Obitelj Mrakovčić ponosna na zlatnu medalju / NL arhiva
Pobijediti u uistinu moćnoj konkurenciji, veliki je ponos, kaže Boris Mrakovčić, član jedne od najuglednijih turističko-ugostiteljsko-poljoprivrednih obitelji u Hrvatskoj, nakon trijumfa na uglednom poljoprivrednom sajmu u Novom Sadu, odnosno zemlji u kojoj je šljivovica praktično izmišljena
Mnogi od nas često koriste pomalo izlizane poslovice poput one tako često izgovarane – prodati Eskimu hladnjak. Poslovice kojom se naglašava umijeće uspjeha u nemogućim uvjetima, visokih postignuća u nečemu što nam nije dato ili dozvoljeno. E, upravo se to dogodilo sredinom svibnja na uglednom, čak 83. po redu, međunarodnom sajmu poljoprivrede u Novom Sadu.
U trenutku kad su se čitali dobitnici zlatnih medalja za najbolju ovogodišnju šljivovicu u kategoriji malih, zanatskih proizvođača, kao najbolja proglašena je šljivovica obitelji Mrakovčić iz Krka!
U zemlji u kojoj je šljivovica praktično izmišljena, u Srbiji koja je prepuna vrhunskih proizvođača te rakije, koja je od nje napravila međunarodno poznati, prepoznatljivi brend – pobjedu odnosi hrvatski proizvođač. I to ne iz kontinentalnih krajeva što bi nekako još i bilo prihvatljivo, već s jednog – jadranskog otoka!
– Ma nismo bili toliko iznenađeni jer se u proizvodnji vina i rakija uvijek vodimo principom maksimalne kvalitete, ali da smo bili jako zadovoljni, e to svakako jesmo. Znate, novosadski sajam ide u red reprezentativnih poljoprivrednih izložbi, i ne samo na jugoistoku Europe. Uostalom traje skoro puno stoljeće, a nalazi se u kraju koji itekako dobro zna što je kvalitetni poljoprivredni proizvod. Tako da je pobijediti u jednoj uistinu moćnoj konkurenciji, veliki ponos, prepričava nam osjećaj od prije nekoliko tjedana Boris Mrakovčić, član jedne od najuglednijih turističko-ugostiteljsko-poljoprivrednih obitelji u Hrvatskoj.
Brojna obitelj
A brojna obitelj Mrakovčić ide uistinu u red onih vrlo zanimljivih, oglednih primjera, beskrajno dobro organiziranih što bi zbog svoje poslovne efikasnosti trebali biti svojevrsnim modelom kojim bi se mogao i morao rukovoditi i razvoj čitave države. Krčanima je pater familias Mate Mrakovčić , s obzirom da je zarana počeo raditi kao trgovac, poznat pa skoro već pola stoljeća. Veći dio svog radnog vijeka proveo je radeći u raznim trgovačkim firmama koje su obilježile razdoblje socijalizma. Ali ma koliko je zahvaljujući poslu bio općepoznatom osobom na »zlatnom otoku«, posebno zanimanje budi kad na svom posjedu, prošaranom brojnim stablima maslina, veličine po prilici 4 hektara kreće u osmišljavanje prvog privatnog autokampa u Jugoslaviji.
– Bilo vam je tada niz iznajmljivača koji su imali registriranu i djelatnost autokampa, ali to vam je uglavnom bilo svega nekoliko mjesta za kampere ili šatore u dvorištu. Mi smo pak imali pravi kamp, sa sanitarnim čvorom i svim pripadajućim elementima koji su posjedovali i ostali veliki kampovi jakih turističkih firmi. Nismo pozicionirani na samom moru, ali smo blizu i posjetitelji su nas zavoljeli tako da nam se većina njih stalno vraća, prisjeća se Mate.
A iako se nalazimo u predsezoni, k tome i vrlo kišovitoj, autokamp »Bor« kako se zove oaza Mrakovčićevih, bio je solidno popunjen. S početnih 60 mjesta danas se može pohvaliti kapacitetom od 500 mjesta. U zavjetrini, vrlo uredan, odiše posebnom mirnoćom.
Rekli smo – brojna obitelj Mrakovčić. Razgovoru se pridružuje i supruga Nada, Boris i Mate su s nama od početka razgovora. Povremeno nas posjećuje i mlađi Anton dok je sestra Ljiljana bila poslovno odsutna. A tu su, s obzirom da je djeci od 40 do 44 godine, i poveći broj unuka.
– Rastao sma praktično u kampu tako da sam od malih nogu paralelno učio, pa i naučio niz jezika. Skoro onoliko koliko je nacionalnosti gostiju k nama dolazilo. Zapravo, želim vam reći kako smo zarana naučili raditi, biti odgovorni i svijesni da živimo isključivo od svog rada, naglašava Boris.
Kamperi traže maslinovo ulje
A naučili su i to da se samo od turizma koji ma kako ga »okretali« i razvlačili izvan glavne sezone, teško može živjeti. A i čemu kad idilični zapadni dio grada Krka nudi fantastične uvjete za polivalentni razvoj.
– Prvo i prvo, naš se kamp, koji je kao jedan od rijetkih na Jadranu otvoren čitave godine što je također pridonijelo nagradi koja nam je 2012. dodijeljena za najbolji mali autokamp u Hrvatskoj. Kao drugo, naš se kamp praktično nalazi u masliniku. Dakle idealan hlad, ali i s obzirom da je tu više od 500 stabala, sasvim dovoljno ulja za vlastitu produkciju. S obzirom da su gosti tražili to ulje i odnosili ka kući, često i kao suvenir ili dar za prijatelje, nastavili smo razmišljali i došli do zaključka – krenimo i u vode vinarstva, ističe Boris Mrakovčić.
