno jest i podrška oporbe takvoj politici Vlade. De facto, u Hrvatskoj nema nikoga tko bi drukčije promišljao o politici Hrvatske prema ovom ratu od onoga što provodi Vlada. Taj princip solidarnosti prema Ukrajini zapravo u velikoj mjeri pogađa i raspoloženje građana, a i predsjednik Zoran Milanović u zadnji je čas svojim izjavama ispravio svoja retorička lutanja oko odnosa Rusije i Ukrajine i ukrcao se na brod kojim danas plovi cijeli civilizirani svijet. Sada se, stoga, još samo očekuje i sjednica Vijeća za nacionalnu sigurnost, gdje će se sve to još jednom zajednički ponoviti, kako bi napadnuta Ukrajina doista vidjela Hrvatsku kao iskrenog partnera.
Uostalom, u trenutku kad iz vrha EU-a stižu poruke podrške inicijativi ukrajinskog predsjednika Vladimira Zelenskija o tome da Ukrajinu treba hitno primiti u članstvo EU-a, sve drugo bila bi potpuno promašena politika, pregažena kao plitak potok, jednako kao što je u ovom trenutku od ukrajinske volje i morala građana pregažen Putinov blitzkrieg kojim je htio pokoriti tu zemlju, i onda završiti još tko zna gdje, možda na Balkanu, a možda čak i na Jadranu uz pomoć svoje braće po vjeri. Pokazalo se, međutim, da hibridni rat iz 21. stoljeća nije isto što i klasično ratovanje mačem i štitom iz svih prethodnih 20 stoljeća, i Putin bi mogao postati prvi zavojevač koji će biti pobijeđen i digitalnim tehnologijama. Isključivanje Rusije iz SWIFT-a, a pogotovo hakiranje od strane Anonymousa ruskih TV stanica, ali i webova i baza podataka ministarstva obrane i drugih poluga vojnoga napada na Ukrajinu, zapravo je digitalni, virtualni rat, koji bi mogao prvi put u povijesti biti jednako važan u pobjedi nad agresorom kao i vojna obrana. Čini se kao da Putin nije na sve to računao dok je gomilao svoje spore tenkove na granici s Ukrajinom. Hakeri su puno brži od tenkova.
A što se slanja vojske tiče, tu je predsjednik Milanović bio potpuno u pravu – hrvatski vojnici neće ići ginuti u Ukrajinu, jer ona nije dio NATO-a i takva obaveza ne postoji. I to je zajednički stav cijelog EU-a. Ali način na koji je ovoga puta Unija doskočila Putinu jest onaj obrat na koji Putin također nije u startu računao, a to je činjenica da zemlje EU-a de facto kao članice NATO-a izravno naoružavaju Ukrajinu, no ne pod formalnim plaštom NATO-a. To je shortcut kojim je Putin jednostavno nadmudren, a Ukrajina ojačana, s velikom šansom da trajno zaustavi Rusiju i Putina u ovom (samo)ubilačkom pohodu.
Srećom, Hrvatska je tu na ispravnoj strani povijesti.