Brodogradilišta »Viktor Lenac« i »3. maj« imaju jako dobar poslovni plan za svoju buduću suradnju koja bi bila na korist i njima, ali i cijeloj Primorsko-goranskoj županiji. Međutim, za realizaciju potrebna im je pomoć države. Prije petnaestak godina na bilo kakve značajnje intervencije države u gospodarstvo čudno se gledalo. Svi su se zaklinjali u sveto tržište i njegovu famoznu nevidljivu ruku, toliko nevidljivu da puno vrhunskih ekonomista smatra da je jako upitno postoji li uopće nešto takvo. I takvo je uvjerenje u svijetu postojalo sve tamo od početka devedesetih pa sve do svjetske financijske krize koja je pogodila svijet 2008. godine. Tu je država »uletila« u gospodarstvo na tako spektakularan način kakav nije bio viđen sve tamo od tridesetih godina prošlog stoljeća, kada je učenje Johna Maynarda Keynesa spasilo kapitalizam od potpunog kraha. Situacija je u jednom trenutku bila toliko kritična da je postojala mogućnost da će se banke morati zatvoriti do daljnjeg. Kolika je panika zavladala pokazuje da su vlade bile spremne posegnuti za najradikalnijim potezima samo kako bi spriječile gospodarski Armagedon. Pa su tako Sjedinjene Države u jednom trenutku nacionalizirale ni manje ni više nego General Motors. Epidemija korone sada je dodatno pojačala aktivnosti vlada kada je u pitanju intervencija u gospodarstvo. A na sve te nevolje u veljači 2022. nakalemila se ruska invazija na Ukrajinu, što je već treći put u posljednjih 15 godina dovelo do toga da Vlade gotovo svih svjetskih država moraju radikalno mijenjati svoje ekonomske politike i prilagođavati ih novonastalim situacijama.

I stoga je potpuno normalno i nadasve poželjno da se i ova hrvatska Vlada, kao i gotovo sve njezine prethodnice od 1990-ih naovamo, uključila u spašavanje domaće brodogradnje. Time se, ako ništa drugo, produljuje nadu da bi domaća brodogradnja ipak nakon svih padova mogla opstati. Što bi pak bilo više nego sjajno jer bi Hrvatsku ipak ostavilo na zemljopisnoj karti zemalja koje mogu napraviti tako kompliciran proizvod kao što je brod.

Protiv domaće brodogradnje išle su i neke objektivne okolnosti kakvih prije nekoliko desetljeća nije bilo. Ponajviše drastične promjene u Kini i Južnoj Koreji, gdje se brodove izbacuje s tekuće vrpce i mete konkurenciju i puno jaču od slabašne hrvatske brodogradnje. Ali išlo je i puno subjektivnih. Kriminal, korupcija, rasipanje, nepotizam, muljanja svih vrsta, katastrofalni poslovni potezi također su imali ulogu, moguće i odlučujuću, za bacanje na koljena gospodarske grane kojom smo se nekad ponosili.

I što sad. Na Vladi i Ministarstvu gospodarstva je da iznađe najbolji model kako pomoći »Lencu« i »3. maju«. »Lenac« je nakon posrnuća koje mu se dogodilo prije dvadesetak godina, postao stabilna tvrtka koja posluje s profitom. Problem joj predstavlja činjenica da ne može poslovnim bankama ponuditi dovoljno vrijedan kolateral za kredite koji su im potrebni da bi obnovili i dogradili Dok 11, što im je nužno za održavanje i povećanje obima posla na remontu brodova čija najveća dužina iznosi 285 metara. Riječ je o apsolutnom investicijskom prioritetu »Lenca« jer bi dovršetkom ovog projekta znatno povećao svoju konkurentnost na tržištu remonta i preinaka brodova. Dok 11 donosi čak četvrtinu prihoda »Lenca«.

Sve skupa bi to jako dobro došlo i »3. maju«, kojem bi nakon što je isplovio Scenicov »Eclipse II«, jako dobro došla gradnja dva pontona za »Lenac«. Za Hrvatsku je važno da »3. maj« opstane kao brodogradilište koje može proizvoditi brodove. Naravno, ne treba tu ići ubrzano i neoprezno. Ministarstvo gospodarstva i HBOR trebaju dobro analizirati situaciju i pronaći najadekvatniji model kako najbolje pomoći »Lencu« i »3. maju«. Ne smije se dogoditi da se sve odradi na način koji se znao više puta dogoditi u prošlosti. Da se dodijele i HBOR-ovi krediti i jamstva poslovnim bankama pa da to sve skupa, baš sve, moraju na kraju platiti porezni obveznici. U slučaju hrvatske brodogradnje sigurno postoji manevarski prostor da se uz pomoć države nastavi poslovanje na način koji bi bio koristan i za ove dvije tvrtke, ali i za državu. I, naravno, za sve zaposlene u njima, što je ipak najvažnije u cijeloj priči.