Ne i vinogradare jer svoje zemlje baš i nemaju previše tako da se odlučuju na kupnju grožđa u Istri, na području između Livada i Grožnjana. Produkcija se u malom podrumu svake godine povećava, a u ponudi imaju čitav niz sorti. Uz poznate malvaziju i teran, tu su i merlot, cabernet te muškat žuti – posebno omiljen kod ljepšeg spola.
A proslavljena šljivovica, što s njom, kako je do nje došlo kad na Krku praktično nema ni jedne jedine šljive?
– Nas su čitavo vrijeme usmjeravale u razvoju, ne samo kampa nego i naše eno ponude, sugestije gostiju. A oni su tražili, opet kao darove, i žestoka alkoholna pića. Osobno sam, vjerojatno prvi u Hrvatskoj, osmislio liker od crnih maslina. Pa sam razmišljao – zašto ne i ostale rakije, odnosno likeri. Došlo je tako do orahovca, viljamovke, travarice…
– Broj naših zaposlenika vam vrlo malo varira. Naprosto mi smo jedni od onih poslodavaca koji tvrde da je dobar radnik najveće bogatstvo, uvjet stvaranja dobrog proizvoda. Nema vam kod nas velike fluktuacije. U stalnom radnom odnosu imamo između 15 i 20 zaposlenika, hvali se Boris
Nijemci traže »sliwowitz«
Pa je Boris sa zanimanjem promatrao artikle na riječkoj tržnici i došao do prodavača šljiva. Zastao je i prostrujilo mu je mislima – pa da, Nijemci često traže »sliwowitz«! Na upit o mogućnost nabavke pet tona šljiva prodavač ga je malo gledao u nevjerici, ali kad su pali dogovori, sve je bilo u najboljem redu te je krenula i proizvodnja šljivovice. Kako se pokazalo ovogodišnjeg svibnja – najbolje na Balkanu.
– Cilj nam je proizvoditi što je moguće više proizvoda koji se prodaju ili putem našeg ugostiteljstva ili gostima kampa. U pripremi je i Krčka salama, zelene masline, roze vino, a cilj mi je jednog dana proizvoditi i vlastiti pjenušac ili barem gazirano vino koje je posebno omiljeno kod talijanskih gostiju, zaneseno nam pojašnjava Boris.
Pa je li sad jasno kako se radi o modelu idealnog razvoja Hrvatske? Mrakovčići na Krk dovoze na tone i tone voća od kojeg se prave rakije te tako na indirektan način zapravo izvoze slavonsko voće! Spajaju obalnu i kontinentalnu Hrvatsku i potiču razvoj obje strane. Nije li to onaj idealni spoj kojem, načelno mada ne i praktično, teži svaka naša Vlada, bez obzira na boju »dresa«? Je, svakako pa bi stoga Mrakovčiće trebali pitati za savjet. Cjelovita turističko-poljoprivredna veza ima još jednu svoju veliku prednost – cjelogodišnje poslovanje.
– Ne želimo za sada povećavati kapacitet koji iznosi oko 15 tisuća boca, isključivo najkvalitetnijeg vina. Da, pri kraju je izgradnja i novog podruma s modernom kušaonicom, ali ta će investicija pričekati još neko vrijeme, kaže Mate.
Kamioni s voćem
– Znate u čemu je »trik«? Evo, sad je lipanj, zahuktava se polako sezona. Kad dođe rujan, i smanji se broj gostiju, u našem se dvorištu svakodnevno pojavljuju kamioni s voćem – šljive, kruške, grožđe… Kad se naprave likeri i vino – počinje berba maslina u kampu koji tada, tijekom listopada i studenoga, broji vrlo mali broj gostiju. Pa zasluženi odmor za Božić i u siječnju, a već u veljači i ožujku ide obrezivanje maslina i priprema za otvaranje kamp sezone. A radnici su stalno zaposleni. Zvuči jednostavno, ali nije nam jasno zbog čega smo onda jedni od rijetkih koji tako posluju, koji maksimalno povezuju dvije gospodarske grane od kojih bi čitava Hrvatska mogla jako dobro živjeti, turizam i poljoprivredu, pitaju se u čudu Mate i Boris Mrakovčić.
A pitamo se i mi. Dok prolazimo kampom, gosti im se obraćaju kao rod rođeni. Dolazimo i do podruma, pa do nastavka razgovora s bezbroj ideja, recimo o suhomesnatom proizvodu koji će povezati Krk i Cres, o kobasicama u kojima će biti i meso creskih, moglo bi se reći i lošinjskih jelena lopatara, ma ideja na ideju. I sve bolja od bolje.
Zbog čega se čudimo i divimo Mrakovčićima? Zbog čega ih nije prepuna Hrvatska? Zbog čega su oni »rijetka biljka« koja svojim radom oduševljava novosadske agronomske stručnjake i riječke novinare?
Putem iz Krka prema Rijeci radijske vijesti. Bljutava politička trakavica. Sami sebi dovoljni. Pa i mediji su tim besplodnim radom zaslijepljeni preko svake mjere. A odgovor o Mrakovčićima dolazi sam od sebe: uspješni su zato jer oni – rade. A to ju u Hrvatsku uistinu vrlo neobična pojava. Politika i dalje puno lakše daje kruha od motike – kad smo počeli da i završimo jednom poslovicom.
