Kada su se čudotvorni lijekovi na bazi semaglutida, prvo Ozempic pa kasnije Wegovy, počeli masovnije širiti, javnost, ali i dobar dio medicinske zajednice, gledali su na cijelu priču s priličnom skepsom, pa čak i moralnom osudom.

Ozempic je u medijima i na društvenim mrežama, pogotovo nakon što su ga počele koristiti zvijezde u Hollywoodu, brendiran kao “čarobna holivudska injekcija za mršavljenje”. Pretilost se povijesno pogrešno smatrala isključivo problemom nedostatka karakterne snage i lijenosti. Zbog toga je uzimanje lijeka za gubitak kilograma doživljavano kao varanje ili prečica za one koji ne žele vježbati i paziti na prehranu. Dio medicinske zajednice pak, poučen iskustvima iz prošlosti, pitao se hoće li i ovi novi GLP-1 agonisti nakon nekoliko godina masovne upotrebe pokazati neko skriveno, opasno lice poput trajnog oštećenja unutranjih organa ili povećanog rizika od specifičnih tumora.

Nekoliko godina kasnije, oprez i dalje postoji, no stav se promijenio. Na pretilost se više gleda kao na složeni metabolički i neurobiološki poremećaj, a manje kao pitanje slabog karaktera. Ovi lijekovi djeluju na mozak i hormone, ispravljajući taj poremećaj.

Ne samo to, primjenom i istraživanjima stručnjaka, iza primarne uloge borbe protiv dijabetesa (i mršavljenja), produžuje se popis drugih zdravstvenih benefita uzimanjem Ozempica i sličnih lijekova.

Tako je prema najnovijem istraživanju predstavljenom na ovogodišnjem Europskom kongresu o pretilosti (ECO 2026) u Istanbulu, utvrđeno da količina kilograma koju pacijenti izgube pomoću ovih terapija izravno diktira smanjenje rizika od razvoja teških bolesti povezanih s pretilošću.

Istraživanje, koje je predvodio profesor John Wilding sa Sveučilišta u Liverpoolu, temeljeno je na velikoj analizi podataka iz stvarnog svijeta. Ono pruža dosad najjasniji uvid u to kako lijekovi poput semaglutida (poznatog pod brendovima Ozempic, Wegovy i Rybelsus) i tirzepatida (Mounjaro i Zepbound) utječu na dugoročno zdravlje pacijenata.

Prema analizi, pacijenti koji ostvare značajniji gubitak težine (primjerice, iznad 10% ili 15% ukupne tjelesne mase) bilježe dramatičan pad rizika kardiovaskularnih bolesti (poput srčanog i moždanog udara), opstruktivne apneje u snu, kronične bolest bubrega i osteoartritisa.

Do sada se znalo da ovi lijekovi, koji oponašaju hormone sitosti (GLP-1 i GIP), učinkovito smanjuju apetit. Međutim, profesor Wilding i njegov tim dokazali su da postoji izravna korelacija između postotka izgubljene tjelesne mase i pada rizika od ozbiljnih zdravstvenih stanja.

“Ovdje se ne radi samo o gubitku kilograma radi boljeg izgleda”, istaknuli su stručnjaci na kongresu. “Količina težine koju pacijent izgubi nakon uvođenja terapije djeluje kao snažan prediktor njegove zdravstvene budućnosti.”

Doduše, izazovi po tom pitanju ne nestaju. Uzimanjem Ozempica i sličnih lijekova na bazi semaglutida i tirzepatida kod pretilih osoba postižu se kolateralni benefiti smanjenja rizika razvoja drugih bolesti, ali samo dok lijek djeluje tako da reducira tjelesnu masu. Podaci pokazuju da pacijenti koji prestanu uzimati lijekove često vrate veći dio izgubljene težine, što znači da bi se i rizik od bolesti mogao ponovno povećati. Problem istaknut i na simpoziju u Istambulu leži u činjenici da na neke od pacijenata terapija Ozempicom ne djeluje, neki ne smanjuju indeks tejelesne mase ili ga čak povećavaju. Za njih budućnost ne izgleda tako svjetla kao za one koje lijek temeljito stanji; istaknuto je da pacijenti koji povećaju indeks tjelesne mase imaju gore ishode od onih i sa  i minimalnim smanjenjem ITM-a od 0% do 5%. Imali su 10% veći rizik od osteoartritisa, 14% veći rizik od kronične bolesti bubrega (KB), 22% veći rizik od opstruktivne spanksiozne apneje (OSA) i 69% veći rizik od zatajenja srca.

Dodatni je problem što su ovi lijekovi i dalje vrlo skupi, a globalna potražnja često uzrokuje nestašice, ostavljajući dijabetičare kojima je Ozempic prvenstveno namijenjen bez nužne terapije.