Početkom travnja ispred Martinske kod Šibenika more je na trenutak promijenilo lice – na površini, ondje gdje se inače prelamaju plavetnilo i srebrni odsjaji, pojavio se tanki žuti sloj.

Izdaleka je mogao izgledati kao onečišćenje, izbliza kao sitna prašina koja je vjetrom s kopna položena na more. No nije bila riječ ni o nafti, ni o cvjetanju mora, ni o klasičnom obliku zagađenja – nego o peludi.

Taj neobični prizor, koji se lako može otpisati kao prolazna proljetna epizoda, zapravo je otvorio prostor za znanstveno pitanje koje zadire puno dublje od same boje mora: što se događa kada kopneni život uđe u morski svijet?

Gotovo nevidljiv sloj

Za većinu ljudi pelud je tek sezonski znak proljeća – razlog za kihanje, žute tragove na automobilima i osjećaj da priroda “cvjeta previše”.

No za znanstvenike Instituta Ruđer Bošković ona je mnogo više od toga. Pelud je sitan, ali vrlo učinkovit posrednik između kopna, atmosfere i mora, čestica koja putuje zrakom, taloži se na morskoj površini i završava u tankom, gotovo nevidljivom sloju gdje se susreću ocean i atmosfera.

Upravo u tom mikroskopskom prostoru odvijaju se procesi koji mogu imati dalekosežne posljedice za obalne ekosustave.

U sklopu projekta POLLMAR – Pelud u Jadranskom moru: dinamika unosa, kemijska karakterizacija i utjecaj na primarnu produkciju, koji financira Hrvatska zaklada za znanost, istraživači Zavoda za istraživanje mora i okoliša Institut Ruđer Bošković proveli su početkom travnja 2026. terenski mikrokozmos eksperiment na morskoj istraživačkoj postaji Martinska.

– Zanimalo nas je što se događa kada pelud s kopna završi u moru, a kako bi to doznali, u Martinskoj smo pripremili niz kontroliranih “morskih džepova”, inkubacijskih vreća, u kojima smo spojili prirodnu morsku vodu i pelud alepskog bora, jedne od najraširenijih mediteranskih vrsta.

Svaka vreća sadržavala je različitu količinu peludi, a zatim je uronjena natrag u more, gdje je nekoliko dana bila izložena istim uvjetima kao i okolni ocean: suncu, temperaturi i kretanju vode.

Paralelno smo uzorkovali morsku vodu iz šireg područja između Jadrije i Prvića te prikupljali pelud s obližnjih borova, kako bi mogli usporediti prirodne i eksperimentalne procese, pojasnila je voditeljica projekta Slađana Strmečki Kos.

Susret dvaju svjetova

Naizgled jednostavan eksperiment zapravo je modelirao vrlo složen susret dvaju svjetova, jer pelud u moru nije pasivna čestica.

Kada dospije u slanu vodu, njezina se struktura može mijenjati, a iz nje se mogu otpuštati organski spojevi i tvari koje su se na nju vezale tijekom putovanja kroz atmosferu.

Ti spojevi postaju hrana mikroorganizmima i mogu utjecati na sastav otopljene organske tvari u površinskom sloju mora, najdinamičnijem i najosjetljivijem dijelu morskog sustava.

– Prethodna istraživanja na šibenskom području već su pokazala koliko je taj sloj izložen kopnenim utjecajima. U jednom litru površinske morske vode pronađeno je više od dvjesto tisuća peludnih zrnaca, a zabilježeno je čak 89 različitih vrsta peludi.

Takvi podaci mijenjaju perspektivu, jer žuta površina mora više nije samo vizualni fenomen proljeća, nego pokazatelj intenzivne razmjene između atmosfere i oceana, kazala je Strmečki Kos.

Važnost tog procesa leži u činjenici da je srednji Jadran, kao i veći dio Mediterana, prirodno siromašan hranjivim solima. U takvim uvjetima i mali vanjski unosi tvari mogu imati velik utjecaj na biološku ravnotežu.

Ako pelud otpušta organske spojeve koji postaju dostupni mikroorganizmima, ona može neizravno utjecati na primarnu produkciju – temelj morskog hranidbenog lanca koji započinje mikroskopskim organizmima sposobnima za fotosintezu.

Putovanje sitnih čestica

Tijekom petodnevnog eksperimenta istraživački tim je redovito pratio promjene u inkubacijama, uzorkujući vodu i analizirajući fizikalno-kemijske i biološke parametre.

Dio analiza provodio se odmah na terenu, dok je dio uzoraka sačuvan za detaljna laboratorijska ispitivanja. Svaki rezultat bio je posljedica dugog lanca preciznih, ponavljanih radnji – od prikupljanja peludi i morske vode, preko postavljanja inkubacija, do filtriranja i obrade uzoraka.

– Ta “nevidljiva” strana znanosti često ostaje izvan pogleda, iako upravo ona omogućuje razumijevanje procesa koji se odvijaju u prirodi.

Iza svakog podatka stoje sati rada u vodi, na suncu i vjetru, ali i strpljenje da se promjene uhvate u pravom trenutku, poručila je Strmečki Kos.

Projekt POLLMAR pritom ne promatra pelud izolirano, nego kao dio šireg sustava u kojem se kopno, zrak i more stalno međusobno prožimaju.

Istražuju se načini na koje pelud ulazi u obalno more, kako se ponaša u slanoj i bočatoj vodi, koje tvari otpušta te kako one utječu na kemijske i biološke procese u Jadranu.

U projektu sudjeluju znanstvenici iz Hrvatske, Portugala i Poljske, jer razumijevanje ovakvih procesa zahtijeva istodobno poznavanje atmosferskih kretanja, biljne biologije, kemije mora i mikrobioloških reakcija.

U konačnici, žuti sloj na površini mora nije samo kratka proljetna slika koju će vjetar razbiti u nekoliko sati ili dana. On je trag veze između šuma alepskog bora, atmosferskih strujanja i mikroskopskog života u moru.

On pokazuje da se promjene u ekosustavima ne događaju samo u dubinama oceana ili na obali, nego i u tankom, gotovo nevidljivom sloju na samoj granici dva svijeta.

A upravo u tom sloju, tihim i neprimjetnim procesima, možda se počinje pisati i dio budućnosti Jadrana – ne dramatično, nego postupno, u sitnim česticama koje s kopna putuju prema moru.