Veterani humanosti: Crikveničani Marijan Lovrić i Darko Vlašiček krv darivali 230 puta

Vlašičeka je tragedija na kolodvoru u Zagrebu, kada je poginulo 153 ljudi, nagnala da postane darivatelj, a Lovrića je ranjavanje u ratu »uvjerilo« da je bio na pravom putu 

CRIKVENICA Marijan Lovrić (61) je na posljednjoj akciji dragovoljnog darivanja krvi u Crikvenici krv dao 119. put, a 59-godišnji Darko Vlašiček 111. put.

I prvo što će vam reći je da brojevi uopće nisu bitni, da je bitna dobra volja i želja da se nekom pomogne.

Priča o dvojici veterana među darivateljima izlazi iz okvira klasične priče o ljudima dobra srca čija krv spašava živote. Lovrića i Vlašičeka kao da je sudbina predodredila da postanu darivatelji krv. Vlašičeka je jedna crna epizoda u životu nagnala da postane darivatelj, a Lovrića je druga crna epizoda u životu »uvjerila« da je bio na pravom putu darivajući krv godinama. 

Vlašiček je 1974. godine služio vojsku u Zagrebu i među prvima je pritekao u pomoć ozlijeđenima u željezničkoj nesreći u Zagrebu u kojoj je poginulo 153 ljudi.  – Naišli smo na stravičan prizor u vagonima. Bilo je mrtvih i ranjenih.

Ništa se nije vidjelo od dima i prašine. Naišao sam na priklještenu ženu i dijete koje je ostalo bez šake. Nije bilo druge nego hitno dati krv da bi se spasilo dijete. Dao sam prvi put krv iz vene u venu. Bio sam u kontaktu s tim djetetom iz Bosne sve do početka rata.

I tako sam postao i ostao darivatelj krvi, prisjeća se Vlašiček koji je ratne godine proveo na bojištu u Pakracu gdje se također tražila doza više. Lovrić je prvi put dao krv 1975. godine, na davanje je krenuo pješice od Viktora Lenca gdje se tek zaposlio do sušačke bolnice.

Postoji i druga strana medalje, postoje ljudi koji bi najradije ukinuli davanje krvi. Među njima je i jedan posrnuli riječki tajkun koji se obogatio na škveru. No, ponekad se prst sudbine grubo poigra s takvima.

– Kolega darivatelj krvi imao je šeficu koja ga nije htjela pustiti na akciju. Mjesec dana nakon toga njen suprug doživi prometnu i krv mu je bila neophodna. Nakon toga šefica je počela sasvim drugačije gledati na davanje krvi, priča Vlašiček.– Dio privatnika ne želi čuti za vađenje krvi. Jednom je poslovođa rekao: Dajete krv samo da ne bi radili, prisjeća se Lovrić koji je nakon rata radio u vojsci i prije četiri godine otišao u vojnu mirovinu

Dvadeset godina kasnije definitivno je shvatio što znači krv i što znači biti među onima kojima je pomoć potrebna. 

 – U »Oluji« sam ranjen u nogu, u Zalužnici. S ranjenom nogom sam se uspio izvući tek sljedeće jutro iz šume, nakon pet i pol sati pješačenja, prisjeća se Lovrić. 

Dvojica Crikveničana kažu da je najljepši osjećaj kod davanja krvi spoznaja da nekome spašavaš život. – Često pomislim: kad će davanje krvi? Treba li kome spasiti život, kaže Lovrić, a Vlašiček dodaje:  – Lijep je osjećaj dati krv, osjećaš zadovoljstvo. No, davanje krvi nije samo human čin već i osjećaj pripadnosti skupini humanih ljudi. Volim sportske igre darivatelja krvi, volim naša druženja, osjećam te ljude koji daju krv svojima, kaže Lovrić dodajući da ga je uvijek kopkalo pitanje da li ljudi koji dobiju krv znaju od koga su dobili krv.