Nakon jučerašnjeg dana, u kojem su praktički finalizirani pregovori o formiranju vlade HDZ-a i Domovinskog pokreta, jedno je jasno – Hrvatska skreće udesno. Iako su izborni rezultati, gledajući ih njihovom logikom, doista jasni i kažu kako su »prirodni partneri« HDZ i DP matematički dobili toliko mandata da su upućeni na suradnju jednih s drugima, politika ipak nije samo matematika.

SDSS je gurnut u stranu, i pošteno su poručili da za ovakvu vladu neće dati svoj glas u Saboru. Što je najtragičnije, to je i bio zahtjev Domovinskog pokreta, koji podršku SDSS-a nije htio čak ni u Saboru, a kamoli ulaskom u vladu, pa drugog ishoda nije ni moglo biti. No, odricanjem od SDSS-a ekipa u HDZ-u vratila je Hrvatsku jedan korak u rikverc, i pitanje je jesu li u pravu oni koji kažu da ova treća vlada Andreja Plenkovića više nalikuje savezima koje je prije skoro deset godina sklapao Tomislav Karamarko, nego onome što je centristički HDZ do prije samo mjesec dana bio.

Koliko god SDSS i njegov čelnik Milorad Pupovac u Hrvatskoj bili omrznuti od desničarskih bukača po društvenim mrežama, često i kao opće mjesto napada na Srbe i sinonim za sve što to ime sa sobom nosi, njihov/njegov doprinos u modernoj hrvatskoj politici je nemjerljivo veći nego se to javno voli priznavati. Pupovac je političar koji je promovirao mir i neku vrstu higijenski zdrave pomirbe. Ona je ponekad uključivala i poneke trule kompromise, poput činjenice da je i Vojislav Stanimirović prisutan u njihovim redovima. No, to jest bit kompromisa – nekad treba začepiti nos za viši cilj, a s Pupovcem na čelu SDSS-a vodila se u velikoj većini prilika razumna, mirna, pomirljiva i za pripadnike srpske manjine korisna politika. Uostalom, SDSS je surađivao sa svim vladama »moderne Hrvatske«, dakle u vrijeme mirnodopske i posttuđmanovske Hrvatske.

Stoga je pristajanje na uvjet DP-a da SDSS izađe iz vlade, i dapače čak i iz saborske većine HDZ-a, prihvatljivo samo pod dva uvjeta (ili pretpostavke): prvo, da SDSS dobije sve ono što traži za svoje pripadnike u smislu materijalnog obeštećenja za ovaj ustupak. To nije neka prljava trgovina, to je – politika.

Ili drugo, ako se ostvari pretpostavka da će HDZ s Plenkovićem na čelu pričekati konstituirajuću sjednicu Sabora, potom preuzimanje dužnosti Ivana Turudića u DORH-u 27. svibnja, te europske izbore 9. lipnja, a onda malo drugačije razgovarati s Domovinskim pokretom. Ta opcija može biti »osigurač« da ovi izbori mogu u krajnjoj konsekvenci završiti i na neki potpuno drugačiji način nego nam se čini nakon što su sinoć i HDZ i DP objavili svoju suradnju.

Naime, vlada HDZ-a i DP-a nije najsretnija vijest za Hrvatsku. Nije sigurno za SDSS, nije ni za ostale manjince koji se žele držati zajedno i nastaviti biti složni u istom klubu zastupnika. Nije to sretna vijest ni za hrvatsku ljevicu, a ni centar – nisu najsretniji ni partneri u HSLS-u i HNS-u, ma koliko maleni bili. Ali nije to sretna vijest ni za Andreja Plenkovića, koji je ovaj scenarij zacijelo najmanje želio kao ishod izbora 17. travnja. Pred licem Europske unije zamolba manjincima da odstupe u korist jedne rigidne struje pra-HDZ ekipe, nije neka reklama Plenkoviću.

Nažalost, njemu nije uspjelo da na svoju stranu pridobije sve liberalne stranke, pa tako i Platformu Sjever Matije Posavca, jednu ruku Fokusa i dvije ruke IDS-a, i tada bi mu nedostajale još samo dvije ruke za centrističku i moderniziranu vladu HDZ-a. Tada bismo mogli govoriti o tome da je Andrej Plenković promijenio HDZ.

Inat prema Zoranu Milanoviću i ideja o tome da je formiranje treće vlade zaredom važnije od toga kako će ta vlada iznutra izgledati, nisu najbolji motivi za ovakav scenarij. Čak i ako politika vlade HDZ-a i DP-a bude samo HDZ-ova, a »domovinci« se pacificiraju i minoriziraju s vremenom, ipak ćemo možda morati gledati neka lica kojima se ni u snu nismo nadali u Banskim dvorima 2024. godine. Očito pobjednici ovih izbora nisu ni HDZ ni SDP, ni Milanović, nego samo DP, Mario Radić i Ivan Penava. Koji sada i nominalno dobivaju ono što su i dosad faktički imali – energetski sektor i poljoprivredu.