Vlada i sindikati zaposlenih u javnom sektoru održali su već 13. krug pregovora oko povećanja plaća od Nove godine dosad. Bez uspjeha. Razgovori idu slabo jer sindikati, očekivano, imaju maksimalističke zahtjeve, a iz Vlade im poručuju da je na to naprosto nemoguće odgovoriti. U optjecaju je već čarobna riječ – štrajk.
Sindikati i Vlada, naime, nisu nimalo približili stajališta oko povećanja osnovice za izračun plaća, no hoće li prosvjetari, liječnici, socijalni radnici, državni službenici ili policajci u štrajk, znat će se nakon Uskrsa. Jednako kao što su saborski zastupnici jučer otišli na dulju pauzu, tako i sindikalisti ne planiraju dizati tenzije dok ne prođe Uskrs. Koji je još praktički spojen s Prvim majem ove godine. Znači, situacija je teška, bremenita, ali vremena ima. Nikome se ne žuri u štrajk.
Lijepo je čuti i riječi Vilima Ribića kako je sindikalni zahtjev uvjetovan činjenicom da u svim drugim sektorima i djelatnostima, osim u državnoj i javnoj upravi, rast plaća prati inflaciju i iznosi 8 posto, a samo se njima, i to stidljivo, nude ta neprihvatljiva dva posto. Gdje je on to vidio da plaće rastu 8 posto, bilo bi zgodno provjeriti. Općenito, dojam je da bi sindikalni pregovori možda bili učinkovitiji kad Vladinim predstavnicima ne bi stalno na njih dolazila ista trojka, već 20 ili 30 godina. Kad oni zaprijete štrajkom, znaš da od toga neće ništa biti.
S jedne strane zato što se radi o folkloru koji gledamo iz godine u godinu, a Vlada na kraju ipak najčešće popusti. A s druge strane zato što situacija s budžetom nije još uvijek toliko stravična da se ovim zahtjevima ne bi moglo udovoljiti. SDP-ov bivši minisstar financija Boris Lalovac izračunao je da iznosi nisu nedostižni, i da bi povećanje od 8 posto državu koštalo oko tri milijarde kuna, za koje smatra da su realne i ostvarive, barem prema sadašnjem stanju proračuna.
Vrijedni novinari prisjetili su se da je i nekadašnji premijer Ivo Sanader svojedobno bio suočen s najavom generalnog štrajka, ali nakon što je sindikatima poručio, s početkom krize 2008. godine, da je Hrvatska »u banani«, i da pare nisu problem jer para – nema, taj je štrajk netragom ishlapio, nije se dogodio. Za vjerovati je da bi aktualni premijer Andrej Plenković, veći diplomat čak i od Ćaće Sanadera, mogao nešto slično poručiti sindikalcima. Oni traže, dapače inzistiraju, da baš premijer Plenković osobno dođe na razgovore, a možda će tek tada dobiti manje nego im nude Zdravko Marić i Josip Aladrović, jer će ih ovaj razuvjeriti, i još će mu na kraju zapljeskati. Ili možda da Vilim Ribić tog dana ne dođe. Možda bi tada rezultat pregovora bio bolji.
Šalu na stranu, sindikalni zahtjevi su uvijek opravdani, to je naprosto princip. Pogotovo u situaciji kad se inflacija sa 6 penje prema 7 ili 8 posto. Ovdje je, uz to, riječ i o većini ljudi u javnim službama koja se na svojim leđima suočila s krizama koje su potresale Hrvatsku – radnici u zdravstvu, civilnoj zaštiti, sve ljudi koji su se u zadnje dvije godine naradili kao nikad. Nema sumnje da njihov rad mora biti pošteno plaćen, barem da im plaće prate rast troškova života. Uostalom, bez osobne potrošnje nijedno se gospodarstvo nakon krize ne oporavlja, to smo bar vidjeli nakon 2008. godine. Tek kad se popustilo sa stezanjima remena i s politikom općeg kresanja, Europa i svijet su prodisali nakon krize 2008. Zato postoji niz argumenata na strani sindikalaca, to se ne može sporiti.
No, s druge strane, ostaje doista i ovo pitanje: uz pojačane troškove zbog korone, potresa i sada rata u Ukrajini, koji ovako ili onako financiraju države EU-a, ima li Hrvatska više uopće novca da uspješno odgovori na ovakvu poluucjenu sindikata? Samo na zadnji paket mjera Vlada je utrošila pet milijardi kuna, a BDP će ipak rasti po znatno nižoj stopi nego je prije Ukrajine bilo optimistično projicirano. Riječ »štrajk« pomalo se olako baca u eter. Još bi samo nedostajalo da i sustav javnih službi ostane blokiran zbog općeg štrajka. Koliko bi tek to financijske štete izazvalo, samo po sebi.
Zato se očekuje da će Vlada ipak udovoljiti sindikalcima u većoj mjeri nego se to ovog trenutka čini. Uza sve krize koje smo imali u ove dvije godine, nema potrebe za dodatnu nervozu i blokadu sustava. Neka Vlada isiše zadnje rezerve. Pitanje je, samo, što će biti 2023.
