Karlobag prije 300 godina bio protiv samostana

Samostan je niknuo na ruševinama koje su Karlobažani pretvorili u štale, a kada je počela izgradnja nitko nije želio sudjelovati. Prošle su godine dok nisu spoznali ulogu kapucina i počeli ih visoko cijeniti

KARLOBAG Puno se toga promijenilo od obilježavanja 250 godišnjice prisutnosti kapucina u ovim krajevima. Mladi su otišli u svijet trbuhom za kruhom, župe su se prorijedile, a mnoge kuće su ostale prazne, rekao je otvarajući međunarodni znanstveni simpozij o 300. obljetnici djelovanja franjevaca kapucina u Lici i Krbavi gvardijan kapucinskog samostana u Karlobagu fra Josip Grivić.

Misionari su živjeli evanđelje, nosili sakramente, upućivali na pravi put vjere i istine. Bila su to vremena kada su nadobudni učitelji branili djeci vjeronauk. Branili su im vjeru koja ih je učila ljubiti jedni druge, praštati jedni drugima, rekao je fra Grivić. 

   Zamjenik načelnika općine Karlobag Boris Smojver pozdravio se skup i rekao, prisjetivši se svoga djetinjstva, da su kapucini imali važnu ulogu u razvoju kraja. 

   – U Domovinskom ratu kapucini predvođeni paterom Antom Logarom hranili uz pomoć Caritasa ovaj narod, 1993. godine upravo na njihovu inicijativu osnovan je KUD sveti Karlo, zahvaljujući upravo tadašnjem gvardijanu, a sada provincijalu, fra Anti Logari, samostan je obnovljen. I za niz drugih pozitivnih stvari inicijativa je krenula iz ovog samostana i zato nas je mnogo toga upravo vezalo za ove zidove, rekao je Smojver. 

   Dožupanica Ivana Tomaš rekla je da joj je čast i zadovoljstvo naći se na ovakvom skupu i dodala da je u našem puku vjera oduvijek ima značajnu ulogu u opstojnosti i u obitelji. 

Josipa Alviž asistentica na odsjeku za povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu držala je izlaganje o dva portreta koja se čuvaju ovdje u samostanu. Riječ je o portretima fra Bernardina i oca Angela, dvojice kapucinskih redovnika, koji su živjeli u prvom stoljeću kapucinske reforme (između 1525 i 1625).    – Ovi prikazi su vrlo rijetki u Hrvatskoj, imamo jedino ove portrete redovnika iz tih vremena, međutim njihova povijesno-umjetnička analiza je vrlo bitna za bolje razumjevanje pastoralne djelatnosti i vizualnog identiteta i povijesti karlobaških kapucina uopće. Oni su bili vrlo bitni za rekatolizaciju karlobaškog područja te Like i Krbave, po oslobođenju od Osmanlija 1689. godine, rekla je Alviž.

Dva čovjeka

– Dva su čovjeka iznimno značajna za ovu priču o kapucinima i Karlobagu, otac Marin iz Senja i Izidor Holjevac iz Brinja, rekao je u svojoj uvodnoj riječi gospićko-senjski biskup mons. dr. Mile Bogović.

Sam antagonizam između svjetovnih redovnika i misionara pridonio je i tome da su redovnici došli u ove krajeve. Taj je antagonizam u pravilu dobar, samo ako ne prelazi okvire. Upravo mislim da su Trsat i samostan kapucina te otac Marin i Izidor Holjevac, kao spremni i sposobni misionari, presudili da su ovdje došli kapucini. I kada su ovdje postali 1911. župnici, kapucini su bili na visini zadatka, rekao je biskup Bogović čestitajući kapucinima izniman jubilej. 

   Fra Nikola Bašanec govorio je o izgradnji samostana i pritom iznio niz zanimljivosti. Naime, Karlobažani nisu baš s oduševljenjem gledali na izgradnju samostana koji se trebao graditi na ruševinama nekadašnjeg samostana Franjevaca trećoredaca, koje su stanovnici Karlobaga prisvojili i sebi pregradili u štale za koze.

    – Jako ih je teško bilo privoljeti da te ruševine napuste, premda su ih carski činovnici otkupili uz trostruku cijenu. Usprkos svih ipak je na blagdan svete Ane 26. srpnja 1710. lički arhiđakon Marko Mesić postavio kamen temeljac. Gradnjom samostana ravnao je neumorni otac Marin. Za vrijeme gradnje ordinirao je i vojni stražar, vjerojatno zbog činjenice da ni jedan Karlobažanin nije htio ni sudjelovati ni pomoći u izgradnji pa je vlada bila prisiljena dovesti radnike iz drugih krajeva. U provincijalnom izvješću godine 1726. piše: »Dok su braća nadgledala nastavak gradnje, nisu zanemarili narod, već su ga podučavali, o stvarima koje su potrebne za spasenje i o čudoređu. Tako su i prvotni protivnici osjetili njihovu zauzetost za duše, održavanje zavjeta siromaštva, duha slobode i ljubavi, te ih počeli prihvaćati i visoko cijeniti«, istaknuo je fra Bašanec. 

   Kapucini su kao red nastali u Italiji u 16. stoljeću, u Hrvatsku su došli prije 400 godina najprije u Rijeku, potom šest godina kasnije i u Zagreb. Sto godina kasnije bili su već u Varaždinu, Osijeku i Karlobagu, u Split su se stigli prije 200, a u Dubrovnik prije sto godina. 

   Prof. dr. sc. Alojz Jembrih predstavio je dva hrvatska misijska priručnika »Pisme duhovne« i »Duhovne Jačke«. 

 – Kapucinini su zaista došli u ovo biskupiju kad je bilo najpotrebnije, nakon što je oslobođena od Turaka. Zapravo se postavljalo pitanje muslimana koji su odlučili prijeći na katoličku vjeru, to nimalo nije bilo lako jer je prošlo 150 godina kako su stanovnici Like bili pod turskim jarmom. U 20. stoljeću preuzeli su župu Karlobag, radili su svjetovne poslove, ali i dalje misijske, tako da je njihova nazočnošću u Biskupiji mnogo veća nego što neki kažu, da oni žive samo u Karlobagu, rekao je biskup Bogović. 

Pisme duhovne

– »Pisme duhovne« dragulj su kapucinske duhovne riječi, objavljene su 1750., u godini kad su kapucini misionarili po Krbavi i Lici. To je bila jubilarna, sveta godina koju je papa Benedikt XIV inagurirao po cijeloj katoličkoj crkvi, rekao je Jembrih. Knjižica koja je dragocjeni biser, jedinstvena je, jer postoje samo dva primjerka. Knjižnica kapucinska u Varaždinu čuva jedan primjerak, a Nacionalna i sveučilišna biblioteka u Zagrebu drugi. Objavljen je i prijepis te knjižice koji predstavljamo danas. Kad čovjek čita danas te molitve, one se zapravo ne razlikuju od današnjih jezičnih vrijednosti, koja je ovdje pokazana u štokavskoj ikavici… 

   Na simpoziju je govorilo 15 predavača iz Slovenije, Austrije i Hrvatske, a misno slavlje po završetku predvodio je biskup Bogović. Nastupile su i žene KUD-a Sveti Karlo, pjevajući misne pjesme na osobit način.