Politika na trapezu
Čarobna riječ štrajk
Tihana Tomičić
09. travanj 2022 09:28
Foto Denis Lovrović
Vlada i sindikati zaposlenih u javnom sektoru održali su već 13. krug pregovora oko povećanja plaća od Nove godine dosad. Bez uspjeha. Razgovori idu slabo jer sindikati, očekivano, imaju maksimalističke zahtjeve, a iz Vlade im poručuju da je na to naprosto nemoguće odgovoriti. U optjecaju je već čarobna riječ – štrajk.
Sindikati i Vlada, naime, nisu nimalo približili stajališta oko povećanja osnovice za izračun plaća, no hoće li prosvjetari, liječnici, socijalni radnici, državni službenici ili policajci u štrajk, znat će se nakon Uskrsa. Jednako kao što su saborski zastupnici jučer otišli na dulju pauzu, tako i sindikalisti ne planiraju dizati tenzije dok ne prođe Uskrs. Koji je još praktički spojen s Prvim majem ove godine. Znači, situacija je teška, bremenita, ali vremena ima. Nikome se ne žuri u štrajk.
Lijepo je čuti i riječi Vilima Ribića kako je sindikalni zahtjev uvjetovan činjenicom da u svim drugim sektorima i djelatnostima, osim u državnoj i javnoj upravi, rast plaća prati inflaciju i iznosi 8 posto, a samo se njima, i to stidljivo, nude ta neprihvatljiva dva posto. Gdje je on to vidio da plaće rastu 8 posto, bilo bi zgodno provjeriti. Općenito, dojam je da bi sindikalni pregovori možda bili učinkovitiji kad Vladinim predstavnicima ne bi stalno na njih dolazila ista trojka, već 20 ili 30 godina. Kad oni zaprijete štrajkom, znaš da od toga neće ništa biti.
S jedne strane zato što se radi o folkloru koji gledamo iz godine u godinu, a Vlada na kraju ipak najčešće popusti. A s druge strane zato što situacija s budžetom nije još uvijek toliko stravična da se ovim zahtjevima ne bi moglo udovoljiti. SDP-ov bivši minisstar financija Boris Lalovac izračunao je da iznosi nisu nedostižni, i da bi povećanje od 8 posto državu koštalo oko tri milijarde kuna, za koje smatra da su realne i ostvarive, barem prema sadašnjem stanju proračuna.
Vrijedni novinari prisjetili su se da je i nekadašnji premijer Ivo Sanader svojedobno bio suočen s najavom generalnog štrajka, ali nakon što je sindikatima poručio, s početkom krize 2008. godine, da je Hrvatska »u banani«, i da pare nisu problem jer para – nema, taj je štrajk netragom ishlapio, nije se dogodio. Za vjerovati je da bi aktualni premijer Andrej Plenković, veći diplomat čak i od Ćaće Sanadera, mogao nešto slično poručiti sindikalcima. Oni traže, dapače inzistiraju, da baš premijer Plenković osobno dođe na razgovore, a možda će tek tada dobiti manje nego im nude Zdravko Marić i Josip Aladrović, jer će ih ovaj razuvjeriti, i još će mu na kraju zapljeskati. Ili možda da Vilim Ribić tog dana ne dođe. Možda bi tada rezultat pregovora bio bolji.
Šalu na stranu, sindikalni zahtjevi su uvijek opravdani, to je naprosto princip. Pogotovo u situaciji kad se inflacija sa 6 penje prema 7 ili 8 posto. Ovdje je, uz to, riječ i o većini ljudi u javnim službama koja se na svojim leđima suočila s krizama koje su potresale Hrvatsku – radnici u zdravstvu, civilnoj zaštiti, sve ljudi koji su se u zadnje dvije godine naradili kao nikad. Nema sumnje da njihov rad mora biti pošteno plaćen, barem da im plaće prate rast troškova života. Uostalom, bez osobne potrošnje nijedno se gospodarstvo nakon krize ne oporavlja, to smo bar vidjeli nakon 2008. godine. Tek kad se popustilo sa stezanjima remena i s politikom općeg kresanja, Europa i svijet su prodisali nakon krize 2008. Zato postoji niz argumenata na strani sindikalaca, to se ne može sporiti.
No, s druge strane, ostaje doista i ovo pitanje: uz pojačane troškove zbog korone, potresa i sada rata u Ukrajini, koji ovako ili onako financiraju države EU-a, ima li Hrvatska više uopće novca da uspješno odgovori na ovakvu poluucjenu sindikata? Samo na zadnji paket mjera Vlada je utrošila pet milijardi kuna, a BDP će ipak rasti po znatno nižoj stopi nego je prije Ukrajine bilo optimistično projicirano. Riječ »štrajk« pomalo se olako baca u eter. Još bi samo nedostajalo da i sustav javnih službi ostane blokiran zbog općeg štrajka. Koliko bi tek to financijske štete izazvalo, samo po sebi.
Zato se očekuje da će Vlada ipak udovoljiti sindikalcima u većoj mjeri nego se to ovog trenutka čini. Uza sve krize koje smo imali u ove dvije godine, nema potrebe za dodatnu nervozu i blokadu sustava. Neka Vlada isiše zadnje rezerve. Pitanje je, samo, što će biti 2023.